Trebamo istraživače koji će se vratiti izvorima sa svježim perspektivama
Asma Sayeed
Koja je uloga žena u prenošenju hadisa i općenito u islamskim naukama? Ovom pitanju se nerijetko prilazi pojednostavljeno. Neki smatraju da je njihovo ograničeno učešće posljedica njihovih kompetencija, a drugi da su bile sistematski marginalizirane. Pitanju učešća žena u prenošenju hadisa svoju studiju je posvetila profesorica Esma Sajid (Asma Sayeed) s kojom smo razgovarali u oktobru nakon međunarodne konferencije „Islamska moralna teologija i budućnost“(Islamic Moral Theology and the Future) održane na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu. Esma Sajid je vanredni profesor na Odsjeku za bliskoistočne jezike i kulture i drugi direktor programa islamskih studija na prestižnom Univerzitetu u Kaliforniji, Los Angeles (UCLA).
Koliko muslimani poistovjećuju kulturu i religiju, smatrajući neke elemente kulture religijom?
Moje razumijevanje je da ogromna većina muslimana poistovjećuje religiju i kulturu. Ne mislim da se muslimani razlikuju od drugih ljudi u tom pogledu. Vjerovanje i praksa često se izražavaju kroz lokalne ili regionalne kulturne običaje, pa je razumljivo da većina ljudi ne razmišlja o tome kako razlikovati kulturu i religiju.
Nemoguće razmišljati o religiji bez kulture i obrnuto
Kada se uzme u obzir specifičnost određenih kulturnih tradicija, u kojoj mjeri su kultura i tradicija mogle oblikovati mišljenje islamskih učenjaka u prošlosti, ali čak i danas?
Kultura je uvijek oblikovala mišljenje muslimanskih učenjaka kako u prošlosti, tako i danas. Gotovo je nemoguće razmišljati o religiji bez kulture, i obrnuto. Kao što neki znaju, u malikijskoj školi tumačenja islamskog prava, običaj ( urf) je jedan od izvora u razmatranju za izvođenje islamskih pravnih preporuka. Drugim riječima, pravnici su priznavali ulogu koju kultura igra u određivanju svakodnevnih navika i običaja ljudi i savjetovali su da se te norme uključe u razmatranje onoga što se smatra dopuštenim. Naprimjer, način oblačenja se mnogo razlikuje od jednog regiona do drugog i često je kulturološki određeno. Ne bi bilo prikladno reći da je samo jedan oblik oblačenja islamski, a drugi nisu. Isto tako, važno je pažljivo proučiti hadise kako biste razumjeli koji su vjerojatno autentični, a koji nisu, jer se često koriste da podrže kulturne običaje.
U ovom kontekstu, da li je uloga žena u razvoju i doprinosu islamskim naukama izgubljena ili možda namjerno marginalizirana?
Doprinos žena različitim područjima religijskih nauka još uvijek nije u potpunosti istražen. Moji radovi o ulozi žena kao prenositeljica hadisa namijenjeni su da popune neke od ovih praznina. Još uvijek nam trebaju dodatna, dugoročna istraživanja o doprinosima žena u područjima prava, teologije, poezije i
književnosti te drugim područjima izučavanja. Trebamo historičare koji će se vratiti izvorima sa svježim perspektivama kako bi otkrili ovu povijest i pisali o njoj s odgovarajućim historijskim kontekstom. Na području prenošenja hadisa, učešće žena nije namjerno marginalizirano, ali do marginalizacije je došlo zbog profesionalizacije naučnih polja i jer su zahtjevi polja otežali ženama natjecanje s muškarcima koji nisu imali iste kućne obaveze ili ograničenja.
Muslimanke i prenošenje religijskog znanja
Koji su ključni rezultati vašeg istraživanja uloge žena u hadisu i hadiskim znanostima?
