Male-velike rečenice IZ ZAVIČAJA
Po gradovima i selima, planinama i ravnici, kraj puteva i raskrsnica u cijeloj Bosni i Hercegovini nailazimo na brojna turbeta.
Ko nema zeta nema ni magarca
Odnos prema zetovima u mome kraju često je podgrijavan činjenicom da se njih tretiralo kao strance, pa bilo da ih se smatralo uzurpatorima prevelike pažnje u roditeljskoj kući njihove supruge, ili se na zetove gledalo kao na osobe prema kojima, radi čuvanja obraza kuće i porodice, valja biti dodatnije uslužan i gostoljubiv... Zetove se ponekad angažiralo u svakodnevnim težačkim poslovima, često bez imalo milosti i suosjećanja koliko su vični određenim poslovima, ali i pošteđivalo i onda kad nije bilo nikojeg razloga da zet ne pripomogne roditeljima i rodbini svoje supruge... Nagledao sam se mnogih zetova iz dalekih sela i krajeva i naslušao mnogih veselih šala-komentara u kosidbenim mobama i drugim kolektivnim poslovima, od kojih su mnoge šale bivale na rubu pristojnosti i uvrjedljivosti. S druge strane, mnoge su zetove punice pazile više negoli rođenu djecu.
Jednom sam, naišavši pored kuće domaćina Nurka Rešidovića u Halovini, zatekao supruga Nurkove mlađe kćerke Zile kako sa svojim puncem Nurkom i ostalom Zilinom rodbinom posprema dovučeno sijeno u štalu. (Seljaci bi, inače, imali običaj da, prije prvih snjegova, dovuku što više sijena iz udaljenijih čaira. Nakon što bi natrpali štale, poneki stog bi, radi lakšeg korišćenja za ovce i goveda tokom zime, sadjenuli u neposrednoj blizini domaćinstva.) I tako, tog jednoga jesenjeg dana, slažu Rešidovići sijeno punom parom, i zet njihov je, dakako, s njima, predan je zadatom poslu, glavu je povezao rupcem kako ga ne bi iritirale slamke suhe trave o oznojeno čelo, svi djeluju jako hornima i raspoloženima, dok se odnekuda nije pojavio komšija Fehim Poturak... Dedo Fehim je i u najboljemu raspoloženju, uz obavezno “ha, moji sokolovi”, uvijek govorio takvim tonom kao da galami; pozdravio se, upitao za zdravlje i u jednom trenutku, smijući se i s pogledom prema Nurkovu zetu, reče: “Ko nema zeta nema ni magarca!” Nemoj tako, Fehime, reče domaćin Nurko, a Fehim će, blago se vadeći iz onoga što je upravo izgovorio, dodade: “Tako se u nas kaže... A hoću da malo spasim našega vrijednog zeta, da se ne lomi ovoliko, gledaj koliko je sijena natovario na vile...”
Tu narodsku rečenicu dosjetilicu: “Ko nema zeta nema ni magarca” čuo sam mnogo puta u svome životu. Najčešće bi ju se reklo onako, bez opravdanijeg razloga, često i u nekoj prigodničarskoj šali. Nikada nisam čuo da je te riječi javno izgovorio neki nezadovoljni zet.
Ne pij vodu vruć
Socem Aganom često sam hodao po planinama u dolini rijeke Sutjeske. Od prostranih nepreglednína planine Zelengore pa do obronaka Vučeva i Volujaka... Nije samo bilo u pitanju ljetnje branje borovnica, augustovsko ukupljanje ljekovita bilja, podosta od toga otkupljivalo se u zemljoradničkoj zadruzi na Popovu Mostu, otac je volio najmlađem svome sinu pokazati kojim je sve stazama on hodio sa svojim ocem Hamidom i svojom braćom... Često je pričao o dobu između dvaju svjetskih ratova i neizvjesnim vremenima u izbjeglištvu i muhadžirskim snalaženjima od Sarajeva do slavonskih ravnica tokom Drugoga svjetskog rata. Agan je znao ime svakog brda, ime svake biljke, ime svakog čovjeka kojega bismo susreli, znao je i ime svakog izvora pitke vode na koji bismo naišli... Otac nikad ne bi propustio priliku opomenuti me kad bismo došli do nekog izvora: “Ne pij vodu vruć!”
Strašno bih ožednio u tim našim planinskim kilometarisanjima, ali morao sam sačekati najmanje petnaestak minuta da se dobro ispušem, odmorim, da se organizam smiri nakon pješačenja, kako je otac preporučivao, toliko da se smirim da počnem normalno disati, kadikad je on poglédao na svoj džepni sahat koliko je vremena prošlo od trenutka kad smo sjeli, onda bi rekao kada se obojica možemo napiti vode. Otac je pio polahko i u prekidima. Govorio je da se ni tada ne smije previše piti vode. Valja piti odmjereno, treba piti u malim gutljajnim prekidima.
Mogu se napiti vode koliko god mi je volja tek u momentu kad treba opet da krenemo.
