Bajro Agović Džamije u Crnoj Gori
U izdanju „Almanah“, u štampariji IVPE-Cetinje, krajem 2022. godine, izašla je iz štampe knjiga „Džamije u Crnoj Gori“, autora Bajre Agovića. Ovo je drugo, dopunjeno izdanje te knjige, a prvo izdanje je štampano 2001. godine.
Autor knjige Bajro Agović, rođen 1947. godine u Vrbici kod Berana, svršenik Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu, uposlenik Islamske zajednice u Crnoj Gori, prvo kao imam, a kasnije sekretar Starješinstva, dugi niz godina se bavi istraživačkim radom bošnjačke kulture i civilizacije i do sada je objavio sljedeće knjige: Džamije u Crnoj Gori 2001, drugo dopunjeno izdanje 2022. godine; Islamska zajednica u Crnoj Gori, istorijski razvoj i organizacija 2007. godine; Od mekteba do medrese 2012. godine; Džamije u Crnoj Gori, slikom i riječju 2013. godine, Turbeta i sahat-kule u Crnoj Gori 2015. godine. Ove godine, 2023. objavljena mu je knjiga Podgoričke džamije i imami, o kojoj ćemo nešto više reći u nekom od narednih brojeva Preporoda. Kao svojevrsni hroničar rada Islamske zajednice u Crnoj Gori, Bajro Agović je godinama objavljivao radove u Preporodu, Elifu, Putovanjima, Bošnjačkim novinama, Pobjedi, Republici, Almanahu i Avliji.
Knjiga sa 500 fotografija, dokumenata i tabela
Knjiga Džamije u Crnoj Gori je urađena u tvrdom povezu, sa koricama, na 752 stranice teksta, obogaćena sa 500 fotografija, dokumenata i tabela. Da je ova knjiga veliki naučnoistraživački poduhvat Bajre Agovića potvrđuje i podatak da je on u njoj naveo 1021 fusnotu, u kojima ukazuje odakle je koji podatak uzet.
Autor knjige navodi literaturu koju je koristio pri njenoj izradi, gdje stoji da je iz 131 djela uzimao podatke. Na šest stranica je pojasnio nepoznate riječi, sačinio je registar autora i registar imena.
Autor u knjizi govori o Islamskoj zajednici u Crnoj Gori u periodu od 1878. do 2015. godine. On ističe da je za vrijeme Osmanske uprave u Crnoj Gori upravljanje nad vjerskim objektima i imovinom kao i vjerskim službama u džamijama i medresama vršila upravna vlast pod vođstvom sultana. Nakon odlaska osmanske vlasti muslimani Crne Gore potpadaju pod nemuslimansku vlast i prinuđeni su da se sami brinu o Islamskoj zajednici i njenim vjerskim objektima. Tako je bilo i u novoformiranoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, te u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji, gdje je do 1990. godine Islamska zajednica na nivou Jugoslavije bila jedinstvena.
Prestankom funkcionisanja jedinstvene organizacije Islamske zajednice u SFRJ, Sabor Islamske zajednice u Crnoj Gori je 16. oktobra 1994. godine donio svoj ustav, kojim potvrđuje kontinuitet organizacije Islamske zajednice u Crnoj Gori. Nakon osamostaljivanja Crne Gore 2006. godine, ukazala se potreba izrade novog ustava Islamske zajednice u Crnoj Gori koji je 16. aprila 2015. godine usvojen na sjednici Sabora Islamske zajednice u Crnoj Gori. Kao i u prethodnom ustavu zadržan je član 1. „Islamska zajednica u Crnoj Gori je jedinstvena vjerska zajednica koju sačinjavaju pripadnici islama u Crnoj Gori, kao i njeni građani islamske vjere koji borave u inozemstvu. U članu 8 istog ustava, stoji:“Islamska zajednica održavaće duhovno jedinstvo sa islamskim zajednicama sa kojima historijski dijeli duhovno nasljeđe na načelima autonomnosti, jednakosti i ravnopravnosti.“
Na radu ove knjige, studije, autor je koristio objavljenu literaturu, periodiku, štampu, arhivsku građu u državnim i opštinskim arhivima, Arhivu Jugoslavije u Beogradu, Istanbulskom arhivu, bibliotekama u zemlji i okruženju, kao i na osnovu sjećanja starijih osoba. Autor je na kraju uvoda u knjizi naglasio:“U svakom slučaju, ovaj istraživački rad drugog i dopunjenog izdanja i nije zamišljen kao konačno i cjelovito apsolviranje navedene problematike. Ako ova studija posluži kao poticaj drugima u daljim istraživanjima i izučavanju islamske baštine na ovim prostorima, onda je opravdala svoju svrhu i zadovoljila sve pretenzije njenog autora.