Moja prva knjiga “Žene i prenošenje religijskog znanja u islamu”, rezultat je mog otkrivanja fascinantnih, ali vrlo fragmentiranih dokaznih materijala o sudjelovanju žena kao učenica i učiteljica religijskog znanja, posebno njihovu angažiranost u hadisu, što je ključno za izvođenje islamskog vjerovanja, prava i teologije. Moja osnovna teza je ta da je inicijalno učešće žena u hadisu, koje je bilo uglavnom neregulirano, oštro ograničeno profesionalizacijom ove oblasti početkom osmog stoljeća, da bi se oživjelo sredinom desetog stoljeća kako je tradicionalizam sazrijevao u dominantni i ortodoksni izraz sunij- skog islama. Tvrdim da su različiti faktori poput razvoja prenošenja hadisa, islamskog prava i artikulacije sunijske tradicionalističke ortodoksije naizmjenično kočili i podsticali vjersko učešće žena u javnoj sferi na neočekivane načine. Kroz ovaj povijesno nijansirani narativ, ispitujem pojednostavljene poglede na muslimanske žene ili kao povijesno marginalizirane u području vjerskog obrazovanja ili kao dosljedno osnažene u koracima ranih uzora poput Aiše kćerke Ebu Bekra, istaknute supruge poslanika Muhammeda, a.s.
Dramatične fluktuacije u razinama ženskog prenošenja hadisa tokom deset stoljeća strukturiraju narativ moje knjige. Žene prve generacije muslimana, poznate kolektivno kao ashabi i ashabijke, redovno se spominju kao autoriteti za informacije o Muhammedu, a.s., u tekstovima koji su sastavljeni od devetog stoljeća nadalje, i one čine značajan udio ashaba citiranih u lancima prijenosa (isnadima) u glavnim sunijskim zbirkama hadisa, otprilike 12-20%, ovisno o zbirci. Biografski rječnici i sami hadisi pokazuju da je sudjelovanje ashabijki često bilo odgovor na razne upite o postupcima i odlukama Muhammeda, a.s.
Ne bi bilo nerazumno pretpostaviti da bi ashabijke prenijele takve informacije sljedećoj generaciji žena i time započele lanac međugeneracijskog prijenosa znanja među ženama. Međutim, dostupni zapisi pričaju drugačiju priču. U prvom kvartalu osmog stoljeća, došlo je do oštrog pada broja žena smatranih pouzdanim prenositeljicama hadisa. U devetom stoljeću, tadašnje žene su zapanjujuće potpuno nestale iz lanaca prenosilaca u glavnim sunijskim zbirkama hadisa. Ranije, neki učenjaci su usput primijetili da je broj ženskih prenositeljica hadisa bio niži u osmom i devetom stoljeću. Moj rad je prva studija koja potvrđuje dojam da je doista došlo do dramatične promjene sudbine žena i kontekstualizira tu promjenu u širem kontekstu povijesti prijenosa hadisa i razvoja islamskog prava. Priča tu ne završava. Sredinom desetog stoljeća, odsutnost žena u gotovo dva prethodna stoljeća slijedi izvanredan povratak koji je kulminirao od trinaestog do šesnaestog stoljeća u urbanim centrima poput Damaska, Alepa, Bagdada i Kaira. Povezujem ovaj procvat žena u prijenosu hadisa sa sljedećim faktorima: kanonizacija hadiskih djela, evolucija učeničke elite (‘ulamā’) u društvenu klasu i trijumfom tradicionalizma kao prevladavajućeg izraza ortodoksnog sunijskog islama. Tradicionalizam, definiran kao vizija islama koja veliča vrijeme Muhammeda, a.s. i najranije generacije muslimana kao zlatno doba, te koja potiče učešće u hadisima kao primarni način održavanja povezanosti s tim zlatnim dobom, ne samo da je odobravao učešće žena u hadisima već ga je i uzdizao. U svojoj knjizi nudim detaljne profile nekoliko ženskih prenositeljica hadisa poput Zeynabe bint al-Kamal (umrla 740./1339.), koja je živjela u Siriji pod vlašću Mamluka.
U području komparativnih ženskih studija, moje istraživanje pruža značajnu kontrapoziciju općeprihvaćenoj teoriji koja povezuje pojavu ortodoksija u mnogim svjetskim religijama s smanjenom javnom religijskom participacijom žena. Pokazujem da, naprotiv, u urbanim područjima centralnih islamskih zemalja razvoj ortodoksije tradicionalnog islama je povezano s rekreiranjem uloge žena i njihove reintegracije kao religijskih znanstvenika. Moj rad doprinosi novim uvidima u oblasti muslimanske društvene i intelektualne historije, kao i komparativnim studijima o ženama u religijskim tradicijama.
Zabrana abaje je izraz islamofobije i ksenofobije
Kako gledate na zabranu nošenja abaje u Francuskoj i šta se ovom zabranom zapravo želi postići, jer zabrane dolaze jedna za drugom?
