Odrastanje s pričom o tragediji
Nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu mnogi Bošnjaci, prognani ili ranjeni, nastavili su svoj život daleko od rodnih mjesta. Kao djeca ili odrasli svjedočili su ubistvima, progonima i izbjegličkim sudbinama i s tim sjećanjima i osjećanjima danas žive u inozemstvu te podižu nove generacije. Koliko su ove ratne traume ostavile traga na njih nije česta tema analiza i istraživanja. Također, njihova djeca ili mladi koji su rođeni u inozemstvu odrastaju uz priče o traumatičnim iskustvima starijih generacija i pitanje je kako oni gledaju na ove teme: kako se oni osjećaju kada slušaju ove priče, koliko ih to udaljava ili približava Bosni i da li više na Bosnu uopšte računaju... samo su neka pitanja koja se postavljaju u tretiranju prijenosa trauma s generacije na generaciju i van naše domovine
Dr. Merima Alispahić iz Srebrenice danas živi u Austriji, a najupečatljiviji prizor odlaska iz Bosne s roditeljima i bratom jeste kada je sjela u voz i posljednji put vidjela svog psa Bronija. Nakon toga, „sva sjećanja su kao kroz san, čudno, ništa nije jasno.“„Ako me neko pita ili danas mojoj djeci kad pričam, sama se začudim da moje tijelo tako reaguje kada spominjem ta vremena. Očito da je to veliku traumu na mene ostavilo“, kazala je Merima koja više izbjegava ove teme, jer nije sigurna ni šta se još uvijek od osjećaja po ovom pitanju krije u njoj.
Smatra da je odlazak iz Bosne na nju ostavio trajan utisak. „Definitivno, ima tu i pozitivnih i negativnih uticaja. Morala sam puno brže odrasti da bih pomogla roditeljima da se snađu u tuđini, a poslije mnogobrojnoj familiji kojima samo pomogli da izađu iz Bosne, iz rata i poslije njega“, kazala je Merima koja Bosnu opisuje kao stablo bez obzira gdje žive i ponosno se izjašnjava kao Bošnjakinja i Bosanka, a Bosni se uvijek raduje. Ipak, situaciju u Bosni ne prati toliko revnosno, jer je uvijek „ista priča“, ali podržava organizacije i pojedince koji čine dobro za Bosnu. U Austriji se ne osjeća strancem, a imala je priliku i sudbinu da živi u tri države.
„Ne osjećam se kao stranac ni u Bosni niti van Bosne, a živjela sam u tri države do sada, u svakoj deset ili više godina. Svaka država gdje sam živjela dio je mene i ne može meni neko reći da sam stranac ili ne, samo ja to mogu. Na ovu Zemlju Bog je dao svima isto pravo“, kazala je Merima i smatra da bi i u Bosni mogla živjeti, a sve ovisi gdje joj je porodica.
Naravno, pitanje povratka je danas složenije nego prije. U razgovoru s Bošnjacima van naše domovine nerijetko će se primjetiti njihova želja da se vrate u svoju domovinu i „nekako“joj pomognu. Ta želja nije pusta želja, već nerijetko plan zbog kojeg oni odlažu trenutne životne prilike. Sasvim razumljiva i realna želja, iako ponekada izgleda kao neopisiv teret na njihovoj savjesti. Daleko od toga da se promovira mišljenje da naši sunarodnjaci trebaju ostati u inozemstvu, ali svaki Bošnjak, koji duži niz godina boravi ili se rodio u inozemstvu, treba imati na umu da vjerovatno postoji i svrsishodniji razlog zašto se baš on nalazi u inozemstvu od razloga prouzrokovanog agresijom na BiH.
