Adolescentna kriza: Komplikacija u periodu prelaska iz djeteta u odraslu osobu
Osnovni problem u adolescenciji je narušena komunikacija i odnos s odraslima oko sebe, posebno s roditeljima za koje većina navodi da imaju osjećaj kako ih ne razumiju i da imaju više prava nego oni sami, što može podstaći osjećaj nesigurnosti, frustriranosti i neispunjenih očekivanja.
Adolescencija označava prijelaz iz djetinjstva u svijet odraslih i prema većini autora počinje od 13. godine života, a završava se u ranim dvadesetim kada počinje nova faza, mlađe odraslo doba. Psiholog G. Stanley Hall (1904) prvi je opisao adolescenciju kao jedinstvenu razvojnu fazu davši joj naziv adolescencija (od latinske riječi „adolescere“, koja označava odrastanje).
Prema psihologu i psihoanalitičaru Eriksonu, faza formiranja identiteta čija je suprotnost konfuzija identiteta i predstavlja period tranzicije iz djetinjstva u odraslo doba je adolescencija. Za ovaj period su karakteristične burne emocionalne reakcije, te eksperimentisanje u ličnom izgledu i ponašanju da se posebno razvijaju samopoštovanje, povjerenje, samostalnost i osobnost. To je način da adolescent pokuša pronaći sopstveni stil. Ukoliko su u ovoj fazi roditelji previše strogi ili s druge strane blagi, mogu svojim postupcima učiniti da adolescenti budu zbunjeni i osjećaju se sputanim. Određeni broj adolescenata ipak pokazuje izražene smetnje u adolescenciji koje težinom psihičkih poteškoća nalažu intervenciju različitih stručnjaka iz oblasti mentalnog zdravlja npr. (psiholog, pedijatar, specijalist školske medicine, specijalist dječije i adolescentne psihijatrije i sl.).
Adolescenti jučer, danas, sutra
Odrastanje generacije Z i ALFA definitivno se razlikuje od prijašnjih generacija, s obzirom da su od djetinjstva upoznati s internetom i njegovim mogućnostima. Djeca su pod većim pritiskom od svoje okoline u većoj mjeri nego djeca prije. Pojavom novih društvenih trendova, koji zahtijevaju redovito praćenje društvenih mreža, adolescenti postaju sve zaokupljeniji virtuelnim svijetom i samoprezentacijom na društvenim mrežama. U zadnjem desetljeću primijećen je povećan broj adolescenata oboljelih od depresije i anksioznosti.
Danas više nema velike razlike između realnog i online svijeta, zato što se dosta poslovne komunikacije odvija upravo u online svijetu. Zato je važno da djecu učimo da budu pismena u 21. st., a tu se ubraja “informacijska pismenost”, koja se ogleda u pravilnom korištenju interneta. U tom su procesu važni roditelji, čija je zadaća selekcija internetskog sadržaja, ali i obrazovne institucije. Kao i s prethodnim generacijama koje su u periodu adolescencije imale nešto drugačije izazove, potrebno je posvetiti pažnju adolescentima i pomoći im da se nose s izazovima današnjice, kako bi što bezbolnije riješili ovu razvojnu krizu i mentalno zreli ušli u odraslo doba.
Intenzivne refleksije odrastanja
Adolescencija podrazumijeva da mladi prolaze kroz različite egzistencijalne krize psihičkog i socijalnog funkcionisanja, koje se smatraju normalnim pojavama u ovom periodu života. Kada kriza po intenzitetu i trajanju premaši razvojnu krizu, tada govorimo o adolescentnoj krizi. Sva djeca prolaze fazu adolescencije, ali samo pojedinci prolaze kroz adolescentnu krizu koja je laički kazano adolescencija na kvadrat. Osnovni problem u adolescenciji je narušena komunikacija i odnos s odraslima oko sebe, osobito s roditeljima za koje većina navodi da imaju osjećaj kako ih ne razumiju i da imaju više prava nego oni sami, što može podstaći osjećaj nesigurnosti, frustriranosti i neispunjenih očekivanja. Adolescenti koji su hipersenzibilni su u rizičnoj grupi da dožive adolescentnu krizu.