Zabrana abaje je još jedan nesretan izraz islamofobije i ksenofobije u Francuskoj. To je manifestacija sve težih i razornih podjela između konzervativnih snaga u Francuskoj, koje ovu zabranu pogrešno prikazuju kao usklađenu s francuskim sekularizmom, i drugih više centrističkih i ljevičarskih stranaka. Iako je navodni cilj prenošenje i jačanje francuskog nacionalnog identiteta, to će samo na kraju stvoriti dublje podjele i učvrstiti suprotstavljena gledišta.
Profesor doktor Šaćir Filandra piše o brojnim, i često zanemarenim, aspektima savremene bošnjačke politike, o njenim problemima i perspektivama, samopercepciji, odnosima sa drugima, odnosu identitetskih i ekonomskih pitanja te mogućim rješenjima na koja se obraća malo ili nimalo pažnje. U drugom dopunjenom izdanju njegove knjige „Bošnjačka politika u XX stoljeću“objavljen je i tekst koji ovdje donosimo kao prilog istraživanjima recentnih političkih kretanja u Bosni i Hercegovini.
Državna neovisnost Bosne i Hercegovine stečevina je XX stoljeća. Od Ali-bega Firdusa na početku stoljeća, preko Narodnooslobodilačke borbe u Drugom svjetskom ratu, do Alije Izetbegovića na njegovom kraju, brojne generacije bošnjačkih političara, javnih radnika, intelektualca i umjetnika ideju o posebnosti i državnosti Bosne i Hercegovine pretočile su u ovo najznačanije i najuzvišenije bošnjačko i bosanskohercegovačko političko dostigunuće. Postignuće državnosti /nezavisnosti nije samo djelo Bošnjaka, mada su se oni u njenom konačnom političkom i vojnom zadobijanju kroz naoružani narod, u liku Armije RBiH, tom činu dali najodlučniji doprinos. Tu ideju uvijek su zagovarali, pronosili i branili i brojni pripadnici bosanskih Srba i Hrvata, posebno kroz antifašistički pokret tokom Drugog svjetskog rata i razdoblja socijalizma, a njihov udio u gradnji bosanskohercegovačke političke volje i danas je veoma značajan. Bosna i Hercegovina je i danas sačuvala svoj povijesni multireligijski i multietnički karakter. Bošnjaci nikada nisu imali ekskluzivne nacrte o njoj. Bošnjačka politička vizija, ili kolokvijalno rečeno cilj bošnjačke politike, bio je, a i danas jeste, multietnička, multireligijska Bosna i Hercegovina, zemlja i država ravnopravnih naroda i građana, samostalna i neovisna politička zajednica. Bosna je i samo moguća kao takva. Svako drugo rješenje je antiBosna.
Neupitna upitnost Daytona
S kakvim se i kojim izazovima susreće Bosna i Hercegovina na početku 21. stoljeća? Odnosno, kakvo političko stanje imamo tri decenije nakon kraja rata i potpisivanja mirovnog sporazuma? Upitnost Daytona kao postojećeg bosanskohercegovačkog ustavnog/političkog uređenja protekle dvije decenije postala je neupitna, i to je jedina činjenica oko koje se sve postojeće političke snage slažu. Ozbiljna su politička razilaženja između vodećih političkih aktera različitih naroda oko razumijevanja karaktera državnosti, uređenja dejtonske Bosne i ona najdirektnije priječe uspostavu političke kohezije i političku identifikaciju s državom. Postojeći ustavni aranžman, favorizirajući grupne etnonacionalne interese na uštrb prava i pozicija građana, svojom strukturom i institucionalnom artikulacijom interesa sam po sebi generira krize i konflikte, antagonizira etničke zajednice, te priječi politički razvoj zemlje. Nezadovoljstvo postojećim ustavnim uređenjem prisutno je i razvijeno kod svih bosanskohercegovačkih građana i naroda, istina iz različitih razloga. To nezadovoljstvo najčešće se izražava stavom da ništa poslije Daytona, a na osnovu njega, nema novo i drugačije što bi tu novost legitimiralo kao različitost u odnosu na preddaytonsko stanje, tako da postdaytonska Bosna i Hercegovina suštinski i ne postoji. U ovakvoj pesimističnoj vizuri, koja ipak nije realna, potcrtava se izostanak reformskih društvenih i političkih procesa kao preduvjeta razvoja političkog sistema. Istina, politički sistem države nije u pozitivnom smislu evoluirao, propali su brojni pokušaji znatnijih ustavnih reformi, politički ciljevi ključnih etnonacionalnih aktera i dalje su prilično divergentni, ali su izvršene brojne strukturalne promjene bosanskohercegovačkog društva koje su taj sistem ipak učinile stabilnim i samoodrživim. Kontrola nad oružanom silom od strane sila implementacije mirovnog ugovora te prateće reforme u sigurnosnom i finansijskom sektoru, stvorile su povoljno i stabilno okruženje za građane i rad na njihovom prosperitetu. Euroatlanske integracije, posebno ona prema NATO-u, još nemaju suglasnost ključnih političkih aktera, stanje pozitivne volje spram integracija u Evropsku uniju je nominalno bolje, dok ni same euroatlanske institucije ne pokazuju preveliku žurbu za našim članstvom.
