Smrt je bliža nego jȁka za vratom

Jedna od češćih rečenica iz moga djetinjstva bila je: “Smrt je bliža nego jȁka za vratom.” Uglavnom bi ju se čulo na familijarnim ili komšijskim okupljanjima u onim trenucima kad bi dolinu Sutjeske preplavila vijest kako je neko iznenada napustio Ovaj svijet... Džematski imam Murat ef. Merdan rado bi se, u svojim vjerskoodgojnim obraćanjima, poslužio ovom narodnom uzrečicom. Smrt ne bira godine, rekao bi, ne bira vrijeme, ni mjesto, ni okolnosti, ni koliko je ko bogat, koliko je ko siromašan, melek smrti samo dođe i – allahrahmetile... Kako sam bio dijete nešto starijih roditelja, plašila me pomisao da će otac i majka brzo umrijeti. Majka Hamida znala bi ponekad reći kako će uskoro otići na Onaj svijet, u majčinskoj bojazni s kim ću i kako ću ostati na Ovome svijetu... Govorila je to s nekom začuđujućom i zadivljujućom ležernošću. Kao da je umrijeti bilo preći iz jedne sobe u drugu sobu.

U kasnijim godinama čuo sam i uzrečicu kako je smrt bliža od žile kucavice na vratu.

Vremenom sam naišao na sljedeću misao Ericha Froma o smrti, odnosno o čovjekovu strahu od smrti: “Gubitak straha od smrti neće početi kao priprema za smrt već kao neprestan napor smanjivanja modusa imanja i povećanje modusa bivanja. Što se više oslobađamo svih oblika žudnje za posjedovanjem, posebno vezanosti za ego, to je slabiji naš strah od smrti jer se time ništa ne gubi...”

U vrijeme agresorskog rata 1992.1995. godine jako sam se bojao smrti, bojao sam se iznenadne pogibije, još više sam se bojao mogućeg invaliditeta, smrt je u ratu bila i bliža negoli što je istaknuto u ovoj narodnjačkoj mudrosti... Danas bih mogao pomisliti kako je moj ego, kao i mnogi drugi ego, taj osobni strah od smrti spontano zamagljivao (opravdavao) brigom za vlastitu djecu i porodicu?

U sljedećem broju: “Trava iva od mrtva pravi živa”; “Nema ti ovdi selameta”; “Taj bi zavadio dva oka u glavi”