Pišući rječnikom politike, dijaspora je često u povijesti nadživjela matičnu domovinu, te imala ključnu ulogu u očuvanju ili čak kreiranju matične domovine. Naš najbliži primjer jeste Kosovo koje je, što više nije ni tajna, izgrađeno zahvaljujući prvenstveno Albancima van Kosova pa čak i van Albanije. Bolji poznavaoci prilika kazali bi: zapravo lobijem u Sjedinjenim Američkim Državama. Kakva je trenutna politička situacija u našoj domovini, od konstantnog zveckanja oružjem naših komšija do indolentnog odnosa SAD i Evrope prema političkim opstrukcijama, naša dijaspora bi mogla imati veliku ulogu u izgradnji budućnosti BiH. Stoga, umjesto želje da djecu naše dijaspore, skoro nerealne za djecu koja su digla stambene i poslovne kredite s otplatom do 60. godine života, u skorije vrijeme vidimo kao stalne rezidente BiH prije treba graditi njihov odnos prema BiH na ljubavi njihovih roditelja prema rodnoj grudi i trenutnim političkim potrebama BiH, a na koje oni sutra mogu utjecati kao pravnici, privrednici, političari i evropski komesari. Koliko bi uopšte utjecalo na pozitivne promjene njihovo prisustvo ovdje, ako se uzme u obzir trenutna naša vidljiva i realna politička nemoć iako smo najbrojniji narod?
Porodična priča
Elma Č. čiji su roditelji iz okoline Brčkog živi u Beču, gdje je i rođena 1998. godine. Za razliku od druge djece njen otac je i prije agresije na Bosnu radio u
Austriji. O Bosni i samom ratu je naučila od roditelja kao i to da joj je jedan amidža poginuo. Kako izgleda jedna porodična priča djece koja su rođena van Bosne? Ovako je Elma poredala slagalice svoje porodične priče uz koju je i odrasla: „Mama je rođena i odrasla u Srebrenici. Međutim djed je iz Godimilja, općina Rogatica a nana je s Borovca, također općina Rogatica. Njih dvoje su se doselili u Srebrenicu kada su se uzeli i živjeli su sve do početka rata u Srebrenici. Djed je bio policajac, a nana je radila u fabrici. Oni su izbjegli početkom rata, u aprilu 1992. prvo kod rodbine u Crnu Goru. Djed ih je otpratio pa se sljedeći dan ponovo vratio u Srebrenicu gdje je tokom rata bio šef policije. Mama, daidža i nana su brzo shvatili da ni tu ne mogu ostati pa su vozom stigli u Austriju u junu 1992. Djed je ostao u Srebrenici sve dok nije ozbiljno ranjen. Tada ga je Crveni krst helikopterom prebacio u Tuzlu gdje je bio nekoliko mjeseci dok nije došao u Austriju. Veliki broj njihove porodice, prijatelja i poznanika su ubijeni ili nestali tokom rata. U julu 1995. djedov brat i nanin brat su odvojeni od porodica i ubijeni. Njihove kosti su kasnije pronađene u masovnim grobnicama i ukopani su u Potočarima“, prisjetila se Elma zaključivši priču upoznavanjem svojih roditelja u Beču 1995. godine koji su se iduće godine vjenčali.
O tome koliko često i na koji način se o tragediji Bosne govori u porodici i okruženju u kojem se nalazi Elma je kazala: „Uvijek se kod nas govorilo o ratu u Bosni. Kao prvo nema sijela da se o događajima rata ne priča. Tome sam pogotovo kao dijete pa kasnije tinejdžer uvijek rado prisustvovala jer sam uvijek imala osjećaj da ne poznajem osobu u potpunosti ako nisam saslušala i njezinu odnosno njegovu ratnu priču. Osim toga, babinog brata koji je ubijen u ratu na liniji su roditelji pa i djed i nena uvijek spominjali. Pričali su nam kakav je bio, koje naravi, šta je volio i tako dalje. S druge strane, imamo maminu stranu. Kad god je bio televizijski prijenos saslušanja u Hagu to se kod kuće gledalo i o tome otvoreno pričalo. Jedino nana je imala neki strah i uvijek nas je upozoravala da ne govorimo u školi da nam je mama iz Srebrenice. Danas se manje priča konkretno o ratu i dešavanjima općenito. Ali imam osjećaj
da pojedinačne osobe u mom okruženju koje su bile u ratu tek sada počinju pričati o tome šta su stvarno preživjeli i doživjeli. Da li to ima veze s tim što sam i ja odrasla pa mi se mogu povjeriti ili se te neke slike i sjećanja tek sad javljaju u njima“, kazala je Elma, koja smatra da joj priča o tragediji Bosne i genocidu u Srebrenici ne predstavlja opterećenje.
