Otišao je jedan od posljednjih “Mladih muslimana” iz prve generacije

U utorak 31.10 2023. godine klanjana je dženaza ing. Ejubu Hadžiću. Ukopan je u mezarju na Slapnoj Gori, selu gdje je rođen i gdje je napravio svoje prve korake. Dženazi je prisustvao veliki broj njegovih komšija, familije, prijatelja, poznanika i poštovalaca. Otišao je jedan od posljednjih “Mladih muslimana” iz prve generacije.

Ejub Hadžić je rođen 1925. godine kao najstarije dijete u porodici koja je imala devetoro djece.

Djetinjstvo je proveo u rodnom selu, koje nikada nije zaboravljao, i tu je zavšio osnovnu školu koja je u to vrijeme bila četverogodišnja. Godine 1936. upisuje Šerijatsku gimnaziju u Sarajevu koju završava 1944. godine. Kad je krenuo na školovanje u Sarajevo nije ni slutio gdje će ga život sve odvesti, i koji sve životni vjetrovi će ga dokučiti. Školovanje u Šerijatskoj gimnaziji će kako i sam priznaje odrediti njegovu životnu orijentaciju. U tih osam godina školovanja u Šerijatskoj gimnaziji upoznao se grupom omladinaca koji su pripadali organizaciji “Mladih muslimana”, a među njima je bio i Alija Izetbegović. Ono što je njih vezalo skupa je bila želja da se što ispravnije živi i vlada prema principima islama. Osim toga, bili su angažirani u pomaganju muhahadžirima kojih je, posebno u toku trajanja II svjetskog rata, u Sarajevu bilo puno. Neposredno poslije završetka II svjetskog rata odlazi u Zagreb gdje upisuje studij poljoprivrede. U to vrijeme u Zagrebu je bilo stotinjak studenata Bošnjaka upisanih na raznim fakultetima. Među njima je bilo i onih koji su njemu već bili poznati sa sijela iz Sarajeva koja su organizirali “Mladi muslimani”. To su godine kad su njih već počeli pratiti, te neke od njih islijeđivati. Već u maju 1949. godine u zagrebačkoj grupi uhapšeno je trideset studenata pripadnika “Mladih muslimana”. Ejub Hadžić je uhapšen 25. maja 1949. godine, a tad je bio četvrta godina fakulteta. Brzo poslije hapšenja prebačeni su u Sarajevo, gdje im je bilo suđenje, a Hadžić je bio u grupi od 14 mladića od kojih su četvorica osuđena na smrt a ostali su dobili kazne od 5 do 20 godina zatvora. Ejub Hadžić je presuđen na 7 godina zatvora zato što je u listu “Mudžahid” objavio tekst pod naslovom “Zašto je alkohol u islamu zabranjen”.

Kaznu zatvora je odslužio punih sedam godina i to u Stocu, Zenici i Tarčinu. Svo vrijeme zatvorski dani su u stvari bili prisilni rad na određenim lokacijama, rudnici: Zenica, Kakanj, u Tarčinu izgradnja vile na Stojčevcu i dr.

Nakon odslužene kazne zatvora glavna preokupacija mu je bila da završi fakultet, tako da je već u junu 1957. godine diplomirao na poljoprivrednom fakultetu u Zagrebu. Godine 1959. se oženio Munirom Dodić iz Prnjavora s kojom je u to vrijeme zajedno radio na poljoprivrednom dobru. Imali su skladan i sretan brak u kome su dobili dva sina Emira i Amira. Radeći posao inžinjera poljoprivrede nastojao je da taj posao obavlja najbolje što može gdje god je to bilo. Uporedo s tim je u životu je naučio tri jezika engleski, francuski i arapski.

Čestit insan uvijek bude primijećen. Tako je bilo i sa Ejubom Hadžićem. Godine 1967. posao inžinjera poljoprivrede ga vodi u Maroko, a brzo iza toga i postaje expert UN iz oblasti poljoprivrede što mu otvara poslove pod pokroviteljstvom FAO (Agencija za prehranu i poljoprivredu pri UN) u Alžiru, Libiji i Mozambiku. Eto gdje sve stiže, ispravno odgojen, orjentisan i Dragom Allahu predan dječak iz sela Gora kod Kaknja.

Prilikom hapšenja grupe

muslimanskih intelektualaca 1983. godine po treći put u životu je uhapšen Ejub Hadžić. Drugi put je bio hapšen prilikom prolaska Tite za Zenicu. S obzirom da se u životu družio sa Alijom Izetbegovićem te da mu je Izetbegović dao rukopis njegove knjige “Islam između i zapada” da ga pročita, to je bio razlog trećeg hapšenja. Na njegovu sreću u zatvoru je ostao samo 4 dana, ali istovremeno je ostao bez pasoša i on i njegova Munira-hanuma. To ga je spriječilo da ne ode u Mozambik na poziv FAO-a. Pasoš mu je vraćen tek 1987. godine, i te godine je sa Munira-hanumom obavio hadž. Bio je društveno-politički angažiran, a posebno prilikom nastajanja SDA u njegovoj Općini gdje je živio, Kovači- Hrasnica. Pomagao je u svakoj prilici onima kojima je pomoć bila potrebna. Posebno je puno uradio na prikupljanju pomoći za vrijeme agresije na BiH ‘92-95. Teško je podnio smrt supruge Munira-hanume 2015. godine, s kojom je proživio sve gore pobrojano u više od pedeset godina. Napisao je desetke stručnih radova objevljenih na francuskom i engleskom jeziku u Alžiru, Libiji i Sudanu. Osim toga je objavio nekoliko putopisa iz Maroka, Sibira, Taškenta, Samarkanda, Alžira, Buhare… Većina od tih putopisa su objavljeni u Preporodu, a jedan dio njegovih članaka koji govore o vremenu agresije na BiH autorskih ili prevoda sa francuskog jezika je objavljeno u Oslobođenju, Ljiljanu i Muslimanskom glasu.

Na nagovor njegovih čestitih sinova, Ejub Hadžić je neposredno pred smrt objavio knjigu koju je naslovio “Čovjek snuje, Bog određuje” koja je sjećanje Mladog muslimana. Najveći dio podataka koje sam iznio u ovom osvrtu na njegov život, sam našao u ovoj prelijepoj autobiografiji, koju toplo preporučujem. Dženazu Ejubu Hadžiću je predvodio Mustafa-ef. Spahić, koji je u svom kratkom obračanju o njemu kazao: “Čitav svoj život je bio na pravom putu, bez obzira na kakve je prepreke nailazio i gdje je živio... Svih njegovih 98 godina koliko je živio, čvrsto se držao “Allahovog užeta.” Profesor Spahić je posebno podvukao: “njegov islamski odnos prema Gospodaru svjetova, drugim ljudima i prirodi. Priroda njegovog posla ga je vodila da svugdje i na svakom pedlju zamlje gdje je radio, nastoji da na halal naćin unaprijedi naćin privređivanja. Kad je to još sa bismilom, a kod njega je uvijek bilo tako, onda rezultati nisu izostajali”.

Gospodaru, podari mu lijepi džennet a njegovoj porodici sabur!