Obenđijat će te ciganka
Na Kozaravcima, stotinjak metara poviše magistralne ceste na Popovu Mostu prema Foči i, suprotno, prema Tjentištu i Gacku, popadale bi svake godine, krajem maja i početkom juna, deseci i deseci ciganskih čergi. Taj travnati zapušteni prostor tretiran je kao “ničija zemlja”. Mjesna vlast i milicija šutke su tolerirali prisustvo Cigana i njihovih čergi, važno je bilo da nikome ne zasmetaju i ne uznemiravaju ičiji privatni posjed... Zgrada naše osnovne škole, s druge strane ceste prema Foči, te, nasuprot, ceste prema Tjentištu i Gacku, bila je dosta blizu tih poredanih čergi, a mi čija sela bijahu uzverana prema obroncima Zelengore (Kruševo, Zaostro, Basarići) morali smo i nakon škole i prije dolaska u školu prolaziti kraj njihova uzdignuta šatorskog naselja. Ispred svake čerge bila je naložena vatra, uz vatru bijaše pripravljeno improvizirano ognjište, i verige iznad ognjišta, i kotao obješen o verige, u kotlu je vazda nešto krčkalo... Garava, golokraka djeca skakutala su oko vatre, a kad bi njihove oštre crne oči ugledale djecu s đačkim torbama u rukama i na ramenima, odmah su pritrčavala ispruženih dlanova. Ciganke bi se u to vrijeme rastrčale po okolnim selima, radi prošenja. Muškarci bi, obično, nešto kuckali uz čergu, krpili kotlove, kako su govorili, davali su cijelome svijetu do znanja da se oni bave majstorskim kovačkim zanatima i da obavljaju važne zemaljske poslove, svoje kovačke usluge nudili bi i seljanima. Gurkali bismo se komentirajući kako su ciganski konji žalosno neuhranjeni, mahom sipljivi, izgledali su kao aveti pod grivama u odnosu na naše konje...
I koliko god smo se plašili cigana i njihovih razapetih čergi, unekoliko bismo bili i oduševljeni njima kao gostima, jer je odjednom cijeli taj prostor Kozaravaca postajao življi, zaigraniji, zanimljiviji. Ciganke koje nisu otišle prositi po selima odmah su nudile razna gatanja na osnovu našeg otvorena dlana, predlagale bi da nam pogledaju u karte (te njihove karte bile su znatno drukčije u odnosu na naše tradicionalne igraće krate), pa bi se zanijele vračanjima-pogađanjima kad ćemo se oženiti, koja će curica iz našega razreda postati naša žena, šta to najčešće sanjamo u svojim godinama, gdje nas najčešće svrbi, ali i ko nam to crnim, sve crnjim i opasnijim vradžbinama prijeti porodicama i roditeljskim kućama... Otac me opominjao da nipošto ne prilazim čergama, da ne razgovaram ni s odraslim ciganima ni sa cigančadima, oni uvijek mogu prevariti, nešto ukrasti, oteti pa pobjeći. Ja bih se u tim trenucima uvijek sjetio mnogih ranijih priča koje su širili dječaci i djevojčice iz moje škole kako cigani i ciganke mogu ukrasti dijete, nema veze u kojim je godinama to ukradeno dijete, pa se djetetu iskopaju oči, ili se dijete osakati na drugi način, potpuno mu se zamunđa mozak, poslije to dijete cigani i ciganke izlažu po vašarima i vodaju po selima radi prošnje i milostinje. Otac Agan takvo nešto nije nikad govorio. Sjećam se kad sam jednom sâm ostao u kući, neko je pokucao na kućna vrata i ja sam kroz prozor vidio da su to dvije ciganke. Nisam otvarao zaključana vrata, samo sam uletio u sobu, otvorio prozor i panično počeo dozivati oca, mada sam znao da me otac ne može čuti, otišao je u Halovinu nekim poslom do Nurka Rešidovića. Ciganke su hitro otišle u pravcu Mrkonjića, prema kući Ibra Muslića, i Konjskoga Dola, prema kućama Pejkovićā. Pomislio sam da su bile uplašene zbog moga onakvoga glasa...
Za mene je u tadašnjem dječijem razumijevanju opomene: “Obenđijat će te ciganka” značilo i da se može potpuno pomahnitati u toj nekoj iznenadnoj, nesretnoj obenđijalosti, može se toliko skrenuti s pameti da se odmah pođe zajedno s ciganima čergarima, pa da se svuda čergari i prosi s njima, tako da se u potpunosti postane ciganinom, ili, čak, da se toliko pomahnita da nikakvi hodžinski zapisi nisu kadri pomoći onome ko je zauvijek obenđijan...
Turbe se javlja širenjem islama na nearapske narode, a do nas su došli posredstvom Osmanlija. Turbeta ima na stotine po cijeloj Bosni i Hercegovini (i Sandžaku). U Travniku ima nekoliko turbeta, najljepše je Abdullah-paše i Dželaludin-paše podignuto na osam mermernih stubova u oktagonom obliku. U Mostaru, znamenito je turbe Šeh Juje Ejubovića, koje je podigao Ali-paša Rizvanbegović. U Sarajevu ima dosta turbeta, pod kupolom, na stubovima ili od drveta, a zanimljivo je i otvoreno turbe Ibrahima Bistrigije u haremu Careve džamije. Za svako je povezana određena tradicija: turbe Sedam braće obilazi se za ispunjenje želje i nafaku, turbe kod Rogine džamije (43°52’4.59”N 18°26’12.97”E) posjećuju momci, da ih “zaobiđe” moblizacija kad je rat, a turbe Urjan-Dede se ne posjećuje, jer Urjan-Dedo “ne voli” da ga se zijareti. Narod tako kazuje. A Allah najbolje zna. Za mnoga turbeta, naročito ona po selima, narod će ispričati priču o nekakvom dobr ô m, kome su nevinom odsjekli glavu, ali on nije pao, već onu svoju glavu uzeo pod mišku, pa išao tako, išao sve dok ga neka žena nije ugledala i uzviknula “Aa, vidi ga bez glave hoda!” i tu je on pao i narod mu podigao turbe.