Osvrt na knjigu Sidran – živjeti, svjedočiti epohu: Put i modus vivendi pjesnika
Govor o poetici podrazumijeva ono što književna nauka oslovljava kao načela kakva književnog razdoblja, naraštaja, autora ili opusa. Još preciznije, poetika podrazumijeva nauk o naravi književnosti, usredsređujući se na djelo, publiku, svijet ili stvarnost, te autora samog. U tom smislu mnogi kritičari bavili su se poetikom našeg značajnog pjesnika Abdulaha Sidrana. No, nastanak i izgradnja izvjesne poetike doznaje se iz vlastite priče autora o postanku i buđenju svoje samosvijesti. Takav jedan narativ pomalja se u knjizi Ruždije Adžovića Sidran – živjeti, svjedočiti epohu, nove knjige u izdanju Connectuma.
U spomenutoj knjizi autor ostaje vjerni bilježnik onoga što sagovornik kazuje. On se ne pojavljuje niti s opaskama, niti s pitanjima. Pritom, u knjizi je zadržana usmenost govornika, tako da čitajući knjigu čitatelj stiče dojam da izravno sluša pjesnika dok priča epizode iz svoga života.
Abdulah Sidran jedna je od najznačajnijih figura bosanskohercegovačke književne scene, jedan od najznačajnijih filmskih scenarista u nekadašnjoj jugoslavenskoj kinematografiji, po njegovim scenarijima snimljeni su filmovi Kuduz, Otac na službenom putu, Sjećaš li se Dolly Bell. Pjesnik, scenarist, prozni pisac, dobitnik mnogobrojnih nagrada i priznanja, rekli bismo – naizgled idealan život književnika. No, kako taj život zaista izgleda u hinterbini, iza kulisa, pripovijeda sam Sidran u ovoj obimom nevelikoj, no jako zanimljivoj i prijemčivoj knjizi. Knjiga ne prati hronološki slijed zbivanja, iako u neku ruku, sama zbivanja koja su ispričana imaju svojevrstan slijed i liniju, stoga nisu nasumični. Sidranova priča o svome životu, književnom radu, poznanstvima, prijateljevanjima, vlastitim stavovima je koliko lična, intimna i samo njegova, utoliko i univerzalna i opća. No, važan faktor koji ovoj knjizi daje smisao i opravdanje upravo je – ono lično.
Svojim obrazloženjima Abdulah Sidran često argumentira one stavove koji su bivali na udaru kritike i, pod nekim vidom javnog mnijenja, sporni. Ulazeći u pojedinosti i kontekstualizirajući svoj život u vremenu i prostoru, on na određeni način daje background svojim postupcima i mišljenjima nekoć i sad. Naročito su zanimljivi oni fragmenti i epizode u kojima govori o načinu na koji je postao književnik, šta ga je tome opredijelilo, čemu je gravitirao itd., te dionice u kojima priča o motivima nastanka određenih pjesama, što bismo oslovili kao – postanak Sidranove poetike. Kada god piše, on piše iz sebe, intrinzično, prema van, piše jer to osjeća, piše jer ima potrebu a ne da bi na koncu života imao, kako sam kaže, „tomove i tomove knjiga.“Nadalje, važan je aspekt u kojem on životno i zbiljski pripovijeda o važnosti finansijske uslovljenosti i stabilnosti kako bi se u miru moglo graditi voluminozno književno djelo. No, sam Sidran kaže, „ja nemam opus, ja imam doseg“i ta rečenica fungira kao potpuna istina uzevši u obzir sve što o Sidranu znamo i što smo pročitali. Pored toga, on nas uvodi u jugoslovenski svijet intelektualaca i važnih ličnosti, ostavlja, kao usput i slučajno, reference na mnoga važna djela, mnoge važne ljude o kojima bi valjalo načiniti istraživanje.
Kroz spomenute epizode i svekolike digresije, mi motrimo pjesnika, čovjeka, muža, sina – kroz cijeli spektar uloga. Upoznati čovjeka koliko-toliko cjelovito moguće je jedino tako, i zbog toga je važno ući u život, u biografiju, modus vivendi autora na takav način, stoga je knjiga Sidran – živjeti, svjedočiti epohu jako važna za razumijevanja Abdulaha Sidrana, pjesnika i akademika – kao čovjeka.