Narod je umoran
„Ne bih to nazvala opterećenjem. Naravno, nije lahko jer su to voljene osobe i boli me kada pričaju o osobama koje su oni izgubili, kako su živote i egzistencije ostavili iza sebe i počinjali potpuno od nule. Osjećam nepravdu kada slušam šta se dešavalo tokom agresije nad Bosnom pa i poslije sve do danas. Ali isto tako osjećam tu dužnost da se porodici i roditeljima baš zbog svega toga posvetim, da pružim pažnju i da ih saslušam. Ne bih izbjegavala razgovore o tragediji Bosne. Mislim da nikad nisam imala taj osjećaj kad neko počne pričati o ratu, kazala je Elma koju smo pitali da li je ikada o ovim temama razgovarala s prijateljima koji ne poznaju tragediju Bosne?
„Jesam, pogotovo od srednje škole pa dalje. Mislim da je često počinjalo s tim da mi je mama iz Srebrenice i onda se automatski otvori ta tema naravno. Ali najviše sam o tome pričala s prijateljicama muslimankama koje su iz drugih zemalja. Bosna je zemlja mog djetinjstva. Iako sam rođena i odrasla u Austriji mi smo baš često bivali u Bosni. Sve dok nisam počela studirati i raditi provodila sam sve slobodne dane u Bosni. Mi čitavo ljeto provedemo kod nane i djeda jer mama i babo moraju da rade. Bosnu doživljavam kao zemlju s puno potencijala ali s političkom situacijom koja ne omogućuje nikakav napredak pa čak ni jasnu poziciju šta se desilo u Bosni tokom rata. Ako se čas historije ne može adekvatno održati, ako se objektivne činjenice mlađe historije te zemlje ne smiju izjasniti, ako je to različito po školama zavisi gdje se škola nalazi, onda je teško imati temelj na kojem će se bilo koji napredak graditi. Moj doživljaj Bosne i svih koji žive u Bosni jeste da je narod umoran, razočaran i da nema nade da će išta biti bolje“, kazala je Elma i na kraju istakla svoje mišljenje o životu u Bosni:
„Ako bi baš bili isti uslovi onda bih rekla da bih možda živjela u Bosni, jer ipak bismo tamo imali kuću, ne bismo morali kiriju plaćati i tako dalje. Jedino što bi mi malo vremena trebalo da bosanski vokabular još dalje proširim i da se i u poslovnom životu mogu na prikladnom nivou izraziti.
Mi druge države nemamo
Jedan od onih koji je kasnije otišao iz Bosne je Sedin Šahman iz Vlasinja, Mrkonjić-Grad. Zadnjih 15 godina živi u Londonu nakon što je dobio stipendiju i završio islamsko pravo u Walesu. Kaže da nije bio toliko mali tokom agresije na Bosnu da ne zna šta se dešava, ali ni dovoljno zreo da bi shvatio ozbiljnost rata, šta zapravo rat znači, te da bi mogao izgubiti svoje najmilije u sekundi. No, najvažnije je da danas zna šta se dešavalo i zašto se dešavalo.
