Taj više voli slagati nego se hljeba najesti
Vjerovatno se jedino u siromaškim socijalnim kontekstima moglo s ovakvom usporednicom okarakterizirati one ljude koji su imali naglašeniji patološki nagon za proizvodnjom i distribucijom laži? Najesti se hljeba nije baš bila svačija svakodnevna privilegija, ali, eto, bilo je i onih koji bi radije ostali gladnima ukoliko bi se zbog toga morali odreći potrebe da izmišljaju, lažu, fantaziraju, zabavljaju, ili smišljenim prijetvornostima i neposredno izrečenim lažima unezgođuju druge ljude i određene društvene zajednice... Mnogo sam puta u djetinjstvu čuo glasno mišljenje o ponekom pojedincu iz nekog od naših sela, ili o nekom učeniku iz razreda naše onovne škole Sava Kovačević na Popovu Mostu, kako “taj više voli slagati negoli se hljeba najesti”.
Laž, odnosno sklonost da se laže spomenula bi se i u jednom drugome “hranilačkom” kontekstu: “Taj laže kad na kašiku zine!”
Bilo je u mome djetinjstvu, i u životu općenito, onih pojedinaca koji su umjeli zadivljujuće da lažu. Laž je korištena kao sredstvo njihova osobnog pozicioniranja u nekom društvu ili sredini. Neke je, čak, bilo ugodno slušati dok lažu, ne da bi isključivo istaknuli sebe i svoju poziciju u svijetu, nego da bi oblikovali neku novu, alternativnu, podnošljiviju stvarnost. Jedan od takvih je i moj rođak Hajrudin. Uveseljavale bi me Hajrudinove maštovite i, u suštini, bezazlene, djetinje priče od vremena njegova dječaštva, mladićstva, pa do poznijega doba o raznim hrabrim njegovim inicijativama, pokrenutim, projektima, sudbonosnim događajima i vlastitim ulogama u svima njima. Za Hajrudina je bila i vezana ova rečenica kad sam je prvi put čuo u svome životu: “Taj više voli slagati negoli se hljeba najesti!” Njegove laži, međutim, nisam doživljavao kao nekakve obmane. Možda bi se, u njegovu slučaju, moglo ustvrditi kako neka laganja ne moraju biti i obmanjivanja? U jednom susretu s Hajrudinom, nakon jedne od njegovih ličnih-sasvim-ličnih besjeda uz kahvu, bilo je to koji mjesec pred agresorski rat 1992. godine, citirao sam mu izreke Božijeg poslanika Muhammeda, alejhi-s-selam: “Govori istinu pa makar bila i gorka”, “U istini je spas”, a Hajrudin mi je odmah dao do znanja da on to zna, on je to, još davno, negdje “dobro proučio”... Mogao sam mu, naravno, i povjerovati ako je jedne godine, kako se pričalo, predstavio se kao hodža u jednom selu u Borču, te u svojstvu imama predvodio seoski džemat pri klanjanju teravija uz ramazan, kao što je, i to se pričalo, sudjelovao kao pop na jednoj pravoslavnoj sahrani negdje u istočnoj Hercegovini... Ili je, ko zna, sve to moj dragi rođak Hajrudin samo lijepo i veselo izmislio?
Moglo bi se pomisliti da su Hajrudin i mnogi drugi koji su bili kao on sve vrijeme svoga života bivali svjesni jedne davne misli Oscara Wilda, izrečene u epohi evropskoga iracionalizma u XIX. stoljeću: “Jedini oblik laganja koji nije sasvim sraman jest laganje radi laganja.”