Ko je kriv?
Reakcije na napade Hamasa od 7. oktobra neobično su rigidne: čim se spomene potreba za razumijevanjem okolnosti u kojima se to dogodilo – izraelska okupacija Zapadne obale i čelični obruč oko Pojasa Gaze – preovlađujući odgovor je optužba da se na taj način podržava ili opravdava Hamasov terorizam. Da li smo svjesni koliko je ova zabrana bizarna? Smatram to moralnom katastrofom.
Pod razumijevanjem okolnosti ne mislim na onu budalaštinu koja se predstavlja kao duboka mudrost: „Neprijatelj je neko čiju priču još niste čuli.“Da li smo spremni da kažemo da je i Hitler bio neprijatelj samo zato što nismo čuli njegovu priču? Zar nije slučaj da što više znam i „razumijem“Hitlera, to mi je on veći neprijatelj? Da ne spominjem činjenicu da priče koje pričamo sami sebi nisu istinite – po pravilu su laži proizvedene da opravdaju užase koje zapravo činimo drugima. Istina je tamo negdje, u onome što u stvarnosti radimo. U svim slučajevima etničkog čišćenja, svaki agresor predstavlja sebe kao žrtvu koja reaguje na agresiju. Kada je Joav Galant, izraelski ministar odbrane, rekao da se Izrael bori protiv „ljudskih životinja“, izgubio je sopstvenu ljudskost.
Ismail Hanije, lider Hamasa koji udobno živi u Kataru, na dan napada je rekao: „Za vas imamo samo jednu poruku: napolje iz naše zemlje. Bježite nam s očiju… Ova zemlja je naša, Al-Kuds [Jerusalem] je naš, sve [ovdje] je naše… Za vas nema mjesta ni bezbjednosti.“
Jasno i odvratno. Ali zar izraelska vlada nije rekla nešto slično o tim Palestincima u Gazi, mada manje brutalno? Evo prvog od zvaničnih „osnovnih principa“aktuelne izraelske vlade: „Jevrejski narod ima ekskluzivno i neotuđivo pravo na sve dijelove zemlje Izrael. Vlada će promovisati i razvijati naseljavanje svih dijelova zemlje Izraela – Galileje, Negeva, Golana i Judeje, i Samarije.“Ili, kako je rekao Benjamin Netanjahu, izraelski premijer, „Izrael nije država svih svojih građana“već „jevrejskog naroda – i samo njega“.
S takvim „principom“ugrađenim u nacionalni zakon, kako Izrael može da zamjeri Palestincima što neće da pregovaraju? Zar ovaj „princip“ne isključuje ozbiljne pregovore? Zar Palestincima ne ostavlja ništa drugo osim opcije nasilnog otpora? Država Izrael nikada nije ponudila Palestincima nadu ili pozitivnu viziju za njihovo mjesto u društvu; strogo ih tretira kao problem koji treba riješiti i silom i zakonom.
Ko je, dakle, kriv za mogućnost druge Nakbe? Da li treba kriviti Izraelske odbrambene snage (IDF) ili njegove tajne službe? Dokumentarni film The Gatekeepers (2012) reditelja Drora Moreha sastoji se od razgovora sa šestoricom šefova izraelske unutrašnje bezbjednosne agencije Šin Bet, koji svi upozoravaju koliko političari mogu biti opasni. Nakon intervjua sa šefovima Šin Beta, Moreh je izjavio da smatra Netanjahua „velikom prijetnjom po egzistenciju države Izrael“. Evo šta je rekao: „Vidio sam im u očima koliko naši lideri zapravo ne žele da riješe ovaj problem. Nemaju smjelosti, spremnosti, volje, hrabrosti, sve ono što nam je od lidera potrebno. Ne krivim samo izraelske vođe – mislim da i palestinski pate od iste užasne bolesti. Vjerujem da ono što je Aba Eban rekao o tome kako Palestinci nikada ne propuštaju priliku da propuste priliku, važi za obje strane.“Tako je i sa IDF-om: sjetite se osude onih koji su odbijali da služe na Zapadnoj obali. Ono što se dešava u Izraelu s posljednjom Netanjahuovom vladom jeste politički proces u svom najčistijem obliku, dio svjetske nacionalističko-fundamentalističke borbe, populizam koji se okreće čak i protiv pravne države.
