Putevi državotvornosti

Profesor doktor Šaćir Filandra piše o brojnim, i često zanemarenim, aspektima savremene bošnjačke politike, o njenim problemima i perspektivama, samopercepciji, odnosima s drugima, odnosu identitetskih i ekonomskih pitanja te mogućim rješenjima na koja se obraća malo ili nimalo pažnje. U drugom, dopunjenom, izdanju njegove knjige „Bošnjačka politika u XX stoljeću“objavljen je i tekst koji ovdje donosimo kao prilog istraživanjima recentnih političkih kretanja u Bosni i Hercegovini.

Kada kažemo da bošnjački politički akteri još nisu na razini povijesnog trenutka i političkih potreba svoje države, a takvu ocjenu o njima izričemo, tada ne diskvalificiramo te političare kao takve. Prije naglašavamo da je u njihovom djelovanju, u znatnoj mjeri, prisutan subjektivizam i nedostatak znanja, te nedovoljno uvažavanje principa i zakona institucionalnog djelovanja i ponašanja. Od istih “bolesti” pate politike Srba i Hrvata u zemlji. Državom za koju su se izborile probosanske patriotske snage u minulom ratu, mnogi od bošnjačkih i bosanskohercegovačkih političkih aktera još kvalitativno ne upravljaju. Istovremeno, ali ne kao olakotna okolnost, trebamo biti svjesni činjenice da su uvjeti izgradnje državotvorne volje nepovoljni. Mnogi politički subjekti još izražavaju i drugačije interese, divergencija etnonacionalnih interesa je još na djelu, a što se sve otežavajuće odražava i na bošnjačke političke elite. Želje Beograda i Zagreba za paternaliziranjem Bosne i Hercegovine i instrumentaliziranjem njihovih sunarodnjaka u zemlji, dodatno otežavaju konstituiranje i razvoj zajedničke političke volje.

Bošnjačka politika je, baš kao i sve nacionalne politike u regionu, još u ideološkim maglinama te historijskim i romantičarskim reminiscencijama. Toj politici treba više pragmatizma, kontekstualizacije i okrenutosti budućnosti. Politika se preovlađujuće razumijeva kao vlast i prilika za priskrbljivanje materijalnih dobitaka nosilaca vlasti, otvara se prostor koruptivnim djelovanjima, nedovoljno se poštuju zakoni, narušavaju se principi pravednog i na zakonima uređenog društva u kojem su svi građani pred zakonom jednaki. Na taj način država se posljedično pretvara u sredstvo bogaćenja malog broja pojedinaca, dok se upravljanje njome zatvara u okvire stranačkih oligarhija. Moralna kriza postaje majkom svih kriza.

Prevencija permutiranja politike u želju za moć i vlast je moguća. Preduvjet je da politički akteri javno priznaju i prihvataju svoje greške i nedostatke, da kritičko mišljenje ne tretiraju neprijateljskim, te da budu od te iste javnosti prisiljavani na permanentnu samorefleksiju. Kritička javnost, slobodni mediji i vladavina zakona temeljne su vrijednosti slobodnog društva i kroz ove alate moguće je dugoročno oblikovati jednu novu političku kulturu.

Nužnost produktivnije politike i proaktivnog stava

Da bi Bošnjaci u doba globalizacije, neoliberalizma i raznih oblika savremenog neokolonijalizma izbjegli moguće siromaštvo i umanjili ekonomsku eksploataciju, njihova politika treba biti produktivnija. Kvalitet politike se mjeri životnim standardom njenih građana. Ekonomska migracija bošnjačke radne snage prema Zapadu svjedoči da država koju vode postratne elite ne može da zadovolji egzistencijalne potrebe svojih građana. Sve postjugoslavenske države, pa i Bosna i Hercegovina, su deindustrijalizirane. Ogromne socijalne razlike, isčeznuće srednje klase, osiromašenje stanovništva i ekspolatacija radništva uništavaju reprodukcijsku maticu društva i otvaraju put populizmu i totalitarizmu.

