Divan primjer o življenju islamske vjere u praksi
Bude mi drago čuti, a pogotovo zapisati, lijepe, poučne i poticajne primjere iz života bosansko-hercegovačkih muslimana i uleme s ciljem da se neko od današnjih generacija s njima okoristi uzimajući iz njih pouku i poruku. Izraze takve vrste ne treba dočaravati i ukrašavati s obzirom da su sami po sebi jasnog značenja, odnosno dokaz bespogovornog življenja islamske vjere u praksi.
Jedan od dopadljivih primjera čiju poruku čuvam od zaborava, na način što je dijelim sa čitateljstvom Preporoda, tiće se Fuad-ef. Subašića i Šefkije-ef. Hadžipašića. Dvojica ovih imama zajedno su radili 1954. i 1955. godine na području Medžlisa Islamske zajednice Bužim u džematima Kamenica-Pleska i Varoška Rijeka. Fuad-ef. tada nije bio hafiz, jer je hifz položio 1965. godine, ali je slovio po učenosti, skromnosti i pobožnosti. I Šefkija-ef. bio je lijepog ahlaka, nepokolebljiv i stamenit u imamskom poslu zbog čega su ga 1946. godine tadašnji organi bezbjednosti privodili i zatvarali.
S obzirom da su se dobro poznavali i bili dobri prijatelji dogovorili su se da pješice odu na Jadransko more i vide kako more izgleda. Sve u vezi s morem im je bilo nepoznanica. Spremili su se za “daleki put” koliko su im materijalne prilike dozvoljavale, jer se živjelo u velikoj oskudici, i krenuli. Stigli su na more, vidjeli ga i ponovo se pješice vratili kućama. Povratak im je bio teži jer su bili umorniji, iscrpljeniji pa i gladniji. Sve to, kao i put, njegova dužina i težina, koji je bio pred njima, je utjecalo na njih i dovelo do poremećaja njihovih međusobnih odnosa. Nesuglasice su dovele da su se naljutili jedan na drugog i prekinuli su komunikaciju. Hafiz Subašić je bolje poznavao put i išao je naprijed. Kada bi došao do raskrsnice uvijek bi vodio računa da li će Šefkija-ef. vidjeti kuda je skrenuo. Bez obzira na zategnute odnose nije svoga brata ostavljao na cjedilu. Ako bi uvidio da se malo više udaljio, usporio bi svoje kretanje, kako bi Šefkija-ef. mogao pratiti kuda treba ići i gdje skrenuti. Kada su došli do predjela koje su obojica dobro poznavali nisu se više pratili i pojedinačno su došli svojim kućama.
S obzirom na hadis u kojem stoji da “Nije dozvoljeno muslimanu da izbjegava svoga brata muslimana (tj. da bude u svađi sa njim) više od tri dana.“/Buharija i Muslim/ Fuad-ef. je nekoliko sati prije isteka trećeg dana od kako su prestali komunicirati krenuo svome ahbabu Šefkija-ef. Našao ga je kod kuće, zovnuo ga, nazvao mu selam, pomirili se i oprostili su jedan drugom. Zajedno su popili kahvu i u lijepom razgovoru, podsjećajući se na minulo putovanje i njegove teškoće, proveli nekoliko trenutaka. Na taj način su potvrdili, i jedan i drugi, da su im Allahove i Poslanikove, s.a.v.s., odredbe i upute iznad njihove ljutnje ili utvrđivanja ko je od njih u krivu, a ko u pravu. Na najbolji način su pokazali i dokazali istinsku pokornost Allahu, dž.š., i Njegovom Poslaniku, a.s., i ostavili iza sebe primjer kako se vjera živi u praksi.
Divna je ovo lekcija o dvojici uzoritih i vrlih imama, odnosno kako se treba živjeti i praktikovati islam. Za sve nesporazume, razilaženja, različita mišljenja ima lijeka ukoliko ima takvaluka, strpljivosti, razumijevanja, uvažavanja. Svjedoci smo, nažalost, da nam mnogo čega nedostaje od onoga što naš Gospodar voli. Otud sve veće prisustvo otuđenosti među muslimanima i sve manje bratskih odnosa među njima.