Stanje postdaytonske Bosne i Hercegovine nije idealno. Naslijeđe rata protiv te zemlje i države još je živo. Ukupna ratna energija, postizanjem mira nije isčezla, prije se transformirala i prvim poslijeratnim političkim izborima 1996. godine legitimirala. Sve ono što je činilo aktivnog aktera rata – nacionalne elite i njihovi ratni ciljevi, nacionalne stranke kao glavni akteri ratnih sukoba – ostalo je skoro nepromijenjeno, samo je izborima prvi put demokratski legitimirano, i tu je u provođenju mirovnog sporazuma učinjena ključna greška. Međunarodna zajednica, neposredno poslije rata, imala je dovoljno vojnih snaga i političkih argumenata da učini radikalan otklon od ratnih ideologija i aktera, ali nije imala hrabrosti, interesa niti vizije da se adekvatno prilikama ponaša. U prvoj godini mira, stranačkim izborima, ratom stvoreno stanje demokratskim instrumentima pretočeno je u kvazinovu realnost, čime je ratni konflikt u miru “zamrznut”, ali ne razriješen. Na taj način cjelokupno je naslijeđe rata sada zadobilo civilnu, tzv. demokratsku formu. Zadržan je u miru isti, ili skoro isti stupnj etničke distance, međunacionalnog nepovjerenja, podijeljenosti društva i nevjerice građana. Iza činjenice o podijeljenom društvu, koja je danas postala analitička floskula, na socijalnoj i antropološkoj razini krije se još prisutno etničko nepovjerenje, nedovoljno uvažavanje drugog i drugačijeg. U takvom bosanskohercegovačkom društvu ljubav i istina nisu obavezujuće vrijednosti. Nerijetko je laž postala izvorište, oblik i okvir novostasajućih identitarnih ideologiziranih narativa. Istina i činjenice kao da ne obavezuju. Gnoseološki relativizam producira moralni relativizam, ratni zločinci se često slave kao heroji! Ljudi se u takvom socijalnom okruženju s vremenom deformiraju pa i dehumaniziraju. I pored toga, međuljudski i međuetnički odnosi, koji se zbivaju izvan domena visoke politike, u svakodnevnom životu su svakim danom bolji, producirajući znatan stupanj društvene kohezije.
Iskoraci koji su (već) načinjeni
Da ova slika ne bi bila odveć sumorna, treba se istaći da je u proteklom vremenu ipak učinjen značajan iskorak u institucionalnom razvoju države. Usaglašavanje političke volje na razini državnih institucija, gdje je polarizacija ciljeva političkih aktera najizraženija, ipak je postizano usvajanjem ključnih zakonskih rješenja neophodnih za funkcioniranje države. Na entitetskim razinama, gdje su kapaciteti institucija daleko obimniji, postignuti su značajni rezultati u domenima svih politika. Situacija sa funkcioniranjem vlasti, ipak je, daleko najpovoljnija na lokalnoj, općinskoj
razini, gdje su izražene znatna privredna postignuća i međuopćinske/međuetničke komunikacijske vrijednosti. Bosanskohercegovačko građanstvo kroz demokratske principe i institucionalne mehanizme ipak zajednički gradi svoju budućnost. Interesi građana, bez razlike na njihovo etnoreligijsko pripadnje, za sigurnosti i mirom, ekonomskim prosperitetom, socijalnom sigurnošću, povećanjem kvaliteta života i usluga, jedinstveni su i takva vrijednosna i egzistencijalna orijentacija zalog je održanja njihova zajedništva. Na politici je da takvo opredjeljenje pretoči u novu realnost.