Simptomi adolescentne krize su: Izraženi anksiozni i depresivni simptomi, koji mogu voditi do kliničke dijagnoze; Problem sa snom / nesanica; Promjene apetita (slab ili pojačan apetit); Slaba pažnja i koncentracija; Prolazne ili dugotrajne promjene raspoloženja koje idu od sniženog do euforičnog raspoloženja; Suicidalne ideje; Problem s kontrolom emcija (nizak frustracioni prag); Sklonost samoozlijeđivanju; Sklonost nihilističkim stavovima o svijetu; Sklonost preispitivanju vlastite seksualnosti; Osjećaj odbačenosti od društva; Manjak motivacije za rad; Slab akademski / školsku uspijeh; Sklonost zanemarivanju obaveza; Sklonost prkosnom i buntovnom ponašanju; Povremeni ispadi verbalnog i otvorenog agresivnog ponašanja; Sklonost eksperimentisanju i konzumaciji alkohola i droga; Preokupiranost fizičkim izgledom; Bježanje od roditeljskog doma – skitnja; Sporadično delinkventno ponašanje; Pretjeran boravak na društvenim mrežama ili igranje igrica; Naglo odustajanje od aktivnosti koje su inače voljeli.
Kako pomoći adolescentu koji prolazi kroz adolescentnu krizu
Adolescentna kriza obično je prolazno razdoblje u sazrijevanju i formiranju mlade osobe i najčešće prolazi bez većih promjena za njezin psihofizički razvoj. S druge strane, nekada je neophodno da se u rad s adolescentom uključe stručnjaci iz područja mentalnog zdravlja (psiholozi, dječiji psihijatri i psihoterapeuti), kada dođe do ozbiljnih promjena na psihičkom planu. Kao što je spomenuto roditeljska ponašanja mogu utjecati na zdravlje adolescenta i na razvijanje modela rizičnog ponašanja.
Ključni zaštitni faktor za adolescente je način kako roditelji provode i održavaju disciplinu, koliko su angažirani u smislu pažnje i nadzora, te načina komunikacije s adolescentom. Roditelji trebaju pretendovati da koriste demokratski / autoritativni odgojni stil koji uključuje visoku kontrolu koja je uparena s izraženom brigom za dobrobit adolescenta koja se ogleda u davanju autonomije adolescentu nad donošenjem odluka. Veliki broj autodestruktivnih ponašanja kod adolescenata vuče korijen iz djetinjstva, emocionalno zlostavljanje i zanemarivanje u djetinjstvu često su povezani s nizom psihijatrijskih poremećaja, s posebnim osvrtom na eksternalizirane poremećaje u adolescenciji i odrasloj dobi. Internalizirani poremećaji s naglaskom na anksiozno-depresivni spektar česti su popratni simptomi adolescentne krize, koji se često povezuju s rizičnim ponašanjem u smislu povezanosti s korištenjem alkohola i droga, koji “pomažu” adolescentu da se nosi sa socijalnom okolinom.
Porodica kao cjelina na prvom mjestu s roditeljskom uključenosti u život adolescenta predstavlja ključni protektivni faktor u sprečavanju autodestruktivnih oblika ponašanja, kao što je eksperimentisanje s alkoholom, drogama, delinkventnim ponašanjem, te drugim oblicima autoodestruktivnog ponašanja, koji mogu voditi prema suicidnim tendencijama. Porodica je najsnažniji zaštitni / protektivni faktor za sve oblike poremećaja u adolescenciji. Često loši porodični odnosi život adolescenta prate od njegovog ranog djetinjstva, tako da adolescenti koji prolaze adolescentnu krizu često nemaju dovoljno protektivnih faktora iz okoline koji su im važni da njihov proces odrastanja prođe bez većih teškoća.
Važno je prepoznati navedene simtome na vrijeme, potom osigurati podršku i pokazati razumijevanje adolescenta na način da se ne osuđuju, uz pokazivanje strpljenja i razumijevanja. U porodicama gdje adolescenti prolaze kroz teže adolescentne krize često se sugeriše grupna - porodična terapija radi poboljšanja porodičnih odnosa koji su često faktor rizika za brojne ozbiljne simptome kod adolescenta. Upravo taj adolescent je često najslabija karika u prodici pa površinski izgleda kao da je upravo on jedini problem, a tokom terapije često se uspostavi suprotno - da je njegovo ponašanje posljedica neriješenih porodičnih odnosa. Adolescentna kriza uglavnom završi ulaskom u tzv. kasnu fazu adolescencije kada mlada osoba konačno integriše sva dobra iskustva i ponašanja spremajući se da pređe u odraslu dob, to je period ranih dvadesetih.