Filozofijom protiv jednoumlja
On daruje mudrost onome kome hoće, a onaj kome se dā mudrost velikim je dobrom darovan, ali se dozvati ne može niko osim onih koji pameti imaju (El-Bekare, 269).
Ove godine UNESCO-ov Svjetski dan filozofije se obilježava 16. novembra , budući da je tog datuma treći novembarski četvrtak. Prvi put je obilježen 21. novembra 2002. godine. Obilježavajući taj dan, UNESCO nastoji istaći trajnu vrijednost filozofije za razvoj ljudskog mišljenja, za svaku kulturu i svakog pojedinca. Filozofija je, kako se naglašava, nadahnjujuća disciplina, kao i svakodnevna praksa koja može preobražavati društva. Budeći umove da uvježbavaju promišljanje i razborito sučeljavanje mišljenjâ, filozofija pomaže da se izgradi otvorenije društvo s više poštovanja. Stoga, ona pomaže da se odgovori, prije svega uz duboko razumijevanje, na glavne savremene izazove uspostavljajući intelektualne uvjete za promjenu nabolje. Premda obitavamo u postmodernom društvu, mi, kako bi rekao Oliver Leaman, zasigurno ne živimo u postfilozofskom društvu.
UNESCO ne skreće pažnju na spekulativnu ili normativnu filozofiju, već prvenstveno na kritičko propitivanje koje daje smisao životu i djelovanju. Naglašavajući važnost ove sveobgrljujuće discipline, posebno za mlade ljude, kazuje se da filozofija ohrabruje kritičko i neovisno promišljanje te da je kadra poraditi na boljem razumijevanju svijeta. Omogućavajući raskrivanje raznolikosti intelektualnih strujanja u svijetu, ona podstiče međukulturalni dijalog.
U tom svjetlu, mogli bismo spomenuti da se sad javlja ogromno interesovanje za nezapadnu filozofiju; profesori, studenti i šira javnost počinju dobijati jasniju sliku o tome šta filozofija znači u različitim civilizacijama i velikim područjima čovječanstva izvan angloameričkog i evropskog svijeta. Zbog toga se priprema djelo pod nazivom A Sourcebook in Global Philosophy koje treba biti objavljeno 2024/25. godine, a koje uređuje prof. Mohammed Rustom. Ovo djelo o globalnoj filozofiji nastoji povećati to interesovanje ističući raznovrsnost i duboke uvide afričke, budističke, konfucijanske, hinduističke, islamske, džainske, jevrejske, latinoameričke, mezoameričke, domorodačke američke, ruske i taoističke filozofije. Da bi se ostvarili ti ciljevi, oko ove publikacije okupit će se preko pedeset vodećih savremenih filozofa i prevodilaca kako bi se usredsredili na objavljivanje prijevoda gotovo stotinu filozofskih tekstova sa sedamnaest različitih jezika. Ovaj svezak će sadržavati i nekoliko ključnih djela globalne filozofije izvorno napisanih na engleskom jeziku.
Filozofija kao vādžib
Ibn Rušd (u. 1198), slavni šerijatski kadija i filozof iz Endelusa, u svojoj poznatoj raspravi Kitāb Faslul-mekāl fī mā bejnel-hikmeti veš-šerī‘ati minel-ittisāl tretira pitanje povezanosti vjerozakona i filozofije. On kaže da je svrha ovog razmatranja da se sa stajališta šerijata utvrdi da li je proučavanje filozofije dozvoljeno, zabranjeno, naređeno, odnosno na neki način preporučeno, ili je obavezno. On će, nakon što je protumačio nekoliko ajeta, argumentovano zaključiti da je proučavanje filozofije po šerijatu obavezno (vādžib biš-šer‘ī). A onaj ko zabranjuje proučavanje filozofskih knjiga svakom onom ko posjeduje prirodnu sposobnost shvaćanja te šerijatsku pravednost i moralnu vrijednost, odbija ljude od kapije kojoj ih šerijat poziva da bi spoznali Boga Svevišnjega, odnosno odbija ih od kapije teorijskog proučavanja koja vodi istinskoj spoznaji Njega.
Cilj filozofije
U filozofskoj literaturi se podvlači da filozofija nije samo znanje, već je i njegovo primjenjivanje na odgovarajući način. Kao što je Pierre Hadot tvrdio za Grke, tako se i za muslimane može reći da su smatrali filozofiju više načinom života negoli mentalnom gimnastikom. Da bi neko postao istinski filozof, trebao je biti mudar u najdubljem smislu te riječi. Bavljenje filozofijom podrazumijeva stjecanje vrlina i pohvalnih ćudorednih osobina – vidjeli smo da i Ibn Rušd spominje moralnu vrijednost u okviru proučavanja filozofije. Filozofsko društvo iz Basre Ihvānus-safā (9. i 10. st.) navodi kao treću i četvrtu osobinu filozofije “poprimanje lijepih ćudorednih osobina i pohvalnih naravi” te “činjenje čistih postupaka i lijepih djela”. Naime, ne može se postati istinski filozof a ne biti krepostan!
Također, muslimanski filozofi tvrde da cjelokupan filozofski poduhvat ovisi o razaznavanju razlike između uzvišenog i niskog, neba i Zemlje, duha i tijela. Ako osoba ne bude kadra jasno vidjeti tu razliku, nikad neće moći ostvariti svoju inteligenciju niti spoznati sebe. Svrha filozofskog naučavanja jeste vraćanje sebi tako da čovjek može promišljati o tome kako njegovo opažanje, znanje i razumijevanje nastaju te kako se mogu iskoristiti za svoje prave ciljeve. Cilj filozofske potrage jeste nalaženje jedinstva svih stvari te usmjeravanje duše prema svom Konačnom cilju, Krajnjem dobru. Drugačije kazano, to je vjerodostojno vraćanje Dragom Bogu.
Duhovno sazrijevajući i narastajući, zbiljski filozof ne može trpiti jednoumlje. On stvarnost sagleda iz više uglova. Njemu je teško prihvatiti nametnuto gledište. Naprimjer, jedan od najvećih muslimanskih filozofa Sadruddīn Šīrāzī (u. 1640), primao bi za podučavanje samo one učenike koji su prihvaćali i djelovali u skladu s četiri uvjeta od kojih je jedan da ne slijede tuđe poglede.
Filozof duboko promišlja svijet, pristupa stvarima kritički, ili da kažemo zbog izlizanosti te riječi - furkānski. On ne samo da razbuđuje sebe, već nastoji i druge trgnuti iz sna. Kao iz Platonove alegorije o pećini, filozof okovane u pećini koji gledaju samo sjene želi izvesti iz nje da im pokaže stvarnu svjetlost koju je on vidio, bez obzira na to što mu ne vjeruju i što će ga ismijavati. No, budući da im narušava “jedinstvo u verigama”, onda bi, kako veli vrli Platon, bili spremni ići do kraja u obračunu s njime. I kazano i nekazano može uslijediti za onoga ko se “usudi znati” (Horacije). No, dragocjene stvari uvijek skupo koštaju, ali to je od drugorazredne važnosti kada je cilj svjetlo: Bog vodi Svome svjetlu onoga ko(ga) hoće (En-Nūr, 35).