„Zbog svih sjećanja koja su i danas u meni, a vjerovatno će ostati do kraja ovodunjalučkog života, nisam mogao da se ne okrenem u potrazi za našim ljudima, našim Bošnjacima koji žive u Londonu. Za mene rat predstavlja jednu ogromnu lekciju. Kao dječak naučio sam da čovjek treba da voli svoje, da praktikuje svoje da cijeni, štiti, ali i da živi s drugima i poštuje druge. Počinjem rad s Bosanskom dopunskom školom London gdje upoznajem mnoge naše ljude, a posebno me uvijek radovao rad s djecom i želja da naše buduće generacije barem nešto ili što više znaju o našoj vjeri, jeziku, kulturi i tradiciji. Prvenstveno poštivanje samog sebe, poštivanje svoje vjere, svoga dina kao i svoje države Bosne i Hercegovine. Bez obzira gdje živjeli, nama je Bosna jedina država. Mi druge države nemamo. Stoga, treba da odgajamo naše buduće generacije, da ih učimo o vrijednostima i ljepotama koje naša zemlja ima, jer neko je dao najdraže što može dati, a to je život, kako bismo danas imali svoj jezik, granice, državu, samostalnost i slobodu. Kako je vrijeme prolazilo upoznavao sam sve više naših Bošnjaka i shvatio sam da su to većinom ljudi koji su bili u logorima, kao što su Omarska, Manjača, Trnopolje itd. Naravno da ima ljudi i iz drugih gradova i dijelova BiH kao što su Sarajevo i Tuzla. Jedan od njih je i Nisad Jakupović koji je podijelio svoju životnu priču s vama“, kazao je Sedin.
S obzirom na rad s djecom zanimalo nas je kako oni, među kojima je značajan broj onih koji su rođeni van Bosne, gledaju na ratne priče i općenito Bosnu. „Iz svog iskustva i rada s djecom mogu reći da djeca žele da znaju o ratu i dešavanjima u Bosni. Naravno da su njihovi roditelji pričali svoje životne priče, šta su sve preživjeli i kako su uopće ostali živi, ali što je najvažnije: zašto, zašto se to dešavalo. I zašto se dešavalo Bošnjacima. Prve generacije su, naravno, bile više vezane, više su poznavali šta se sve dešavalo kao i njihov bosanski jezik, gdje su roditelji puno više koristili bosanski jezik u kućama i samim time olakšali svojoj djeci da poznaju bosanski. Sada je situacija drugačija. Djeca se sve više susreću s engleskim jezikom, a kako vrijeme odmiče roditelji sve više koriste engleski jezik u kućama kao način komuniciranja i vrlo je važno da svako od nas, svaki pojedinac ali i država BiH, pomogne koliko može, kako bismo sačuvali bosanski jezik i naše vrijednosti. Kada ih pitam šta ih veže za Bosnu većinom su slični odgovori: da su njihovi roditelji iz Bosne, da im se dopada priroda, hrana, ljudi i da će uvijek biti vezani za Bosnu, ali ako hronološki pogledamo prve generacije su ipak imale jedan poseban osjećaj i jezički i emotivno su bili jako vezani za našu državu“, objasnio je Sedin koji smatra da će se ove generacije osjećati kao Bošnjaci. Država njihovih roditelja jeste i njihova država, njihova vjera je islam i to njemu kao nastavniku daje vjetar u leđa da nastavi svoj rad samo iz jednog razloga, a to je da naše buduće generacije u Ujedinjenom Kraljevstvu znaju ko su i šta su.
Naravno, kada se razgovara o mladima, oni mogu i drugačije razmišljati. No, prema mišljenju Sedina ipak su vezani za Bosnu, dosta su liberalni i sviđaju mu se ideje koje čuje, a koje zvuče obećavajuće s njihove strane: da će čuvati vrijednosti koje naša država kao i naša vjera imaju.
Jedan od njih je i Sejad Dizdarević, rođen u Velikoj Britaniji, čije je porijeklo iz Krajine. Prema njegovim riječima Bosna je njegovo naslijeđe, mnogo mu znači i to je ono što čini njegov identitet. „Znam mnogo o historiji agresije na Bosnu i koliko je to utjecalo na živote mnogih porodica. To je trenutak u historiji koji je promijenio toliko života i naša je dužnost kao prve, druge i treće generacije Bosanaca i Bošnjaka da se pobrinemo da oni čiji su životi izgubljeni nikada ne budu zaboravljeni, da njihova sjećanja žive kroz nas i njihove priče se prenose s generacija na generacije“, kazao je Sejad.