Bošnjačkoj politici slijedi jače suočavanje s materijalnim izazovima bošnjačkog i bosanskog građanstva, te okretanje od ideoloških, identitarnih i svjetonazorskih pitanja, koja su sada dominantna, ka ekonomskim pitanjima i problemima. Bošnjaci se trebaju okupirati razvojnim, a ne identitetskim pitanjima. Ona su danas na kolektivnoj razini riješena i njihovo variranje u javnom prostoru izraz je neznanja, nemoći ili manipulativnih namjera takvih aktera. Rast ekonomije i društvenog standarda preduvjet je bogatstva naroda i pojedinaca, istovremeno, liberalizacija politike i međusobnih odnosa preduvjet je ekonomskog jačanja. Kapital i politika, sloboda i demokratija, su u organskom jedinstvu. Bogata društva i bogate zajednice, što Bošnjaci trebaju imati za svoj cilj, otvorena su i inkluzivna društva, zasnovana na vladavini zakona, meritokratiji i uvažavanju ljudskih prava. U aktualnim bosanskohercegovačkim i bošnjačkim prilikama, nužnost je svjetonazorske teme i okrenutost prošlosti zamijeniti razvojnim perspektivama.

Bošnjačkoj politici nedostaje proaktivni stav, prepoznatljiv subjektivitet, čvrst, samostalno struktuiran okvir i program, tj. jasan cilj i vizija. Kada se politika svede na raspolaganje postojećim resursima bogatstva i moći, tada se gubi vizija u politici, a otvaraju prostori klijentilizmu, korupciji i oligarhijskim interesima, u čemu smo preovlađujuće danas. Takvoj politici nedostaje utopijska dimenzija, ideali, nade, koncepcije, strategijsko djelovanje, usmjerenost prema novom i budućem. U takvom stanju, politika, umjesto da je proaktivna, postaje reaktivna, što se Bošnjacima još dešava. Njihova politička praksa u najnovije doba preovlađujući se svodi na reaktivno djelovanje, odgovaranje na političke poteze konkurentnih nacionalnih politika i njihovih vođa, koji u pravilu idu korak ispred njih u svojim zahtjevima. Takva reaktivna, odbranaška pozicija, razvija politički konzervativizam, svodi Bošnjake na branioce postojećeg stanja, na pasivnu stranu, na statiste u politici te porađa gubitnički mentalitet. To za posljedicu ima preokupiranost političkim potezima koje vuku drugi. Drugi, na taj način, određuju sadržaj političkih diskursa i određuju smjer političkih tema i dešavanja. Nedostatak samostalne političke inicijative vodi do nedostataka vlastite političke agende, u konačnici do gubitka vlastite politike.

Ka strategiji nacionalnog razvoja Bošnjaka

Moguće je i nužno izgraditi posebnu strategiju bošnjačkog nacionalnog razvoja, u obliku jasnom i obimu obavezujućem za političke aktere kao nosioce izvršne vlasti. Ona bi dugoročno trasirala ciljeve razvoja te principe konstitucije svake bošnjačke političke djelatnosti, odnosno, utvrdila najmanji zajednički sadržilac nacionalnih interesa i vrijednosti. Budućnost naroda se ne može prepustiti samo u ruke političara. Na meritokratskom, a ne ideološkom ili stranačkom principu, moguće je institucionalno okupljanje bošnjačkih intelektualnih snaga na izradi jednog takvog programa. Bošnjački nevladin sektor pozvan je biti nosiocem takve inicijative.

Bošnjačka politika boluje od stranačke fragmentacije. Fragmentaciju te politike dominantno generira postojeći politički sistem. Kantonalno uređenje FBiH, gdje Bošnjaci dominantno danas žive, doprinosi kantonizaciji bošnjačke političke svijesti. Ta nova politička svijest se izražava u sužavanju i parcijalizaciji interesa kantonalnih političkih elita na prostore svoga vladanja. Kantoni funkcioniraju kao mini-države, imaju sve atribute samodržavnosti, od parlamentarne, zakonodavne, izvršne do sudske i policijske vlasti. Kantoni imaju, dakle, svoje skupšine, vlade, svoje prihode, budžete, svoju policiju, zdravstveni i školski sistem, svoje službene novine, zastavu i grb.

