Maksimum, a nikad šićar
Uposljednje dvije stotine godina, u islamskoj literaturi vrlo je popularno iznositi razmišljanja o temi „zašto su muslimani nazadovali“ili „zašto muslimani ne napreduju“. Ključna tema koja se nameće je pitanje formiranja mentaliteta unutar kojeg nudimo ovovremeni odgovor na pitanja „kakav je mentalitet muslimana“, „šta se očekuje od života“ili „kako se ponašamo u životu“.
Izgubljena je svijest o tome da formiranja mentaliteta umnogome ovise o pričama (kazivanjima) koje pričamo jedni drugima, kroz koje odgajamo vlastitu djecu i u kojima formiramo svoj životni stav. Ta kazivanja se usađuju u samu srž naše lične i kolektivne psihologije i u skladu s tim se formira i (lični ili kolektivni) mentalitet. Kur’anska kazivanja su čudesna po tom pitanju. Navedimo nekoliko primjera: Musa, a.s., se suočava s faraonom, njegovom svitom i zaluđenom masom; Jusuf, a.s., prolazi teška iskušenja i, između ostalog, svjedoči da mu je zatvor draži i miliji od grijeha; Ejjub, a.s., prolazi nevjerojatna iskušenja provjere ustrajnosti; Junus, a.s., se suočava s vlastitim slabostima, priznaje svoju grešku i pokazuje nevjerojatnu razinu junačke samokritičnosti; Ibrahim, a.s., staje nasuprot vladara, kipova, pa i familijarne tradicije te mu prijeti strašna vatra koja, na kraju, ipak postade hladna i spasonosna...
Ovo je samo mali djelić kazivanja o kojima govorim u svojoj knjizi koja uskoro izlazi iz štampe, a možemo samo zamisliti kakve se moralne ljudske gromade formiraju kroz ovakva kazivanja. Ti ljudi su istinski junaci, oni su hrabri, uporni, ambiciozni, nepotkupljivi, ali i samokritični, duboko emocionalni ljudi koji su uvijek spremni razvijati svoja znanja.
Na tim kazivanjima su formirane uspješne generacije muslimana, a što se nama događa?
Promoviramo mrava koji nosi vodu da ugasi požar, ženu koja ubaci šaku pijeska za gradnju džamije i formiramo mentalitet koji nam govori: „Uradi sitno što je do tebe, sitan si i slabašan, odradi začas to što možeš, dovoljno od tebe!“Spomenuta kazivanja o mravu i ženi imaju svoju vrijednost u smislu naglašavanja da se ne potcjenjuje ničiji maksimalni trud, ali je naglasak upravo u ovome: radi se o maksimalnom trudu, a nikako o nečemu sitnome. Čak i sergiju organiziramo na način da kažemo: „Eto, neka svako dadne koliko može“, i time normaliziramo da svako dadne koju markicu ili euro, umjesto da to istinski bude stav: „Uloži koliko god možeš od sebe!“
Dolazimo do ključne stvari: mentalitet Kur’ana se formira kroz pomjeranje granica, davanje maksimuma, ciljanje na najviše ciljeve, na maksimalnoj razini: obrazovanje do maksimuma, moralna načela do maksimuma; uvijek i stalno najviši mogući ciljevi na najboljoj razini, a nikako samo sitni šićar uz izbjegavanje izlaganja i truda.
Pogledajte kur’anska kazivanja, upravo nas tome uče.