Gradonačelnik Mostara Mario Kordić je – dvadeset šesti dan od zaprimljenog zahtjeva za razgovor, u kojem je zamoljen za odgovore na konkretna pitanja u vezi s aktuelnim procesima te pravnim tretmanom lokaliteta nekadašnjeg Lakišića harema putem e-maila poslao nam je odgovore. Pitanja postavljena Kordiću bila su kompleksna i tražila su punu elaboraciju, te je stoga i razumljiva njegova odluka da na njih odgovori u pisanoj formi. No, neke njegove tvrdnje tražile su i očitovanje druge strane. Na njih su odgovorili predsjednik MIZ Mostar Džafer Alić i predsjednik Gradskog vijeća Mostara Salem Marić.
Dobra volja i prepreke
Kordić je akcentirao dobru volju za rješavanje otvorenih pitanja i problema koje gradska administracija ima sa IZ-e, ali i potcrtao da ne smatra kako su svi zahtjevi legitimni i utemeljeni niti da će ih sve prihvatiti i riješiti. Svaki specifični zahtjev i problem, naglašava, treba analizirati i procijeniti njegovu utemeljenost i provedivost, dodavši kako se pri ostvarivanju određenih prava i zahtjeva ne bi smjela koristiti nelegitimna i neprikladna sredstva.
“Moj stav o tome bio je kristalno jasan, a on glasi da nije moguće argumentirano razgovarati i tražiti optimalna rješenja za probleme i zahtjeve IZ Mostar u kontekstu javnih okupljanja i prosvjeda protiv nastavka gradnje HNK Mosta”, kazao je Kordić argumentirajući ove stavove mogućim podizanjem međunacionalnog i međudruštvenog nepovjerenja, pa čak i izazivanjem određenih konfliktnih situacija.
On je podsjetio da su u Gradsku upravu, pored zahtjeva IZ Mostar, pristigli zahtjevi i od drugih vjerskih zajednica i crkava za povrat njima oduzete imovine, kao i zahtjevi za novu gradnju.
“Sve su to dijelom argumentirani zahtjevi koji, iz perspektive podnositelja, jesu i opravdani, ali svaki pojedinačni slučaj treba preispitati i sagledati u zakonskim okvirima i mogućnostima”, uz podsjećanje da je IZ-e Mostar, u ne tako davnoj prošlosti, ustupljeno na stotine katastarskih čestica imovine, za razliku od svih drugih navedenih vjerskih zajednica i crkava, kojima je ustupljeno/ vraćeno ništa ili veoma malo”, istakao je Kordić. To mu je poslužilo da zaključi kako je IZ na taj način pozitivno diskriminirana, a potom prenio neka razmišljanja koja sumnjaju u zakonsku utemeljenost i legalnost odluka prethodnih gradskih uprava kada je u pitanju IZ Mostar. Zanimljiva je ova argumentacija kojom se ističe kako je IZ-u vraćen dio imovine, dakle onoga što je njeno vlasništvo i po toj argumentaciji IZ dakle, nakon što joj je vraćen dio imovine, za ostalo bi morala pristati na institucionalno nasilje. U vezi s tim, bilo bi zanimljivo čuti odgovor i na pitanje koja je mjera vraćanja vlastite imovine institucijama poput vjerskih zajednica i građanima - pola, trećina ili neka odoka. Jer, sporna imovina pripada IZ i nije nikakva usluga kada ona bude vraćena, a pogotovo nije usluga koja bi kao vid protuusluge zahtijevala odustajanje od ostatka imovine.
U prilog ovoj tvrdnji dostavio je kopiju odluka iz Službenog lista Predsjedništva Skupštine opštine Mostar sa sjednica održanih 31. januara 1995. godine, 10. januara 1997. godine Skupštine općine Stari Grad, 13. marta 2001. godine te odluke Gradskog vijeća Grada Mostara 11. oktobra 2012. godine.
U Medžlisu IZ Mostar su na tim označenim česticama detektirali i sve mostarske džamije, objekte koji su uvijek i bili u posjedu i vlasništvu IZ, kao i one koji nikada nisu vraćeni IZ. Na spisku su i objekti koji su u vrijeme socijalističkih vlasti oduzeti od IZ.
