Es-Sirkatu – krađa
Podle i pogubne zamke za ljudsku misao i govor (41)
“Kada bi sve ono što je na Zemlji bilo u posjedu kjafira - poricatelja i pokrivatelja istine, i još toliko, i htjeli da se otkupe od patnje i kazne na onom svijetu, ne bi im se primilo. Njih čeka muka i kazna bolna i nesnosna. Poželit će oni da iz vatre iziđu, ali im iz nje izlaska neće biti, za njih će kazna i patnja biti neprestana. Kradljivcu i kradljivici odsijecite ruke njihove, neka im to bude kazna za ono što su učinili i opomena (egzamplar) od Allaha! A Allah je silan i mudar.” (El-Maide, 36-38)
I sedma zapovijed u Tevratu Starom zavjetu glasi: “Ne kradi.”
U svim religijama i etikama svijeta imovina, pored vjere, života, slobode, časti i dostojanstva, uma i razuma i potomstva spada u neupitne, nepobitne, zaštićene vrijednosti. Poslanik u hadisu kaže: “Šehid je onaj ko pogine braneći svoju imovinu, šehid je onaj ko pogine braneći svoj život, šehid je onaj ko pogine u boju i borbi braneći svoju vjeru i šehid je onaj ko pogine braneći svoju porodicu.” (I.P.H. 1692)
Krađa je toliko opak, opasan i strašan grijeh, da je jedan od rijetkih grijeha za koji slijedi sankcija, kazna - kisas, ne samo na ovom nego čak i na onom svijetu i to nije šala odsjecanjem ruke.
Prije toga sud i sudija moraju utvrditi sve vanjske okolnosti i uslove pod kojima je sarik - kradljivac izvršio krađu i prisvajanje tuđe imovine. Ukoliko kradljivac nije mogao naći posao, a nije imao od čega preživjeti, ukoliko je u krajnjoj nuždi i potrebi krao da spasi goli život i opstanak, njemu se neće odsjeći ruka, nego će se zajednica sa svojim vođstvom pobrinuti ili da mu pronađe posao ili da mu iz bejtul-mala osigura nužna materijalna sredstva za preživljavanje. U Poslanikovom Medinskom ustavu ili Povelji u članu 12A stoji: “Vjernici neće ostaviti nijednog svog člana i pripadnika pod teretom teških obaveza i dugova, a da za njega ne plate, iz osjećaja dobročinstva i solidarnosti, bilo otkup ili cijenu krvi.”
Pa šta muslimane imperativno, neumitno i nepobitno upućuje na bezuvjetnu međusobnu saradnju, solidarnost, altruizam i empatiju. Pa upravo Kur’an, hadis i Medinski ustav ili Povelja.
Evo šta Poslanik savjetuje svome ummetu: “Musliman je muslimanu brat: neće mu nepravdu i zulum činiti, neće ga napustiti i ostaviti na cjedilu, neće mu slagati i neće ga poniziti.” (I.P.H. 1490)
“Musliman je muslimanu brat, neće mu nepravdu i nasilje činiti, niti će ga napustiti i na cjedilu ostaviti. Onome, ko bude pomogao svome bratu da savlada nevolje i teškoće i podmiri svoje potrebe, Allah će ispuniti želje i otkloniti mu njegove nevolje. Onome, ko bude olakšao muslimanu kakvu tegobu, Allah će olakšati njegove tegobe na Sudnjem danu. Onome, ko pokrije muslimanu neku sramotu, Allah će pokriti njegovu sramotu na Sudnjem danu.” (I.P.H. 1491)
Evo na šta se zaklelo dvanaest muslimana iz Medine, deset iz plemena Hazredž i dva iz plemena Evs Poslaniku na Drugom sastanku na Akabi 621. godine: “Slušat ćemo te i bit ćemo ti lojalni Poslaniče u dobru i u zlu, u zadovoljstvu i nezadovoljstvu. A ti ćeš nas više voljeti nego druge. Nećemo pravo zapovijedanja onom ko dužnost preuzme i kome se povjeri. Nećemo se bojati ničijeg prijekora ni prezira ako radimo za stvar Božiju. Zaklinjemo se da nećemo priznati drugoga boga, da nećemo krasti, nećemo činiti blud, nećemo ubijati djecu našu, nećemo širiti klevete među nama, te ćemo te podržati u svakom činu.”
