Nova sevdalinka ili muzički suvenir
Umedijskom prostoru Bosne i Hercegovine i to ponajprije na talasima radio i televizijskih kanala iz Federacije možemo pratiti dva paralelna toka medijske prezentacije tradicionalne gradske pjesme - sevdalinke. Ona prva, ustaljena, koja decenijama njeguje tradicionalnu sevdalinku, na neki način je ustanovila jednu novu prezentaciju tradicijske muzike u mediju radija, a kasnije i televizije. Uz jedan ogroman rad na istraživanju, sakupljanju i snimanju različitih interpretatora za arhivu radija, čitava plejada muzičkih urednika a kasnije i televizijskih urednika i voditelja dala je doprinos njegovanju naše tradicionalne muzičke baštine u svim njenim domenima. Potpuno svjesni činjenice da novi mediji na određeni način mijenjaju tradicionalne forme a posebno izvođačke prakse oni su svojim ozbiljnim radom, znanjem ali i ljubavlju uspjeli sačuvati sevdalinku u njenoj osnovnoj formi i predati je novim generacijama ne narušavajući joj izvorne vrijednosti. Ovdje treba svakako spomenuti i doajene sevdaha Himzu Polovinu, Zaima Imamovića, Zehru Deović, Zoru Dubljević i mnoge druge koji su nesumnjivo dali doprinos njegovanju sevdalinke u tim vremenima čuvajući izvornu interpretaciju. Pa čak i neke interpretacije Safeta Isovića koji je s Omerom Pobrićem pravio određene inovacije u interpretaciji tradicijske muzike nikada nisu iskakali iz onog što je prepoznatljivo uhu svakog Bosanca.
Afirmacija muzičkog naslijeđa - koja to nije
Netom iza prohujalog rata na kraju stoljeća javlja se jedna nova struja ili generacija muzičara koji ponovo stavljaju u fokus tradicionalnu sevdalinku ali sada s potpuno novim načinom izvođenja, odnosno netradicionalnom interpretacijom. Jednostavno rečeno nastala je prava euforija i strka kako našu narodnu muziku što je moguće više izvitoperiti do neprepoznavanja a sve pod firmom „očuvanja sevdalinke“. Teško je navesti sve one koje smo gledali i ko sve nije promovirao ovu novu pojavu na našoj muzičkoj sceni koja je u međuvremenu nazvana „nova sevdalinka“. Od svega najviše čudi da profesionalni muzičari i etnomuzikolozi, barem u javnom prostoru, nisu pokazali ikoliko ozbiljan i jasan stav o ovoj pojavi. Da čudo bude veće neki od njih su i sami izvođači ove „nove sevdalinke“i njeni grlati promotori. Iako donekle ohrabruje kritička analiza ove pojave poput one filozofa Esada Bajtala koji sevdalinci posvećuje i knjigu, nikako da se obhrvemo s ovom pojavom koju drugačije ne možemo okarakterisati osim nekim čudnim pomodarstvom.
Načitali smo se i naslušali različitih „afirmatora“ovog novog vala što u printanim medijima što u različitim televizijskim emisijama. Jedna od njih ima i vrlo indikativan naslov „Sav taj sevdah“insinuirajući da je granica pojma „sevdah“jako rastegljiva te da sve i svašta što se hoće predstaviti kao „sevdalinka“može komotno da se prezentira bez ikakvih kriterija. Ovdje se doslovno može primijeniti postmoderna krilatica „everithing goes“odnosno „sve ide“kao jedan od temeljnih principa postmoderne, s tim da moramo primijetiti da ovdje govorimo o tradicionalnoj umjetnosti a nikako o nekoj modernoj ili postmodernoj.
Promatrajući u čudu kako se godinama u našem medijskom prostoru ponavljaju jedne iste mantre pod sloganom „novi sevdah“ili „nova sevdalinka“ili kako već nije nazivana postalo je razvidno da stvar uopšte nije tako bezazlena kako se u početku činila. U suštini svih tih apologetskih argumentacija koje ovu pojavu s oduševljenjem žele promovirati mogu se prepoznati tri teze koje se ponavljaju u različitim izričajima već godinama. Prva je da se sevdalinka mora prilagoditi novom vremenu i senzibilitetu novih generacija da bi uopšte opstala kao živa tradicija, zatim se promoviše jedna sasvim moderna odnosno postmoderna pojava koju bismo mogli rezimirati nuždom produciranja uvijek i iznova novog i drugačijeg kao imperativu kojem se sve mora podrediti, i treća teza je ničim objašnjiva potreba da se tradicionalna sevdalinka prezentira svijetu i to na način da se „upakuje“u formu prilagođenu prije svih zapadnom slušatelju koji zapravo nema niti može imati senzibilitet za našu muzičku tradiciju.