“Prva odluka o povratu imovine donesena je još u vrijeme ratnih dejstava, 31. januara 1995. godine, a kasnije odluke su uglavnom potvrđivale njenu valjanost. Uz to je Mostar bio i zvanično podijeljen grad, na istočni i zapadni. Vraćanje objekata IZ u isto vrijeme je značilo i bržu obnovu grada. Jedini objekat IZ koji je tada bio neoštećen tom odlukom nije vraćen”, podsjećaju iz Pravne službe Medžlisa IZ Mostar. Nadalje naglašavaju da je Medžlis IZ Mostar u navedenim odlukama od 1995. do 2012. godine u više navrata potvrdio kontinuitet vlasništva što se ni u kom slučaju ne može reći za odluke i rješenja koje u javnosti nominira uprava HNK-a, jer odluku o dodjeli zemljišta HNK od strane Općine Jugozapad nikada nije prihvatila jedinstvena gradska administracija. Na nju je, štaviše, stavljena neka vrsta moratorija i zabrane gradnje u Centralnoj zoni grada, kao njegovog posebnog i specifičnog administrativnog dijela.
Politika, a ne pravo!
Na konstataciju da većina zvaničnika IZ u BiH, dakle u Sarajevu i drugim bh. centrima, smatra da je slučaj lokaliteta Lakišića harema isključivo političko, a ne administrativno pravno pitanje, Kordić je odgovorio potvrdno. I to, referirajući se samo na proteste koji su održani ovog ljeta.
On smatra da bi najprije trebalo utvrditi lokaciju “onoga” što smo i u pitanju nazivali “Lakišića harem”.
“Ako je riječ o široj lokaciji na kojoj je do devedesetih godina prošlog stoljeća bila robna kuća HIT, a na kojoj se danas nalazi zgrada Hrvatskog narodnog kazališta u Mostaru, moj odgovor je sljedeći: Slučaj tzv. Lakišića harema’ primarno i jest političko pitanje, jer su ga određeni predstavnici Medžlisa Islamske zajednice Mostar i Gradske uprave takvim napravili. Koliko je meni poznato, IZ Mostar ne posjeduje niti jedan validan dokument iz kojeg se može nedvosmisleno zaključiti da su sporne katastarske čestice bile u vlasništvu Islamske zajednice niti da su im te čestice nezakonito oduzete. Stoga bi svi oni koji svojim izjavama i postupcima dižu tenzije oko pitanja nastavka gradnje zgrade HNK Mostar trebali biti svjesni da time kreiraju vrlo toksičnu društvenu i političku atmosferu u kojoj nije moguće argumentirano razgovarati i konstruktivno surađivati”, kazao je Kordić.
Odgovarajući na ove Kordićeve teze predsjednik Medžlisa IZ Mostar Džafer Alić je najprije izrazio žaljenje da Kordić i aktuelna gradska administracija nisu imali dovoljno sluha da pročitaju izvorne stavove Medžlisa IZ utemeljene na više historijskih činjenica.
“Cijela bosanskohercegovačka javnost imala je priliku pratiti posjete brojnih političara iz Republike Hrvatske, zvaničnika HDZ-a BiH, slušati o tome kako će u toj zgradi biti smještene institucije od značaja za hrvatski narod u BiH. Neke od izjava izrečenih tim povodom bile su krajnje provokativne i ponižavajuće. Internet je pun takvih vijesti. No, uprkos tome, Kordić pokušava krivnju o političkom djelovanju prebaciti na Medžlis IZ Mostar. Pa valjda je svima jasno da se građanski protesti organiziraju samo onda kad vlast i administracija ne poštuje zakon i zakonom propisane procedure. Tako je svugdje u Evropi i mi smo se tim demokratskim sredstvima poslužili na najprimjereniji način”, kaže Alić.