Akademik Ševko Rastoder u predgovoru knjige, ističe:“Bajro Agović je ovom studijom pokazao da pripada grupaciji uleme sa područja Crne Gore, koja je ostavila impresivno kulturno nasljeđe. Da se može uvijek više, bolje i sveobuhvatnije, pokazao nam je autor drugim izdanjem ove studije, koja čini ponos izdavaču, ali i zajednici kojoj autor pripada.“
Džamije kao centar okupljanja
Iako knjiga Bajre Agovića ima naslov „Džamije u Crnoj Gori“, taj naslov je simboličan, jer kako se ističe u predgovoru knjige “Džamija je bila i jeste bitan detalj u lokalnoj topografiji i značajna je institucija za prostor na kome je djelovala. Ona postaje mjesto okupljanja džemata i džematlija oko učitelja (hodže). Džamija, džematlije i ulema čine zajednicu vjerujućih, u ovom slučaju Islamsku zajednicu. Kada su Osmanlije tokom 15 stoljeća osvojili dijelove
Crne Gore, podizai su prve džamije, koje su redovno gradili u utvrđenim gradovima koje su osvojili ili sami podigli. U 16. vijeku, kada se osmanska vlast učvrstila na osvojenim područjima Crne Gore, džamije se grade i u predgrađima, varošima i kasabama, a kada je dio domaćeg stanovništva primio islam, džamije se počinju graditi i na selima.
Od mnogobrojnih džamija koje pominju dokumenti i putopisi 16. i 17. vijeka, očuvao se do danas relativno mali broj, pretežno na dijelu crnogorskog primorja. Ostale džamije su propale u ratovima, bunama, požarima, prirodnim nepogodama, a neke napuštene, kada je muslimansko stanovništvo napustilo oslobođedne krajeve ili bilo protjerano. Pored džamija građene su i medrese, zatim ruždije ( škole u rangu gimnazije) i mektebi. Kao monumentalne džamije iz osmanskog perioda, poznate su: Sultan Bajazidova džamija u Herceg Novom, Husein-pašina džamija u Pljevljima i Hajdar-pašina džamija u Radulićima kod Bijelog Polja.
Autor u knjizi hronološkim redom od mjesta do mjesta, od medžlisa do medžlisa, daje informacije o džamijama, donoseći njihove fotografije. U knjizi je naveden registar porušenih džamija iz osmanskog perioda po opštinama i njihovim lokacijama, potom registar postojećih džamija sagrađenih u vrijeme osmanske uprave i registar džamija koje su podignute poslije osmanskog perioda. On također navodi imena imama u dotičnim džamijama. Krajem 20. i početkom 21. stoljeća na području Crne Gore sagrađeno je ili je u izgradniji oko 50 džamija.
Poznati islamski kulturni stvaraoci na području Crne Gore
Od poznatih islamskih kulturnih stvaraoca na području Crne Gore, autor na prvo mjesto stavlja Hafiza Saliha Gaševića, rođen 1885. godine u Nikšiću, čiji se mevlud i sada uči na svim prostorima bivše Jugoslavije. Potom slijedi Hafiz Ali Ulqinaku, rođen u Ulcinju, koji pripada albanskoj knjižeevnoj i naučnoj školi islamske tradicije. Slijede Ibrahim Pačariz, Hafiz Bajram Lekić, Hafiz Bajram Agani i drugi.
Bajro Agović je u knjizi dosta prostora dao muftijama, počevši od Saliha-ef. Hulija iz Ulcinja, prvog muftije u Crnoj Gori. Poslije njega dolazi Hadži Mustafa Hilmi ef. Tikvešija, a poslije njega Murteza ef. Karađuzović.
U knjizi su navedene i okružne muftije, od kojih je najpoznatiji pljevaljski muftija Mehmed Nurudin Vehbi Šemsekadić, rođen 1827. godine u uglednoj pljevaljskoj porodici.
Po donošenju Ustava Islamske zajednice u FNR Jugoslaviji 1947. godine, za područje Islamske zajednice Crne Gore osniva se Vakufski Sabor sa svojim izvršnim organima: Islamskim Starješinstvom za vjersko-prosvjetne poslove i saborskim Odborom za vakufsko-imovinske poslove.
Prvi predsjednik Islamskog starješinstva za Crnu Goru bio je Husein ef. Redžepagić, poslije njega 1959. godine tu funkciju obnaša hafiz Šukrija Bakalović, a od 1976 do 1994. godine na čelu IZ u Crnoj Gori bio je Idris ef. Demirović, a od 2003. godine Islamskom zajednicom u Crnoj Gori rukovodi Rifat Fejzić, sada u funkciji reisa, za čijeg mandata je otpočela s radom medresa „Mehmed Fatih“.
U knjizi su također navedena imena i kraće biografije svršenika medresa sa područja Crne Gore, koji su se školovali u GHB medresi u Sarajevu, u Alaudin medresi u Prištini, Gazi Isa-beg medresi u Novom Pazaru i Isa-beg medresi u Skoplju.
Knjiga „Džamije u Crnoj Gori“, drugo dopunjenu izdanje, je dosada najkompletnije djelo o islamu i muslimanima Crne Gore, za što njen autor Bajro Agović, kao i Islamska zajednica u Crnoj Gori, zaslužuju čestitke i priznanja.