Sjajna monografija o Rogatici
Akademik Mehmed Akšamija uobličio je naučno i esejistički, uz obilje faktografske građe i fotografija, i publicirao sjajnu monografiju pod nazivom “Čelebi Pazar - Rogatica u kulturnom habitusu Bosne”. Ističemo ovo “sjajna” jer ona to, zaista, i jeste. I to kako svojim unutarnjim sadržajem i bogatstvom nanosa povijesti tako, posebno, spoljašnjim likovnim tj. grafičkim oblikovanjem, što je akademiku Akšamiji kao profesoru na Likovnoj akademiji u Sarajevu itekako svojstveno. Zapisat će u uvodniku: “Rogatica je grad u kom je vidljivo golim okom prolaznost i promjenjivost ljudske civilizacije.” Na tom fonu, u monografiji su prezentirani i osvijetljeni tragovi Ilira, Rimljana, Avara, Slavena, dobrih Bošnjana i krstjana Bosanske crkve. Naravno, ponajviše je predstavljen utjecaj i doprinos Osmanlija, koji su i utemeljitelji grada. Kao jedan od manjih centara moćne Osmanske Carevine, Rogatica je osnovana poslije Batonovog ustanka, a utemeljio ju je Mehmed-beg Isabegović zvani Čelebija. Naime, on se spominje kao gospodar Vilajeta Pavli (zemlje Pavlovića) i najzaslužniji je za razvoj varoši koja je u novoj organizaciji dobila ime Čelebi Pazar, što znači Čelebijin trg. Za ovaj grad povjesničari će reći da je bio ”ni velik, ni mal - taman.” Povijest još govori da je kao gradska naseobina on osnovan “radi političkog interesa Rima da drži u pokornosti Ilire tog dijela Bosne.” Akšamija nam ovdje daje preglednu sliku razvoja grada sagledavajući je u cijelosti, upotpunjujući je povijesnim činjenicama, a u kontekstu postojanja Bosne. Tako doznajemo da je Bosna po Kinamosu (bizantiskom piscu) sredinom 12. stoljeća bila “zemlja i narod”, a da bosanski ban Stjepan II Kotromanić u povelji Dubrovčanima iz 1332. godine navodi da on narod Bosne, kojim vlada, imenuje kao Bošnjani. Sagledavajući, potom, i ulogu Bosanske crkve, autor primjećuje da je njena samostalnost podrazumijevala i političku neovisnost. Kakva je već ta uloga bila nema odviše traga. No, autor ističe: “Čini nam se kako su dobri Bošnjani uvidjeli da su im rimokatolici mnogo veći neprijatelji od Osmanlija.” Po dolasku Osmanlija ono što je bila karakteristika u Bosni jeste da se oni mahom prilagođavaju autohtonim kulturnim prilikama. Vjernici Crkve bosanske time napuštaju svoju staru bogumilsku vjeru i prihvataju islam. Prelog će zapisati: “Kad su Osmanlije zauzele Bosnu priznali su bosansko plemstvo bez razlike vjere njihove baštine.”
Dolaskom Mehmeda Čelebije dolazi do procvata i razvoja grada. Grade se džamije koje su bile preduvjet za formiranje mahala o čemu najilustrativnije progovaraju defteri iz 1516. godine. Među brojnim hajratima i zavještanjima dobra - vakufnamama dolaze i ubrajaju se gradnja Sudžaudinove medrese, u čaršiji se podiže vodovodna infrasturktura, javno kupatilo, brojni dućani. Tako dolazi i do razvoja zanata i mnogih radnji. Čelebi Pazar postaje i mjesto svih drugih naroda i konfesija. Jevrejska zajednica doseljava 1879. godine i činila su je 54 jevreja. Sinagogu izgrađuju 1928. godine, Katoličku crkvu 1924. godine, a Crkvu sv. Trojice u Donjem Polju 1886. godine. Podaci o mnogim građevinama otkrit će i niz zanimljivosti koje progovaraju ne samo o razvoju grada nego i regije, pa i Bosne i Hercegovine u cijelosti. U monografiji doznajemo i o porijeklu čelebpazarskih ajana i nekih begovskih porodica, o arhitekturi i bosanskoj kući, odijevanju itd.
Izdavač ove vrijedne i sjajne knjige je Bošnjačka akademija nauka i umjetnosti.