Dijelimo i prihvatamo osjećaj i stav većine vjerničkog čovječanstva da iz vjere slijedi religija, a na religiji su utemeljeni obredi, etika i kultura. Zapravo, ljudska manifestacija robovanja prema Bogu ogleda se kroz obrede, robovanje prema Bogu u odnosu na ljude manifestira se kroz etiku, a na etici se utemeljuje istinska ekonomija i politika. Manifestacija robovanja prema Bogu u odnosu na ljude, u ekonomiji i privredi, manifestira se kroz institucionalno-obavezujuće oblike izvršavanja obaveza kao što su zekat, sadekatul-fitr i kurban i kroz sve oblike dobrovoljnih milodara.
Naime, kao što se identitet, dignitet i sigurnost iznutra postižu vjerom, etikom i kulturom, tako se egzistencijalni dignitet, entitet, sigurnost i identifikacija postižu imovinom, relativnim a ne apsolutnim privatnim vlasništvom i njegovim doživotnim korištenjem. Zato je imovinski ili svojinski ustav glavni temelj socijalne izvanjske zgrade. Zakon relativnog i titularnog, a ne apsolutnog vlasništva treba osigurati i zaštititi svojinu svih ljudi koji je stječu na halal način. Njegov glavni cilj, kada je u pitanju islam i socijalna pravda i zaštita života i imovine ljudi je kako da dobra, blagodati, resursi i nimeti postanu dostupni i na korist svih ljudi. U tezi Islamske deklaracije Alija Izetbegović piše: “Iako islam priznaje privatnu svojinu, novo islamsko društvo morat će jasno izjaviti da će svi krupni izvori društvenog bogatstva, a posebno prirodni izvori, morati biti u svojini zajednice i služiti dobru svih njenih članova. Privatna svojina podvrgnuta je još jednom ograničenju na osnovu izričite odredbe Kur’ana obavezi njene upotrebe u opće korisne svrhe. U islamu nema privatne svojine u smislu koncepta rimskog prava. U odnosu na rimsku, šerijatska pravna svojina ima jedno ovlaštenje manje - jus abutendi - pravo zloupotrebe i jednu obavezu više - obavezu upotrebe za opće dobro.”
Ukoliko se utvrdi da je kradljivac imao opskrbu, da ima mogućnost da radi i privređuje, a krade, njemu se u okviru prevencije i egzamplara, po šerijatskom pravu odsijeca ruka. Takav čovjek je kleptoman, a kleptomanijom se u teoriji označava bolesna ili beskrajno drska, bezobzirna, divljačka, bolesna i neodoljiva težnja za krađom, pljačkom, varanjem i otimanjem.
Prema obimu postoje tri vrste krađe: individualno-pojedinačna, grupna ili posebna najčešća i sistemsko-opća - kada država putem nacionalizacije i eksproprijacije vrši nasilnu krađu.
Krađa se može vršiti i putem zakidanja na litru, metru i kantaru, kao što je narod Medjena i Ejke: “A Medjenu - njegova brata Šuajba: O narode moj, govorio je on, Allahu se klanjajte, vi drugog boga osim Njega nemate! Dolazi vam jasan dokaz od Gospodara vašeg, zato pravo na litru, metru i kantaru mjerite i ljudima stvari njihove ne zakidajte i red na Zemlji ne remetite kad je već na njoj uspostavljen red. To je bolje za vas, ako vjerujete. I ne postavljajte zasjede na ispravnom putu, prijeteći i od Allahova puta odvraćajući one koji u Njega vjeruju, želeći krivi put.” (El-E’araf, 85. i 86)
“Stradali su prije vas svi oni koji ugledne među sobom nisu kažnjavali zbog krađe, nego su samo izvršavali kazne nad bespomoćnim ljudima.” (I.P.H. 565)