Ko će kome ko svoj svome
Ovu sam rečenicu prvi put čuo od oca kad je jednom mojoj majci spomenuo sukob dvojice braće u selu zbog, kako sam razumio, neravnomjerne podjele nekih porodičnih zemljišnih parcela... Često se to događalo u našim svadljikavim okolofočanskim selima. U ovom je slučaju neko od braće poželio biti malo gramziviji, lakomiji, lukaviji... Nije baš bilo lahko biti neposrednim svjedokom u takvim neugodnostima i suprotstavljenostima... Oca se često vuklo za rukav da baš on, kao ugledan i pravičan domaćin, bude svjedok ili miritelj u raznim unutarfamilijarnim svađama i nesporazumima oko imetka... Kad god bih ovu rečenicu čuo od nekoga, razumijevao sam je kao očekujući nadomjestak u nekom životnome razočarenju. Razočarenje je zvučalo velikim i konačnim iz razloga što bi u svađama, sukobima, nesporazumima unutar neke familijarne međupripadnosti ova rečenica zatitrala poput teška uzdaha i definitivne čovjekove pomirenosti s novonastalom životnom situacijom.
Ni otac Agan nije bio izuzet od tih vrsta familijarnih zakinutosti, on je bio među onima koji bi prvi popustili, “njemu i đavolu”, tako bi Agan rekao, i opet nastavio graditi što podnošljivije unutarfamilijarne odnose...
Pogledamo li, danas, u lokalne sukobe, recimo, u isposvađanu arapskom svijetu, vrlo militaristične prijetnje između Sjeverne Koreje i Južne Koreje, ili, pak, pogledamo li u kontinuirane nacionalističke agresivnosti na Balkanu, vidimo da je ova uzdah-rečenica globalne, univerzalne, općesvjetske naravi, u nama je i u našim isposvađanim svjetovima od prvoga čovjeka na Zemlji, Adema, i njegovih sinova Kabila i Habila, tako da i sami možemo najglasnije reći: “Ko će kome ko svoj svome!” Sve češće možemo tako reći i dok zastanemo pred ogledalom?