Odluke Gradskog vijeća i problemi Regulacionog plana
Kordića smo podsjetili da su pojedini portali prenijeli njegovu izjavu da nakon nastavka radova na zgradi HNK tamo više nema prostora za bilo koje druge sadržaje te ga pitali na čemu su zasnovani takvi stavovi. On je opovrgnuo tačnost tih navoda i kazao kako su ga zasigurno pogrešno citirali.
“Rekao sam, i ponavljam, da na predmetnom lokalitetu može biti izgrađeno samo ono što je predviđeno važećim Regulacijskim planom za to područje te da Regulacijski plan vrijedi sve dok se ne donese novi. Koristim priliku napomenuti kako je Gradsko vijeće Grada Mostara na sjednici održanoj 28. kolovoza 2023. godine donijelo Odluku o pristupanju izradi Regulacijskog plana Centar I, Gradsko područje: Grad, u čijem se obuhvatu nalazi i lokalitet na kojem IZ Mostar ima namjeru graditi islamski centar”, kazao je.
Odgovarajući na tvrdnje gradonačelnika Kordića, predsjednik Gradskog vijeća Salem Marić naglašava da je argumentacija u vezi s Regulacionim planom na koji se poziva Kordić i „Kazalište“, a koji je donijela Općina Jugozapad 1996. godine, opterećena nizom odluka i inicijativa koje su uslijedile nakon objedinjavanja gradske administracije.
“Prije svega radi se o tri odluke Gradskog vijeća Mostara iz 1999., 2001. i 2010. godine u kojima se jasno kaže da je gradnja u Centralnoj zoni Mostara zabranjena do izrade novog regulacionog plana. Na prijedlog međunarodne zajednice, na tom lokalitetu Grad je trebao i u građevinskom smislu učiniti istinski multietničkom zonom u kojoj će svi narodi i svi građani Mostara imati adekvatne sadržaje koji će koristiti na dobrobit svih. Od ujedinjenja Grada do danas predstavnici bošnjačkih političkih struktura uvijek su se snažno zalagali baš za takav izgled Centralne zone. Građevinska inspekcija je 2001/2002. godine preko 40 puta svojim rješenjima zaustavljala nelegalnu gradnju u tom opsegu. I u političkom sporazumu iz 2004. godine kada je konačno objedinjena gradska administracija jedna od stavki bila je i to da se neće graditi objekti s nacionalnim predznacima bez prethodne saglasnosti Gradskog vijeća. Kazalište je urbanističko-tehničke uslove steklo tek 2017. godine kada je gradom upravljao samo jedan čovjek. Ma koliko nadležni pravosudni organi te dozvole valorizirali valjanim s aspekta upravnog postupka, svima je ovdje jasno da je došlo do kršenja moralnih načela i jednostranih inicijativa”, pojasnio je Marić.
Uz podsjećanje na historijat pravnih akata i prethodnih građevinskih rješenja, Kordić smatra da se Zgrada HNK Mostar gradi u skladu s važećim Regulacijskim planom te u skladu s pravosnažnom i važećom dozvolom za gradnju, ali i da tim planom nije predviđena gradnja islamskog centra, te da trenutno ne postoje bilo kakve pravne pretpostavke za izdavanje dozvole za gradnju takve zgrade na predmetnom lokalitetu, kategoričan je Kordić.
Referirajući se na ove Kordićeve stavove predsjednik Medžlisa IZ Mostar Džafer Alić izrazio je sumnju da li gradonačelnik ima cjelovit uvid u predmete koje su iz Medžlisa slali gradskoj administraciji i ko ga i kako iz Odjela za urbanizam informiše o tim predmetima. “Uz svu dobru volju, ne možemo se oteti dojmu da potpuno selektivno i tendenciozno tretira naše legitimne zahtjeve. Stoga nas i ne čudi da mu nije preneseno kako je Medžlis IZ Mostar Gradu Mostaru podnio zahtjev za dodjelu urbanističke saglasnoti za izgradnju islamskog kulturnog centra 2001. godine, da je komisija Odjela za urbanizam na lice mjesta izašla tek 2008. dok je zaključak kojim se odbija taj zahtjev do donošenja regulacionog plana izdan pet godina kasnije – 2011. godine. Koliko je nama poznato regulacioni plan za taj dio Mostara nikada nije usvojen, a zgrada HNK-a se, kako to tvrdi gradonačelnik, gradi po važećem regulacionom planu. Jedni mogu graditi kako hoće i šta hoće, a drugima je to pravo oduzeto”,prokomentirao je predsjednik Medžlisa IZ Mostar Džafer Alić.
