Refleksije o hadisu prema kojem je Poslanik, s.a.v.s., slijepom čovjeku rekao da treba obavljati namaz u džamiji
Jedan od hadisa koji se mogu činiti problematičnim i kontradiktornim temeljnim načelima islama je hadis u kojem stoji da je Poslanik, s.a.v.s., slijepom čovjeku kazao da se treba odazvati kada čuje ezan i namaz obaviti u džamiji
Ukonsultiranoj literaturi susreli smo se s tri pristupa ovom hadisu. Prvi pristup ovaj hadis nastoji uskladiti s temeljnim načelima islama, pri čemu se nude poprilično nategnuti argumenti, drugi ga tumači literalistički i na njemu temelji strogost obaveze klanjanja namaza u džematu, dok se treći ogleda u iskazivanju sumnje u njegovu vjerodostojnost. U nastavku navest ćemo njegov tekst, ukazati na spomenute pristupe i ponuditi još nekoliko značajnih aspekata vezanih za tumačenje ovog hadisa koji će baciti svjetlo na utemeljenost njegovog drugačijeg razumijevanja.
Tekst hadisa i neke njegove verzije Od Ebu Hurejre prenosi se da je kazao: „Došao je Vjerovjesniku, s.a.v.s., slijep čovjek i rekao: ʻAllahov Poslaniče, ja zaista nemam vodiča koji bi me vodio u džamiju.ʼ Zatražio je od Allahovog Poslanika, s.a.v.s., dozvolu da klanja u svojoj kući, pa mu je on dozvolio. Međutim, nakon što se slijep čovjek okrenuo, Poslanik, s.a.v.s., ga je pozvao i upitao: ʻČuješ li poziv za namaz?ʼ ʻČujem!ʼ, rekao je. ʻOdazovi seʼ, rekao je Poslanik, s.a.v.s.“(Muslim, br. 653)
Ovaj hadis prenosi se i od Džabira b. Abdullaha, a u verziji koja se prenosi od njega stoji da je ovaj slijepi čovjek bio ʻAbdullah b. Ummi Mektum. Poslanikov, s.a.v.s., odgovor na postavljeno pitanje glasio je: „Ako čuješ ezan, odazovi se, pa makar dolazio pužući i gmižući.“(Ahmed b. Hanbel, El-Musned, br. 15179) Prenosi se i od drugih ashaba, među kojima su Ebu Umame el-Bahili i Kaʻb b. ʻUdžre. U verziji koja se prenosi od Ebu Umame el-Bahilija stoji da je Poslanik, s.a.v.s., nakon što je ʻAbdullah b. Ummi Mektum zatražio olakšicu, postavio pitanje: „Da li čuješ mujezina u kući u kojoj živiš?“Nakon što je ovaj ashab odgovorio potvrdno, Poslanik, s.a.v.s., je kazao: „Ne nalazim osnova za olakšicu. Kada bi onaj ko izostaje s namaza u džematu znao kakvu nagradu ima onaj ko pješači radi namaza, dolazio bi, pa makar pužući na rukama i nogama.“(Et-Taberani, El-Muʻdžem el-kebir, br. 7886) U verziji koja se prenosi od Kaʻba b. ʻUdžre stoji da je slijepi čovjek rekao Poslaniku, s.a.v.s., da čuje ezan, ali da se dešava da ne može naći vodiča do džamije, na šta je Poslanik, s.a.v.s., kazao: „Ako čuješ poziv za namaz, odazovi se pozivaču ka Allahu.“(E-Darekutni, Es-Sunen, br 1880)
Tumačenja hadisa
Tumačenja i pristupe ovom hadisu spomenut ćemo kroz analizu ovog hadisa koju je dao ʻAmmar el-Hariri, savremeni hadiski učenjak iz Jordana, koji naginje mišljenju da on nije vjerodostojan. Zaključci koje on u svojoj analizi donosi su sljedeći: a) Ovaj hadis suprotstavlja se kategoričkoj intenciji šerijata, a to je olakšavanje i otklanjanje poteškoće, intenciji koja je potvrđena u brojnim ajetima, pored ostalog i u ajetu: „...Allah želi da vam olakša, a ne da poteškoće imate...“(2:185). Shodno ovom hadisu, Poslanik, s.a.v.s., otežao je čovjeku zbog kojeg ga je Allah ukorio, tj. ʻAbdullahu b. Ummi Mektumu [ako prihvatimo da je ovaj slijep čovjek bio ʻAbdullah b. Ummi Mektum, kako je u nekim verzijama ovog hadisa navedeno]; b) Ovaj hadis suprotstavlja se hadisu u kojem stoji da je ensarija ʻItban b. Malik, koji je bio slijep, kazao Poslaniku, s.a.v.s., da ne može namaz obavljati u džamiji zbog mraka, kiše ili bujice. ʻItban je zamolio Poslanika, s.a.v.s., da obavi namaz na mjestu u njegovoj kući na kojem će on ubuduće namaz obavljati. Poslanik, s.a.v.s., ispunio je želju ovog ashaba i klanjao u njegovoj kući (V., naprimjer: El-Buhari, br. 667); c) Većina učenjaka, a neki tvrde da o tome postoji konsenzus, smatraju da se namaz u džematu može izostaviti zbog opravdanog razloga; d) Imajući u vidu da se hadis suprotstavlja intenciji šerijata, Kurʼanu i poznatom sunnetu, neki učenjaci pokušali su ga protumačiti na alternativan način. Neki od njih kazali su da je slijepi čovjek upitao Poslanika, s.a.v.s., da li može klanjati u svojoj kući zbog opravdanog razloga i imati nagradu kao onaj ko klanja u džematu. Drugi učenjaci kažu da je slijepi čovjek tražio dozvolu od Poslanika, s.a.v.s., da ne klanja samo džuma-namaz u džematu. Neki učenjaci spominju i mogućnost da je Poslanik, s.a.v.s., htio kazati da je poželjno da ovaj čovjek dolazi na namaz u džamiji, a