Kada je skupna politička svijest nacionalnog subjekta, kakav je danas bošnjački, nedovoljno razvijena, kada nisu jasno profilirani nacionalni interesi i ciljevi te načela političkog djelovanja, kada takvo stanje, kao u ovom slučaju, dugo traje, kada stanovništvo nije na fizički kompaktnom prostoru, tada se divergencijske snage u nacionalnom korpusu lahko pojavljuju. Fragmentacija bošnjačke svijesti pogoduje nastajanju tendencija izolacionizma, parohijalnosti, provincijalizma i konzervativizma, a nauštrb kohezivnih svojstava nacionalnog identiteta. Iz fokusa se gubi država, cjelina. Kada se tome dodada činjenica nedostatka nacionalnih autoriteta, institucionalnih ili osobnih, onda se takvo stanje usložnjava. Nema izgrađene jasne i moderne ideološke profilacije političkih stranaka. Sve to za posljedicu ima izostanak sublimacije stvaralačkih snaga na jednom mjestu.

Bošnjaci danas imaju veliki broj “manjih” političkih stranaka. Politička i stranačka pluralizacija unutar Bošnjaka cijelo je vrijeme u postratnom periodu, u odnosu na druge bosanskohercegovačke narode, jako izražena, i to jeste njihovo demokratsko kvalitativno postignuće. No, stiče se dojam da stranačka pluralizacija nije uvijek izraz različitih ideologija i konkurentnih politika razvoja društva već prije sukoba materijalnih i oligarhijskih interesa političkih klika. Tako se moglo desiti da se unutar bošnjačke stranačke scene razvija čitav niz političkih subjekata na lokalnoj ili kantonalnoj razini, koje po sebi još nemaju, a teško će i zadobiti kapacitete da se uzdignu na nacionalnu, državnu razinu. Nizak izborni prag pogoduje ovoj “gužvi” na stranačkoj sceni i stvara lažni dojam njene kompetitivnosti. Istovremeno, velike, tzv. tradicionalne stranke ljevice i centra nisu dovoljno demokratizirane. Pretvorene u oligarhijske strukture, ostaju bez sposobnosti i interesa da principom inkluzije svoj politički kapital dijele s većim brojem sudionika, čime dolazi do njihova neprestanog cijepanja i nastanka novih, malih stranaka. Veliki broj političkih subjekata, nastalih u takvim prilikama, znači na osnovi nezadovoljenih liderskih ambicija pojedinaca i nedemokratičnosti velikih stranaka, zamagljuje političku scenu. Takvo fragmentiranje, s jedne strane, iscrpljuje tu scenu, budući da stalno nastajuće nove stranke nemaju dovoljno snage niti kapaciteta da svojom djelatnošću učine značajne i tako nužne političke iskorake, dok se s druge strane stvara lažan dojam razvijenosti političke scene.

Donošenjem novog ili izmjenom postojećeg izbornog zakona, takvo stanje je moguće kvalitativno nadići. Taj zakon treba da uvaži našu identitetsku pluralnost i karakter bosanskohercegovačke države u sferi političkog predstavljanja. Primarnost u tom odnosu treba se dati

individualnom, građanskom u odnosu na kolektivno, etničko načelo što je evropska praksa i u uvjet evropskih integracija.

Nacionalizam, mitologija i zamke

Ni Bošnjaci, baš kao i drugi narodi, nisu imuni na razne oblike nacionalizma, da li ga poimali kao oblik nacionalne samosvijesti ili agresivni stav prema različitima od nas. S onu stranu povlađivanja vlastitom nacionalizmu, što je u pravilu praksa svih naroda, s pravom tvrdimo da je bošnjački nacionalizam, u načelu, odbranaški i defanzivan. Takvo njegovo tradicionalno lice uobličeno je u borbi protiv nasrtaja na bošnjački narod i bosansku zemlju posljednja dva stoljeća. Da to lice ne bi pokazalo i drugu, agresivnu stranu, odgovornost je na bošnjačkim političarima, sadašnjim i budućim. Nacionalna i vjerska ekstremizacija Bošnjaka bila bi dugoročno pogubna za njih i njihovu državu.