Šta je stvarno u interesu Grada
Gradonačelnika Kordića smo podsjetili da je pokrenut sudski proces oko valjanosti i validnosti urbanističko-građevinskih dozvola zgrade HNK-a koji će, vjerovatno, početi do kraja ove godine te pitali za mišljenje kakva će dalje biti sudbina te zgrade ukoliko se pokaže da su rješenja nezakonita.
Na tu opasku podsjetio je da je predsjednik Gradskog vijeća Grada Mostara Salem Marić pokušao osporiti zakonitost spomenute dozvole za gradnju, ali je Javno tužilaštvo HNK donijelo naredbu o neprovođenju istrage jer, dodao je, nije pronašlo bilo kakve elemente nezakonitog postupanja.
Nakon toga, podsjeća Kordić, Gradski pravobranilac Almir Mujkanović u ime Grada Mostara je podnio tužbu protiv HNK Mostar. Općinski sud je odbio njegov zahtjev, a Mujkanović se žalio Kantonalnom sudu u Mostaru.
Kordić oba sudska procesa smatra isključivo politički motiviranim jer, tvrdi on, Grad Mostar nema pravni interes za vođenje ovih sudskih postupaka.
“Što više, držim kako iz svega toga može nastati samo šteta za Grad Mostar. Tu osobito mislim na tužbu i mjeru osiguranja koje je podnio pravobranitelj Mujkanović koji očito privatizira i zloupotrebljava svoju poziciju i time Pravobraniteljstvo stavlja u funkciju onih koji preko njega žele ostvariti svoje nelegitimne ciljeve. Imajući u vidu njegove postupke i u drugim situacijama koje su predmet sudskih sporova i javnih polemika, otvara se pitanje koliko je Mujkanović uopće primjeren nositelj tako odgovorne i časne funkcije pravobranitelja Grada Mostara”, smatra Kordić.
Cijeli ovaj slučaj, dodao je, veoma negativno utječe i na integraciju grada i općenito na političke prilike u Mostaru. Tim više jer postoji mnoštvo argumenata da niti predsjednik Gradskog vijeća Marić niti pravobranilac Almir Mujkanović nisu djelovali u ime i u interesu Grada Mostara, nego u svoje ime, ali za nečiji drugi interes.
Na ove Kordićeve kvalifikacije o provođenju sudskih postupaka u vezi s regularnošću rješenja, po kojima je Kazalište nastavilo gradnju, predsjednik Vijeća Salem Marić kaže kako su proizvoljne i neutemeljene, jer čitav ovaj proces je toliko kompleksan da bi na njemu trebali raditi posebni pravni, ekspertni timovi kako bi sve dileme razjasnili.
“Nama je važno da u pravnom smislu raščistimo sve dileme i ne znam kome bi takvi sudski procesi smetali. Ako želimo graditi normalan grad, grad za budućnost onda moramo u te procese ući čistih ruku i dobrih namjera. Drugog puta nema”, naglašava Marić. Pritiske na pravobranioca Mujkanovića on smatra neutemeljenim jer Pravobranilaštvo jeste i mora biti nezavisno u svom radu. Na naše pitanje da li je moguće pronaći izlaz iz ovog višedecenijskog labirinta, Marić ističe kako do njega mora doći, a najbolji put i način je da se u okviru novog regulacionog plana Centar I, odnosno Centralne zone Grada Mostara, uz dobru volju svih dodijeli zemljište Islamskoj zajednici za kulturni centar i potvrdi valjanost sumnjivih odluka za zgradu Kazališta, čime bi za sva vremena prepucavanja i nadmudrivanja u gradu prestala.