Simon Vizental, preživjeli u holokaustu, napisao je 1989 godine: „Neprekidno pobjednička država Izrael ne može se zauvijek oslanjati na saosjećanje prema ’žrtvama‘.“Artur Kestler, veliki antikomunistički konvertit, rekao je to na drugi način: „Ako moć kvari, važi i obrnuto; progon kvari žrtve, iako možda na suptilnije i tragičnije načine.“Ovo važi za obje strane u ratu koji je u toku. Prva generacija izraelskih lidera otvoreno je priznala da se njihove pretenzije na zemlju Palestine ne mogu zasnivati na univerzalnoj pravdi i da je kasnih 1940-ih i 1950-ih to bio običan rat za prevlast između dvije grupe, bez izgleda na posredovanje. David Ben-Gurion, prvi premijer Izraela, napisao je: „Svakom je jasna težina problema u odnosima Arapa i Jevreja. Ali niko ne vidi da za ove probleme nema rješenja. Nema rješenja! Među nama je ponor i ništa ne može da poveže dvije strane… Mi kao narod želimo da ova zemlja bude naša; Arapi kao narod žele da ova zemlja bude njihova.“
Grupa Palestinaca iz Gaze prešla je granicu 29. aprila 1956. da opljačkaju žetvu na poljima kibuca Nahal Oz. Mladi jevrejski član kibuca koji je patrolirao poljima, Roi, jurnuo je ka njima na svom konju, mašući štapom da ih otjera. Palestinci su ga uhvatili i odveli u Pojas Gaze. Kada su ga UN vratile, njegovo tijelo bilo je unakaženo.
Moše Dajan, tadašnji načelnik generalštaba IDF-a, održao je posmrtni govor na sahrani narednog dana: „Nemojmo danas da krivimo ubice. Kakav argument imamo protiv njihove smrtne mržnje prema nama? Posljednjih osam godina žive u izbjegličkim kampovima u Gazi dok mi, na njihove oči, pretvaramo u svoju zaostavštinu zemlju i sela u kojima su oni i njihovi preci nekada živjeli. Ne treba da tražimo krivicu za Roijevu smrt među Arapima u Gazi, već u našoj sredini. Kako se desilo da smo tako slijepi, da odbijamo da direktno pogledamo svoju sudbinu i vidimo sudbinu naše generacije u svoj njenoj brutalnosti. Zar smo zaboravili da ova grupa mladih ljudi koji žive u Nahal Ozu nosi teret kapija Gaze na svojim plećima?“
Možemo li danas zamisliti sličnu izjavu? Pogledajte koliko smo se udaljili od situacije od prije nekoliko decenija, kada se govorilo o sporazumu „zemlja za mir“, o dvodržavnom rješenju, kada su i one danas najlojalnije pristalice vršile pritisak na Izrael da ne gradi naselja na Zapadnoj obali? Izrael je 1994. izgradio zid koji je odvajao Zapadnu obalu od Izraela kakav je bio prije Šestodnevnog rata 1967. godine, čime je Zapadnu obalu priznao kao poseban entitet.
Sav taj napredak, koliko god bio ograničen, sada je izbrisan. Evropa mora ponovo da pronađe svoj glas, umjesto da se samo pridruži globalnom negodovanju. Ona to može, jer je to decenijama mogla, uvijek spremna da sagleda složenost situacije i da sasluša sve strane. Bila bi šteta prepustiti ovu ulogu Putinu i Kini.