Male-velike rečenice IZ ZAVIČAJA
Sve u svoje vrijeme
Otac Agan je, u razgovoru s ljudima, imao čestu poštapalicu: “Sve u svoje vrijeme!” Nisu to bile nikakve sudbinske, filozofite opaske o Svijetu, Vremenu, Životu, Sudbini, ta očeva uzgrednica prvenstveno se ticala redovnih, kalendarskih težačkih pitanja/odgovora – kad je, primjerice, najpogodnije zaorati njivu, u koji vakat posijati zelen, okalemiti voćke, kositi travu, zaklati bravče ili goveče za sušenje mesa i zimnicu, u koji se čas pozabaviti određenim poljoprivrednim poslovima, obavezama i potrebama, u kojem je dobu godine najpogodnije brati određeno livadsko i gorsko ljekobilje za čajeve... Rečenica: “Sve u svoje vrijeme” prvenstveno bi se izgovorila ukoliko nešto ne bi bilo onakvim kakvim se priželjkivalo a bilo je uvjetovano nepravovremenošću obavljanja određenog posla.
To su one rečenice koje bi u razgovorima kruševskih domaćina o ljetini i svakodnevnim težačkim poslovima dolazile kao neki konačni, narodski iskustveni poklopac. Za tom rečenicom iskustvenicom posegnulo bi se i pri komentiranjima pojedinih društvenih događanja u selu i njihovih trenutnih međusobnih povezanosti i uvjetovanosti. Ako se, naprimjer, neki mladić ne bi na vrijeme oženio, ili neka djevojka ne bi na vrijeme udala...
Međutim, ono nekadašnje Aganovo “sve u svoje vrijeme”, kojega se, evo, sjećam u danu kad je otac otišao sa Ovoga svijeta, u meni je nekako pomjeralo one svoje osnovne polazišne motive i značenja... Mnogo šta u mome životu nije bilo “u svoje vrijeme”. Ovoga trenutka osjećam kako sam ja jedan od onih ljudi koji u mnogo čemu kasne, koji gotovo u svemu ne stižu na vrijeme... Ne umijem planirati vrijeme, ne uspijevam uravnati tzv. životne prioritete, takav sam da čak ni vlastitu paniku ne umijem rasporediti na kakve-takve redovne sastavnice i razdjelnice, nego, čak, i u paničarenju kasnim, i paniku sam morao znatno ranije pokrenuti u mnogim svojim tijesnim slučajevima, ne bih li, koliko-toliko, ranije riješio probleme i nadošle obaveze.
Nemoj ovu zemlju nikome prodavati
Više puta mi je otac Agan, godinama prije odlaska s Ovoga svijeta, naglašavao: “Nemoj ovu zemlju, Hadžeme, nikome prodavati!” Obećao sam da neću nikada nikome ništa prodati od ovog imanja koji imamo. I bio sam krajnje iskren i odlučan u tom svome odgovoru... Otac, međutim, nije ni slutio, ni ja, naravno, nisam slutio da će za koju godinu nakon tih očevih riječi doći oni osioni, bezdušni, križaroviti barbari iz Makove poeme “Poruka” u Kamenom spavaču i do temelja srušiti sve naše gradove, svjetove, domove, pragove, i snove, da će do temelja uništiti, oteti, ispoganiti sve ono što smo generacijama gradili, imali, željeli, planirali, sanjali, voljeli... Tako, za ovo života koliko nam je ostalo naša vrela, naši nekadašnji pitki izvori neće stići biti očišćenima od kleronacionalističke poganštine, niti ćemo imati snage zapinjati ikakve svoje lukove i oštriti ikakve moguće strijele... U dolini rijeke Sutjeske mi smo, kazano iskrivljenim atributom Vladana Desnice, kolektivno poginuti.
Šta danas u ikakvome kupo-prodajnom smislu znači moje selo Kruševo, moj Stolac, pa zarasla čaira i livade u Gajevima, pa Dubrava, Strgači, Grbavac, Bara, Stapovo selište, Potkunjica, šta znače dojučerašnji uredni šljivici i svi drugi zlata vrijedni voćnjaci vrijedna i odgovorna domaćina Agana Hajdarevića, šta znače deseci orahovih debala od Išikove njive do Stoca, pa naše prostrane hrastove šume, šta znači cijelo nekadašnje veliko selo Kruševo...
Kako bi otac razumio sve ove izaratne godine kad bi se spustio od
Stoca pa niz Mrkonjiće, do ispod Kadrića Ravni i nekadašnjih voćnovitih Gajeva? Kako bi reagirao da, s lijeve strane, nema više kuće Ibra Muslića, imaju samo ozidine, a sa desne strane puta nema ni kuća Muja Pejkovića, Kabila Pejkovića, Šabana Krša? Možda bi Agan Hajdarević, rezigniran, ali, ipak, uspravan, uvijek uspravan i dostojanstven, samo rekao: Sve je ovo, sine Hadžeme, ponijela mutna voda! Ali i tada bi, vjerujem, rekao: “Nemoj ovu zemlju, Hadžeme, nikome prodavati!”
Dozvat će se on pameti
Za nekoga ko se nije ponašao u skladu s postojećim socijalnim, moralnim, ili tradicionalnim vjerskim normama govorilo bi se: “Dozvat će se on pameti!” Ponekad bi se dodalo “akobogda”, “inšallah”, ili samo “sabur-selamet”... A to da će se neko jednom “dozvati pameti” odnosilo se na seoske momke lole koji nisu odolijevali zavodljivim zemaljskim iskušenjima i svakodnevnim hedonističkim slabostima.
Rečenica: “Dozvat će se on pameti” u svome je pomirbenom i optimističnom zvuku isključivo bila vezana za muškarce, jer, ako bi se koja kćerka, žena, nevjesta odala bilo kojoj vrsti poroka, čak i ako bi se na nju i njezino ponašanje šta opako i uznemirujuće nalagalo, tu nije moglo biti nikakva eventualnog
“dozivanja pameti”, zauvijek bi ona bila prokazana i okarakterizirana kao rospija, kurva, kahpija, pogantulja, kujdara, halapača, “daleko joj lijepa kuća”, tretiralo bi ju se kao opterećujuću nesreću po kuću i po cijelu familiju... Rješenje za nekakvo muško “dozivanje pameti” najčešće bi se nalazilo u nagovoru na ženidbu i preuzimanju domaćinskih i porodičnih obaveza, mislilo se da će seoski delija i lola tako najlakše se smiriti, ali kad bi se koji seoski drzman i dalje nastavio ponašati onako kako je navikao prije osnivanja bračne zajednice, majke u našim selima nikad ne bi propustile priliku da pred svojim konama tetošinski naglase: “Dozvat će se on, blago svojoj majci, pameti!”
I zaista je u Kruševu i drugim selima bilo onih koji bi se jednom “dozvali pameti”, mnogo je šta ovisilo od snage ličnosti supruge koja se udala za kakvoga lolu, probisvjeta, pijanca, lendohana, kako god bi se atribuirali oni koje je valjalo jednom “dozvati pameti”, ali bilo je i u našim selima nevjesta koje su, što bi rekli seljaci, krvi propišale da dozovu bekriju i barabu u primjerenijom odnosu prema bračnim i porodičnim obavezama...
U sljedećem broju: “Ko će kome ko svoj svome”; “Taj više voli slagati nego se hljeba najesti”; “Pomozi sirotu na svoju sramotu”