Beživotno „jedno“
Umaterijalnom svijetu i ljudskom mišljenju gdje je samo „jedno“, u principu, nosilac je destrukcije, odumiranja i smrti. Čak i kada ove negativne pojave nisu golim okom odmah vidljive i zdravim razumom odmah shvatljive, potpuna je izvjesnost da „jedno“u sebi sadrži moćnu klicu destrukcije i pustoši. Tamo gdje potpuno dominira „jedno“, uzalud je tražiti i očekivati život ili radost postojećeg i rađanja novog života i mišljenja, odnosno očekivati razigrane kreativne energije koje grade, uzdižu i transformiraju stvarnost i svijest ljudi. Tu caruje beskrajno dosadno, lažno samodovoljno i beživotno njegovo visočanstvo „jedno“.
Za potkrepu ovog promišljanja može se pozvati upomoć religijska argumentacija ili trgati različiti fragmenti iz izvora islama, premda je dobrim dijelom odlika stanja savremenog muslimanskog intelektualnog duha i uma da se, nažalost, svakojake vlastite „gluposti i nebuloze“pokušavaju osnažiti islamom ili životom Muhammeda, a. s.
Naravno, samo je Allah, dž. š., Jedan i Jedinstven, čist od svake usporedbe i potrebe za bilo kim ili čim; Živi, Izvor i Utok esencije života. Iz te Svemoćne i cjelovite Savršenosti i Jednosti, On daruje dragocjeni dragulj života. Samo je Njegov ekskluzivitet da bude Jedan, istodobno Samodovoljan i Životodaran. S druge strane, fascinirajući je opis Njegove Biti u pluralnosti Njegovih imena (99 Lijepih imena) koja se pojavljuju kao manifestacije Biti u pojavnom svijetu. Međutim, Savršeno Jedno pojavljuje se u impozantnoj pluralnosti Vlastitosti, pri čemu Njeni različiti obziri (99 imena) reguliraju određene sfere ili područja pojavnog svijeta i ljudskih odnosa. Izmičući to našem racionalnom shvatanju, preostaje nam divljenje i nijemo čuđenje Jednom koje kroz pluralnost manifestiranja Sebe upravlja svime.
U isti mah, Božiji zakoni su uspostavljeni na pluralitetu i paru. „Neka je hvaljen Onaj Koji u svemu stvara par: u onome što iz zemlje niče, u njima samima, i u onome što oni ne znaju!“(Jasin, 36) „I od svega stvorili smo po par da biste vi razmislili!“(Zarijat, 49)
Par i pluralnost je Božiji zakon na temelju kojeg svijet opstoji i život teče: za ljudski život potreban je par (muško i žensko), također u životinjskom svijetu, a slično je i u biljnom. Nema života, razvoja i produžetka bez para, a gdje je samo „jedno“slijedi smrt. Nebo i zemlja su po izvjesnoj analogiji par, ali u kur’anskim tekstovima pojavljuju se sedmera nebesa, mnoštvo svjetova, produktivnih opozitnih i cikličnih odnosa - kopno i more, dan i noć, sunce i kiša, smjena godišnjih doba. Gdje premoćno dominira samo „jedno“, život je sveden na minimum ili je već iščezao – ako je riječ o suncu nastaje pustinja, o zimi i ledu nastaju polarna područja. I moglo bi se tako u nedogled redati.
U ljudskom društvu duga dominacija jednog mišljenja ima isti naprijed spomenuti efekat. Vitalnost društvenog života i procesa u stanju jednoumlja skončava u atrofiji i nemogućnosti vlastite regeneracije. To je neminovnost i prirodan slijed; zato što je to protivno Božijoj zakonitosti funkcioniranja svijeta, protivno stvaralačkom potencijalu u čovjeku i, na koncu, protivno Božijoj pojavnosti u pluralnosti u kojoj se pluralnost Njegove pojavnosti pomalja kao regulator prirodnih i ljudskih procesa, pojava i odnosa. Bog, premda apsolutno neovisan, ne djeluje samo na jedan način i jednim sredstvom, nego posredstvom mnoštva Svojih atributa i imena. To je moćna i znakovita poruka i spoznaja koja otvara mnoge perspektive razumijevanja života i svijeta.
U sferi društvenih odnosa i upravljanja društvenim procesima „jedno“i „jedinstvo“nije i ne može biti isto. Jedinstvo implicira okupljanje već postojećih raznolikosti koje su podrazumijevajuće u društvu. Poziv na jedinstvo je, ustvari, poziv na sabiranje pluralnosti naših energija, mišljenja i potencijala za legitiman, prihvatljiv i dostojan cilj, a ne za službu „jednom“. Kur’anski poziv na čvrsto držanje za Božije uže nije uvjetovan poništavanjem datih pluralnosti i osobenosti ljudskih karaktera. Uže je prije metafora Istine i Upute - koje dolaze od Jednog kao i sam život - oko čijih vrijednosti i principa, unatoč našoj raznolikosti, ne treba se razilaziti i od njih udaljavati. Snaga jedinstva je u moći okupljanja postojećih raznolikosti i mnoštva, a ne u njihovom eliminiranju. Njihova eliminacija je Sizifov posao. Snaga „jednog“je u moći potčinjavanja i eliminacije, s tim da jedinstvo u sebi nosi pozitivitet i životne energije, a „jedno“negativitet i destruktivne energije.