El-Israfu rasipništvo, braća šejtanska

“Daj rodbini i bližnjem njihovo pravo i siromahu i putniku u nevolji, ali nemoj rasipati mnogo jer, zbilja, rasipnici su šejtanova braća, a šejtan je Gospodaru svome nezahvalan. A ako se od njih moraš okrenuti u želji da od Gospodara svoga stekneš samilost kojoj se nadaš, ti im bar koju lijepu riječ kaži. I nemoj, kao da ti je ruka stisnuta za vrat zakovana škrtariti, a nemoj je posve otvorenu i ispruženu držati, pa da ponižen i prekoren i bez ičega ostaneš.” (El-Isra, 26-29)

Rasipništvo i rasipanje imovine je druga krajnost i potpuna suprotnost škrtosti, titizluku, sebičnosti i egoizmu. U izvornom značenju riječ ekonomija je grčka složenica oikos - kuća i nomos - zakon.

Dakle, ekonomija je red, pravilo i zakon u kući. To znači ispravno, pravilno, racionalno i efektivno i efikasno vođenje kuće, domaćinstva, gazdinstva, imanja, firme, preduzeća, odnosno cjelokupne imovine i resursa dostupnih ljudima. Ekonomija označava i red, disciplinu i pravilnost u troškovima jednog domaćinstva, porodice, farme i fabrike. Tu spada i ravnomjerna, racionalna, umjerena, uravnotežena i oprezna upotreba Božijih darova, blagodati, nimeta ili resursa.

To podrazumijeva štednju, kućevnost, čuvarnost, domaćinsko efektivno - s najboljim izborom i efikasno - na najbolji način vođenje kuće, općine, firme, džemata ili države.

Čim su resursi stvoreni oni su i ograničeni, u svemu i po svemu, a ljudskoj mašti, bilo u rasipništvu bilo u sebičnosti i škrtosti nema kraja. Ekonomija je tu da postavi ekvilibrij - ravnotežu, harmoniju i mjeru između svakoj generaciji dostupnih i dozvoljenih resursa i neograničene ljudske mašte i pohlepe, gramzivosti, sebičnosti, škrtosti i isključivosti: «I rasipnicima i nezrelim i neodgovornim imetke, koje vam je Allah povjerio na upravljanje i čuvanje, ne uručujte, a njihov imetak za njihovu ishranu i odijevanje trošite i lijepe i moralne riječi im govorite.» (En-Nisa, 5)

Nijedna generacija u sadašnjosti nema pravo pojesti, potrošiti, rasuti i razbacati pravo generacije koja dolazi. Naime, doktrinalno gledano, ima ljudi i učenja koji za umišljene ideale prošlosti, epigoni sa spomenicima, žrtvuju i sadašnjost i budućnost i ima onih koji to s istim žarom rade za iluzornu i utopijsku budućnost - čisti utopijski socijalizam i komunizam, a ima čak i religija koje traže samo carstvo na nebesima, u potpunosti zanemarujući i relativizirajući blagodati na zemlji. Ima i onih koji zaboravljaju prošlost i žderu budućnost samo za sadašnjost - kapitalizam u čistom obliku.

Uspješna, racionalna i čovjekovoj prirodi primjerena ekonomija, u komunizmu je nemoguća i neuspostavljiva. Iz metafizičko-ontološko-transcendentalnih razloga, komunizam, čija je ideologija ateizam a ontologija materijalizam, negira, poriče i odriče Boga kao Stvoritelja, Gospodara, Vlasnika, Izvora i Upravitelja svih resursa, dobara, nimeta i blagodati. Oni tu Božiju ulogu među ljudima, pod pokrićem radničke klase, dodjeljuju sami sebi kao nepogrešivoj partiji. Drugo, iako je njihova ontologija materija i materijalizam, oni ukidaju relativno privatno vlasništvo koje dozvoljavaju sve religije i velika učenja svijeta i time ugrožavaju čovjekovu izvanjsku egzistenciju i dovode u pitanje njegovu izvanjsku, tjelesnu, fizičku identifikaciju, sigurnost, tubitak i slobodu. Poslanik kaže: “El-Fakru nisful kufri - Siromaštvo je pola nevjerovanja.”