U kakvoj su situaciji Bošnjaci na početku 21. stoljeća? S kojim izazovima se oni susreću i kakva su njihova moguća rješenja?
Položaj Bošnjaka nikada u njihovoj povijesti nije bio bolji. Oni su danas slobodan narod. Slobodan je onaj narod koji sam sebi donosi zakone po kojima se vlada, a Bošnjaci su danas u takvoj poziciji. Nikada ranije u svojoj povijesti oni nisu imali bolji politički status. Slobodna su i od drugih priznata nacija koja svoj politički subjektivitet ostvaruje u slobodnoj, suverenoj i nezavisnoj Bosni i Hercegovini. U svim prethodnim povijesnim epohama njihov identitet i njihova politička prava bili su negirani, osporavani, umanjivani ili ignorirani. Njihova politička stremljenja, od doba evropskog proljeća nacija sredinom 19. pa do samog kraja 20. stoljeća, dosezala su razinu ideje o autonomiji zemlje Bosne unutar imperija i složenih političkih sistema. Maksimalni interes je bilo očuvanje duhovne, mada prije fizičke egzistencije, da bi na kraju dvedesetog stoljeća dosegli i ostvarili ideju o nezavisnosti svoje zemlje. Osmanlije su ih tretirale kao “krajišnike” i punopravne članove svoga carstva u krvi gušeći njihov prvi državotvorni pokret pod vodstvom Husein-kapetana Gradaščevića. Za vrijeme austrougarske uprave Bosna je provincija bečkog carstva, u kome su se oni godinama borili za vjersko-prosvjetnu atonomiju kao oblik čuvanja identitarnih prava. Jugoslavenska ideja, suštinski oblik rješavanja srpsko-hrvatskog pitanja, u biti je bila antibosanska jer su u Kraljevini/Prvoj Jugoslaviji tretirani kao vjerska skupina u dekonstruiranoj i na kraju podjeljenoj Bosni između Beograda i Zagreba. Da bi u Drugoj/ Socijalističkoj Jugoslaviji, tek sa njenom demokratizacijom, dosegli formalno, a nikada suštinsko priznanje kao nacija, mada je njihova uža domovina, Bosna i Hercegovina, politička imala status ravnopravne federalne republike. Svi navedeni oblici vlasti, njihovi režimi i ideologije, prema Bošnjacima su se odnosili, u manjoj ili većoj mjeri, s nepovjerenjem ili diskriminatorski. Danas dosegnuta sloboda rezultat je transgeneracijskog nastojanja Bošnjaka za samoodređenjem, u nju su utkana nastojanja brojnih generacija i istaknutih pojedinaca, i prema njoj se aktualne i nadolazeće društvene elite s najvećom odgovornošću trebaju odnositi.
Važan omjer kolektivnog i individualnog
Istovremeno, iz vida se nikada ne treba izgubiti činjenica da slobodan narod čine slobodni pojedinci. Individualna sloboda je osnovna vrijednost i pretpostavka razvoja svakog, pa i bosanskohercegovačkog, društva. Samo slobodni ljudi misle, istražuju i grade svijet te je stoga uvažavanje i zaštita liberalnih vrijednosti od najprioritetnijeg značaja.
I pored toga što su izborili i stekli državu, Bošnjaci još nemaju u dovoljnoj mjeri razvijenu državotvornu svijest. Ovakva opaska ili čak samooptužba, budući se često u javnosti može čuti, nije nikakva esencijalizirana deficijentnost bošnjačke političke svijesti, već stanje koje je historijski uslovljeno i koje se može i treba analizirati i mijenjati. Državotvorna svijest nije nikakva metafizička datost koju naprosto imaš ili nemaš, već upravo obrnuto, proces kontinuiranog učenja i osposobljavanja u upravljanju državom vođen načelima općeg dobra i visokim moralnim i pravnim standardima. Biti državotvoran, u osnovi, znači biti lojalan prema zakonima vlastite države u čijem ste donošenju sudjelovali, davati prednost općem, zajedničkom interesu i moralnom dobru svih ljudi nad partikularnim, egoističnin stremljenjima.
Rješenje ovog problema je jednostavno. Samo trebamo biti pošteni, što svi za sebe mislimo da jesmo, i poštovati zakone zemlje u kojoj živimo, što očito svi ne radimo.