Na početku je potrebno reći da zaista nije nikakvo čudo niti neka novost da mnogi autori i izvođači nalaze inspiraciju u našoj sevdalinci. Ta raskošna muzička tradicija bila je inspiracija i čuvenom srpskom kompozitoru Stevanu Mokranjcu koji je neka svoja djela komponovao inspirisan upravo sevdalinkom kao što je njegova Četrnaesta rukovet. Posebno su popularne pop i rok obrade sevdalinke „Kolika je Jahorina planina„ Teške industrije ili već antologijske „Snijeg pade na behar na voće“u obradi Indeksa. Svaka od ovih obrada ima neku svoju vrijednost i šarm pa i upotrebnu vrijednost. Naprimjer, možemo primijetiti da je obrada sevdalinke „Čudna jada od Mostara grada“od već proslavljene grupe ovog „novog vala“„Mostar sevdah reunion“s novim bržim ritmom poprilično osvojila ne samo Bosnu nego i region. I mogli bismo nabrajati još mnogo primjera obrade tradicionalne sevdalinke od džinglova i videouredaka do filmske muzike što je uobičajena pojava u svijetu muzike. S tim u vezi treba spomenuti i novi muzički pravac poznat pod imenom World Music koji se zapravo temelji na raličitim fuzijama i obradama tradicionalnih muzičkih formi u nekim potpuno drugačijim netradicionalnim aranžmanima na način da te tradicionalne forme u nekim fragmentima ostaju sačuvane i prepoznatljive.
Dakle, ono što se dešava danas u našem medijskom prostoru nije nikakva novost niti je išta neobično. Pa šta je onda novo, šta se to novo desilo?
Novo su zapravo osnovne teze s kojim mnogi operiraju tvrdeći da nove, neobične interpretacije mogu, pazite sad, jedino one obezbijediti opstanak ove tradicije?! Jedna od takvih je i tvrdnja da je „najefikasniji način da se nešto ostavi umiranju jeste da se proglasi tradicionalnim“vjerovali ili ne. Iz ovog slijedi da se tradicija najbolje čuva tako što se ta “mrska riječ“izbriše i protjera iz upotrebe, a s njom i njeno značenje, valjda. Dakle u konačnici tradiciju treba izbrisati i zaboraviti kako bismo je najbolje sačuvali?! I ovakvim nesuvislim tvrdnjama ne bi bilo kraja kada bismo citirali i rezonirali mnoge od njih koje možemo čuti i pročitati o ovoj temi.
Ali hajde da pokušamo razmotriti ove, netom iznesene teze.
Dakle, ako izvornu sevdalinku trebamo prilagoditi muzičkom ukusu novih generacija postavlja se pitanje u čemu su odgajane te generacije odnosno u krajnjem zašto nisu imali priliku ili bolje reći privilegiju da odrastaju s tom muzikom u svojoj porodici jer se svaka tradicija prvenstveno tako održava i njeguje, a tek onda se čuva i naučno istražuje u različitim institucijama.
Druga teza se temelji na imperativu, rekli bismo, opsesiji produciranja uvijek i iznova novog kao društvenoj pojavi devijantnoj u svojoj suštini i u modernoj estetici iskazanoj sintagmom „društvo ludila principa stvaranja“. Dakle novo i drugačije se nameće kao kvalitet po sebi, kao nužda, kao sušta potreba čovjekova, kao nešto bez čega se ne može. Međutim, ne samo da se može nego je to „novo“potpuno izlišno ako njegov sadržaj nema svoju vrijednost odnosno ako je „oslobođeno“od svakoga smisla i značenja.