Pošto je sva privatna imovina nacionalizacijom i eksproprijacijom predata avangardi u ljudskoj svijesti se formira privid i pričin da je partija izvor i gospodar svih resursa.

Treće, ukidanjem relativno privatne imovine, njenog titulara, vlasnika i adrese ukidaju se osnovni motivi i poticaji za rad, čuvanje i štednju, a to su zarada, profit, imetak, investicije, razvoj, budućnost. Četvrto, što je svačije to nije ničije. Peto, kako je primijetio Aleksandar Bajt glavni izazov i problem komunizma nije krađa već svjesna, sistemska i planska akcija uništavanja imovine zato što se ljudi kao njeni nevlasnici ne mogu s njome identificirati.

Što se tiče čistog kapitalizma koji dovodi privatno vlasništvo do apoteoze - zlatnog teleta i idealizira u okviru otvorenog tržišta pravo i slobodu kretanja rada, robe, novca i kapitala i on, prema najpoznatijim autoritetima i poznavaocima kapitalizma ima svoje zamke i slabosti.

Jednu vanjsku, a drugu unutrašnju, zapazio je, pored ostalih, i Karl Marx. Vanjska slabost kapitalizma jeste što iz svog osnovnog odnosa i procesa, koji je svojstven njemu više nego bilo kojem drugom sistemu, neminovno u određenim cikličnim razmacima dolazi u stanje inflacije, hiperinflacije, stagflacije, hiperprodukcije, nelikvidnosti, viška radne snage i velike ekonomske krize. Unutrašnja slabost koju uočava Marx jeste što kapitalizma nema bez kapital-odnosa. Taj i takav odnos svodi čovjeka samo na radnu snagu, a radnu snagu još više srozava na robu koja postaje kao i svaka druga roba - razmjenska vrijednost.

Dok je antički svijet imovinu i privatno vlasništvo usmjeravao prema idealima predaka, kršćanstvo i budizam ga relativiziraju i ignorišu radi onog nebeskog svijeta, komunizam radi ukidanja eksploatacije klasnog društva potpuno ubija i ukida privatno vlasništvo, a čisti kapitalizam idealizira, hipostazira, apsolutizira i kroz novac fetišizira privatno vlasništvo, a cijena toga je svođenje čovjeka na razmjensku vrijednost sa svakom robom koja se razmjenjuje preko radne snage i robe, posredovanjem novca i zato se novac fetišizira jer posreduje u svim međuljudskim vezama i odnosima. Zato što u komunizmu po doktrini i ideologiji ne smiju “imati”, ljudi ne kradu već uništavaju imovinu, a kada je u pitanju rad kažu ne možete nas malo platiti koliko mi možemo malo raditi.

Čisti komunizam negira i ukida privatno vlasništvo, temeljni motiv i pokretač ekonomije i čuvanje resursa i dovodi u pitanje čovjekovu i ljudsku izvanjsku prirodu. Epohalni iskorak iz komunizma je kada ljudi umjesto uništavanja pređu na krađu imovine. Drugi monopolarni svijet - čisti kapitalizam koji apsolutizira privatno vlasništvo sistemski i neumitno enormno obogaćuje manjinu i osiromašuje većinu i imućne vodi u pohlepu, gramzivost, sebičnost, individualizam, egoizam, uživanje, iživljavanje, luksuz, obijest, oholost, nadmenost i gordost a siromašne vodi u očaj, beznađe, zavist, ljubomoru, mržnju, pobunu, nasilje i teror. Po definiciji Kur›ana innel mubezzirine kjanu ihvaneš-šejatine - uistinu rasipnici su šejtanska braća.

Škrtice i egoisti su desna, a rasipnici i ljudi luksuza su lijeva šejtanska ruka. I tvrdice i raspinici odriču i pokrivaju Allahove blagodati i ne vode brigu o ljudima.