Pomozi sirotu na svoju sramotu

Dugo mi je trebalo da razumijem očev uzdah kad je, pred svojom suprugom a mojom maćehom Rukijom, izgovorio sljedeću rečenicu: “Pomozi sirotu na svoju sramotu!” Bilo je to, sjećam se, u vrijeme kad je ostalo još nekoliko dana do početka nove školske godine... To je ono kasno augustovsko vrijeme kad se ljetina na selu uglavnom smiri, čeka se uzrijevanje šljiva i drugog voća, pomalo se čeprka u vrtu i u njivi, po okolnim šumama i brdima beru se gljive i razne trave za otkup u otkupnoj poljoprivrednoj stanici na Popovu Mostu... Tog ljeta, čekao me sedmi razred osnovne škole Sava Kovačević... Otac je, negdje krajem jula ili početkom augusta, nisam baš siguran u kojemu to ljetnjem mjesecu bijaše, posredovao, kao poštovan i uvažavan domaćin, u jednoj prodaji manje komšijske zemljišne parcele. Jako se trudio da osoba koja prodaje taj komad zemlje dobije što veći novčani iznos, hvalio je izdašnost tla, blizinu vode i mogućnost navodnjavanja ako bi se zaoralo i šta zasijalo, hvalio je posađene okalemljene voćke, neke je on lično kalemio, hvalio je solidne komšije uokolo, diskretno je kupcu podvukao i poveliko siromaštvo onih koji prodaju zemlju, pa je onaj koji je kupio zemlju često znao reći kako ga je Agan nagovorio na mnogo veću cijenu negoli je trebalo pristati, govorio je kako je zemlju platio “k’o da je u Misiru, a ne u ovoj našoj čukurovini”...

Kupac te parcele je, inače, radio u Njemačkoj i nije bilo većih problema oko količine isplaćena novca. Međutim, iz porodice koja je prodala zemlju ubrzo se selom rashmiljela neugodna priča kako ih je Agan nagovorio da prodaju “najbolji komad zemlje koji su imali” za male pare i, ko zna, mora da se i Agan Hajdarević nečim od toga namirio... Sjećam se da je ova priča žestoko ražalostila moga oca... Otišao je kupcu i molio ga da odustane od svoje kupnje, da zatraži da mu oni koji su prodali zemlju vrate novac, otac je čak bio spreman otvoriti i vlastiti novčanik, domiriti dio vraćajućeg iznosa bude li zatrebalo, pa koliko god budu raniji livadovlasnici zinuli... Ovaj koji je kupio parcelu nije se nimalo dvoumio, pristao je da mu se vrati novac koji je dao... Međutim, oni koji su prodali zemljišnu parcelu i pronosili selom takve priče nisu htjeli ni čuti za vraćanje novca, to su oni jednom prodali, gotovo je, nema više nikakva vraćanja...

I kad god sam u nekim kasnijim vremenima čuo rečenicu “Pomozi sirotu na svoju sramotu”, sjetio bih se svoga ražalošćena i, jednako tako, naljućena oca Agana. Ljuta više na samoga sebe negoli na ikoga drugoga... Ne znam je li Agan ikada više posredovao u kupo-prodajnim poslovima.