I na kraju, treća teza koja se temelji na nekoj ne znamo od koga i kako nametnutoj potrebi da se nešto što pripada našoj kulturi po svaku cijenu treba prilagoditi formi koja je razumljiva stranom konzumentu prvenstveno zapadnom. Tako nam je postala važna vijest da je Amira Medunjanin imala koncert u Parizu ili Njujorku a Damir Imamović je dobio nagradu od muzičkih centara u Londonu i Briselu. Osim kompleksa malih naroda i država od kojih bolujemo, jasno se vidi jedna potpuno uzaludna nakana i težnja da se po svaku cijenu baš mi i naša tradicionalna muzika treba svidjeti onima koji je ne mogu razumjeti što je notorna činjenica. A zašto bi je trebali razumjeti evo naprimjer Holanđani ili Francuzi? Pa ni mi nemamo senzibilitet za njihovu tradicionalnu muziku, zar je to išta loše ili neprimjereno? Mnogo je važnije pitanje iz prve teze naprimjer kako nove generacije „uznijeti“do uzvišene ljepote naše tradicionalne muzike koju su vrlo jasno prepoznali i oni iz našeg okruženja s vrhunskim muzičkim darom i odnjegovanim sluhom.
Čuvanje kulturnog blaga ima svoje principe
I na kraju šta nam poručuju i šta insinuiraju interpretatori i vatreni pobornici „novog sevdaha“? Očito prepakiranje izvornih muzičkih formi tradicionalne sevdalinke koje će sačuvati neke njene osobenosti tek da se zna o čemu se radi a ostatak serbez slobodno i samovljno interpretirati po želji i ukusu kako se kome ćefne, odnosno, pardon, kako je koji autor ili izvođač „doživljava“. Radi se dakle o jednom potpuno individualističkom pristupu izvođenju tradicionalne muzike imanentnom modernoj muzici kao što su pop i rok a posebno džez koji se upravo temelji na neograničenoj improvizaciji. Ta sloboda umjetničke interpretacije koju je francuski estetičar Lik Feri definirao kao „otkriće ukusa u demokratskom dobu“hoće zapravo priskrbiti neprikosnoveno pravo izbora umjetnika da djela autonomno bez ikakvih ograničenja izuzev onih koje sam sebi zadaje. To je u konačnici, kako to ovaj autor konstatira „zahtjev za slobodom da dajemo sebi sopstveni zakon“. Imajući na umu da moderna odnosno postmoderna umjetnost i jeste u svojoj naravi individualistička i temelji se na ničim ograničenoj „umjetničkoj slobodi“potrebno je jasno naznačiti da tradicionalna umjetnost sve to nije budući da se temelji na umjetničkim obrascima koji se prenose odnosno vjerno čuvaju što je, u konačnici značenje samog pojma tradicija. Prema tome davanje autonomije izvođaču da slobodno interpretira tradicionalnu muzičku formu, sa stanovišta očuvanja i zaštite kulturnog naslijeđa predstavlja određeni vid njegove destrukcije a nikako „način oživljavanja“te tradicije. Dakle ako je riječ o zaštiti kulturnog naslijeđa, a o tome zapravo govore svi narečeni apologeti, onda moramo znati da je jedan od osnovnih principa očuvanja i zaštite kulturnih dobara princip autentičnosti odnosno očuvanje njihovih izvornih vrijednosti. S obzirom da govorimo o tradicionalnim muzičkim izvedbama one uključuju izvorni tekst, izvornu muzičku temu ali i tradicionalni način interpretacije. O svakom od ovih elemenata naše tradicionalne sevdalinke i njenoj iznimnoj umjetnčikoj vrijednosti napisan je pozamašan broj različite literature. Nama ostaje da sačuvamo to blago kao živu tradiciju za nas i za generacije koje dolaze. A ako ne znamo ili još gore ako nećemo da znamo šta tačno treba da čuvamo, e to je tek problem nad kojim bismo se trebali zamisliti. Krajnje je vrijeme posvetiti joj barem jedan naučni skup.
Stoga nam na kraju ostaje samo još to da konstatujemo da „prepakirana“tzv. „nova sevdalinka“može biti samo „muzički suvenir“odnosno neki vid reminiscencije na izvorni muzički oblik koji poput svakog suvenira podsjeća na nešto od tradicije zemlje koju predstavlja i promoviše a nikako način njenog čuvanja. A da bismo zaista očuvali ovo naše iznimno vrijedno kulturno blago kao važan segment našeg kulturnog naslijeđa potrebna je jedna, na nauci utemeljena i na ozbiljnoj političkoj volji zasnovana, kulturna strategija kakve već postoje u svijetu i koje se realiziraju kroz „dobre prakse“koje su već pokazale rezultete u misiji očuvanja živih tradicija svijeta.