Ne bih na to prist’o dok mi je glava viša od ramenā

Prvi put sam rečenicu “Ne bih na to prist’o dok mi je glava viša od ramenā” čuo od našega kruševskog komšije Kabila Pejkovića, što je, i u mojoj dječijoj glavi, odmah moglo značiti da komšija Kabil neće pristati na neke tamo ponude, ucjene, probleme, samo Bog zna šta je bilo u pitanju, makar mu i glava pala s ramenā... I mnogi su drugi domaćini, na nekom od sijela, izgovarali tu ili sličnu rečenicu, kao nesporednu potvrdu svoje muške odvažnosti, principijelnosti, kapricioznosti. Svoga oca Agana nikad nisam čuo da je tako nešto javno izgovorio. U selu su Agana poštovali kao čovjeka od riječi, poštenja, čvrstine u odluci i stavu, poštovali su ga i kao tvrdoglava čovjeka ukoliko je u šta bio nepokolebljivo uvjeren, samo, eto, nije bio u prilici da to kaže nešto slično rečenici: “Ne bih na to prist’o dok mi je glava viša od ramenā!” Barem to nikad nije rekao kad sam ja bio u njegovoj neposrednoj blizini.

Čujem, evo, tu rečenicu “Ne bih na to prist’o dok mi je glava viša od ramenā” dok se jednoga 5. augusta poklapaju ponoćne kazaljke, već je zaminutao 6. august, i uviđam kako nikada nisam saznao šta je sve bilo ono nešto to, ono na šta se nipošto nije htjelo pristati, pa i po cijenu da leti glava s ramena. Sigurno da je zbog toga nekog ljudskog i sudbinovitog to život na selu imao mnoge svoje epske heroje među domaćinima, o njima se više pričalo s poštovanjem i podrškom negoli s čuđenjem “šta mu je falilo” da na to nešto pristane, kao što su sela u dolini rijeke Sutjeske imala i one pojedince koji nisu imali snage oduprijeti se nametnutim životnim izazovima. Neofašistička srpsko-hrvatska agresija na Bosnu i Hercegovinu 1992.-1995. to tajnovito i iskušeničko to mogla je najneposrednije i najuvjerljivije da ispotvrđuje.