Da bi se taj tok svijesti izbjegao, nužno je postaviti pitanje o mogućim izvorištima bošnjačkog nacionalizma, ili koji mogući procesi u zemlji i okruženju mogu generirati takav oblik agresivne svijesti?

Moguća izvorišta takvog deformiranja bošnjačke politike primarno su izvanjska. Nalaze se u njenom okruženju, u ponašanju okružujućih nacija – srpske i hrvatske prije svega – te međunarodne zajednice i njenih aktera. Svjedočimo da se danas, potaknut izvanjskim elementima, unutar dobrog dijela Bošnjaka, osnovano ili ne, razvija narativ o nenaklonjenosti evropskog okruženja prema njima kao autohtonom evropskom muslimanskom narodu. Shodno tom narativu, njima se na različite načine ne dozvoljava da budu odlučni politički činilac u svojoj zemlji. Da izvjesnim političkim snagama u Evropi ne odgovara nova država s muslimanskom većinom u svom dvorištu, niti Evropskoj uniji u svom klubu, što bi Bosna i Hercegovina s bošnjačkom demografskom većinom potencijalno mogla biti, jeste valjana pretpostavka, mada i teško dokaziva. Shodno ovom narativu, zarad priječenja takvog toka povijesti, Bosna bi u budućnosti bila paternalizirana od Zagreba i Beograda te ključnih međunarodnih političkih institucija, pod izgovorom potpunog demokratskog osiguranja kolektivnih prava pripadnika nebošnjačkih zajednica u zemlji. Kapacitet bosanskohergovačkih državnih institucija također bi u takvom scenariju bio umanjen, a što bi sigurno frustriralo Bošnjake. S onu stranu ovog narativa, koji u ljubiteljima teorija zavjere ima podržavaoce, nužno je istaći da bi svako namjerno i artificijelno umanjenje političkog kapaciteta Bošnjaka, neuvažavanje jednakosti njihovih individualnih i kolektivnih prava s ostalim građanima i narodima Evrope, vodilo njihovoj devesternizaciji i nužnoj ekstremizaciji.

Drugi, unutarnji, mogući izvor bošnjačkog nacionalizma bilo bi njihovo pristajanje na življenje izvan bosanske cjelovitosti. Ključni izazov savremene bošnjačke politike je mogućnost vlastitog odvajanja Bošnjaka od Bosne, kao domovine, zemlje i cjelovite države te pristajanje na nekakvu “zemljicu Bosnu“ili prostor koji možemo “prosperitetno kontrolirati”, a što bi bio eufemizam za etnički bošnjačku državu. Do najnovijeg vremena sve bošnjačke političke elite odbile su i izbjegle ovakvo debosniziranje naroda. Bošnjaci nikada sebe nisu zamišljali izvan bosanske cjelovitosti. Danas, kada srpski i hrvatski nacionalizmi u zemlji i okruženju odlučnije, i sa već od protjeranih Bošnjaka etnički nacionaliziranim teritorijama, smjeraju u pravcu definitivne etničke teritorijalizacije zemlje, kada im prećutnu podršku u tome daju i neki zapadni centri moći, vrše se psihološki i politički pritisci na Bošnjake da ovakav po Bosnu poguban tok stvari “prihvate” kao njihov spas. Prihvatanje ovakve “ponude” bi bio kraj i Bosne i Bošnjaka. Bošnjačko odvajanje od Bosne ne bi ih vodilo u nacionalizam već u islamizam. U narod bez države. A to bi tek, s obzirom na geopolitički kontekst njihovog življenja, za njih bilo krajnje opasno.

Na izlive okružujućih i nenaklonjenih srpskih i hrvatskih nacionalizama, koji još postoje i koji će sigurno u različitim modalitetima i dalje postojati, Bošnjaci ne smiju odgovarati vlastitim nacionalizmom. Agresivan i neetičan odnos prema drugom i drugačijem nije svojstven bošnjačkoj političkoj kulturi. Povijesne traume, genocid i etničko čišćenje, čemu su u minulom ratu većinski bili od sugrađana druge nacionalnosti izloženi, ne može biti osnov da se Bošnjaci počinju ponašati kao njihovi osporavatelji.

(U idućem broju: Gdje tražiti izlaz?)