ne da je takvo djelo za njega stroga obaveza. Postoji i tumačenje prema kojem je Poslanik, s.a.v.s., znao da je ovaj čovjek bio vješt i da se može kretati bez vodiča. Navedeno tumačenje bi podrazumijevalo da je slijepi čovjek bio licemjer, jer je bez opravdanog razloga tražio dozvolu da izostaje sa zajedničkog namaza, što niko ne tvrdi (kada je riječ o ʻAbdullahu b. Ummi Mektumu). Drugi prigovor spomenutom tumačenju bio bi da je vještina koju slijep čovjek ima prilikom hodanja beskorisna ukoliko na putu ima opasnih životinja. I sva druga tumačenja ovog hadisa autor smatra proizvoljnim. (ʻAmmar el-Hariri, „En-Nezar el-mekasidi fi fehm el-hadis en-nebevi ve nakdihi: Teʼsil ve tatbik“, str. 219–221)
Drugačije čitanje hadisa
Uzimajući u obzir da citirani hadis iz Muslimove hadiske zbirke nema nijednog značajnijeg nedostatka s aspekta seneda, kao i da je prenesen i od drugih ashaba, odnosno brojnim predajnim putevima, ali i da se može ponuditi njegovo drugačije čitanje koje je zasnovano na jakim indicijama, smatramo neutemeljnim dovoditi u sumnju njegovu vjerodostojnost. Naše tumačenje ovog hadisa je da je Poslanik, s.a.v.s., slijepog čovjeka savjetovao da dolazi u džamiju zbog etičkih razloga. Drugim riječima, on je htio pomoći ovom čovjeku kako fizički hendikep ne bi bio zapreka njegovom uključivanju u društvene procese i komunikaciji s drugima, a ne ustanovljavati univerzalne propise. Ovo tumačenje zastupa i Zuhdija Hasanović, redovni profesor na Fakultetu islamskih nauka Univerziteta u Sarajevu. (Orhan Jašić i Zuhdija Hasanović, „Slijepi u islamu“, str. 401–402) Jedan od jakih pokazatelja da je ovo tumačenje itekako utemeljeno jeste da je Poslanik, s.a.v.s., promijenio mišljenje, a to je činio u slučajevima kada ne ustanovljava univerzalna i o kontekstu neovisna pravila. Pored toga, u određenim verzijama ovog hadisa spominje se ʻAbdullah b. Ummi Mektum kao osoba koja je Poslaniku, s.a.v.s., postavila pitanje. Poznato je da je upravo ovog ashaba Poslanik, s.a.v.s., angažirao kao svog mujezina i namjesnika Medine kada bi išao u neke od svojih bitaka, što upućuje na to da ga je htio uključiti u društvene procese i na taj način spriječiti negativne psihološke efekte njegovog tjelesnog nedostatka. Konačno, Poslanikova, s.a.v.s., dozvola ʻItbanu b. Maliku, koji je bio slijepa osoba, da klanja u svojoj kući jasno upućuje na to da razmatrani hadis ne govori o obavezi slijepe osobe da klanja namaz u džematu.
Na kraju ukazat ćemo na tri važne dimenzije tumačenja ovog hadisa, a to su:
1) Verzije shodno kojima je Poslanik, s.a.v.s., kazao slijepom čovjeku da se odazove, pa makar pužući i gmižući, ne moraju biti vjerodostojne, pogotovo ako se uzme u obzir da su prenosioci koji se nalaze u senedima takvih (verzija) hadisa na znatno nižem stepenu pouzdanosti u odnosu na prenosioce u prvospomenutoj verziji koju bilježi Muslim. Ako i pretpostavimo da je spomenuti dodatak vjerodostojan, on se može protumačiti na način da je Poslanik, s.a.v.s., na hiperboličan način želio prenijeti poruku da slijep čovjek kojem se obraća treba dati sve od sebe kako bi namaz obavio u džamiji. Treba imati u vidu da različite verzije hadisa nisu različiti hadisi, već (različiti) načini na koje su prenosioci prenijeli isti hadis.
2) Predominantno pravnički/literalistički pristup Poslanikovoj, s.a.v.s., zaostavštini bio je, po našem mišljenju, razlog zbog kojeg, shodno našim saznanjima, hadis nije (pro) tumačen na način da je njegova intencija pomoći čovjeku koji ima fizički hendikep. Cjelokupan sunnet potvrđuje da je Poslanik, s.a.v.s., u svom odnosu prema ljudima imao inkluzivni pristup, koji podrazumijeva uključivanje ljudi u nepovoljnom polažaju, bilo zbog fizičkog hendikepa ili nekog drugog razloga, u društveni život.
3) Elementi situacijskog konteksta koji su vezani za neverbalne i paralingvističke znakove od ključnog su značaja za razumijevanje ovog hadisa, a oni su mogli biti poznati samo onima koji su svjedočili u hadisu spomenutom događaju. O tome kakvom intonacijom, mimikom i gestom je bio popraćen Poslanikov, s.a.v.s., iskaz: „Odazovi se“, uveliko ovisi njegovo namjeravano značenje. Na osnovu tih znakova moglo bi se lahko ili, barem, lakše zaključiti da li je Poslanik, s.a.v.s., ovaj iskaz izrekao blagim, neutralnim ili strogim tonom, i da li je govorio kao neko ko ustanovljava propise ili neko ko etički djeluje i, posljedično tome, daje savjet slijepoj osobi s ciljem da joj pomogne da lakše podnese i umanji negativne efekte tjelesnog nedostatka.