El-Inadu - inat, prkos, tvrdoglavost i svojeglavost

“I Mi smo faraonove ljude i pristaše gladnim i nerodnim godinama kaznili i umanjivanjem plodova, ne bi li se navakat opomenuli i opametili. Pa kad bi im bilo i dolazilo dobro, oni bi tada govorili: Ovo smo mi zaslužili! A kad bi ih kakvo zlo i nevolja snašla i pogodila, Musau i onima koji su s njim vjerovali tu nevolju i zlo bi pripisivali. A tako nije. Njihova kob i kazna je od Allaha stigla, ali većina njih nije znala. I oni su Musau govorili: Ma kakav god nam dokaz i znamenje donio, da bi nas njime opčinio i opčarao, mi ti vjerovati nećemo!” (El-E’araf, 130-132)

Inat, inad, svojeglavost, tvrdoglavost i prkos je veoma složena i specifična negativna i zakovana osobina unutar čovjeka koja se sastoji u sklonosti neke ličnosti da u određenim nepredvidivim, neutemeljenim i neopravdanim situacijama u odnosu prema drugome, bilo mušku bilo žensku, izražava gordost, prkos, tvrdoglavost i svojeglavost.

U konkretnom odnosu, situaciji i komunikaciji inat je tjeranje stvari mak na konac. U unutrašnjoj, slojevitoj i nevidljivoj sferi čovjekovih osobina, sklonost, težnja i izazov da se bude tvrdoglav i svojeglav, u negativnoj ravni, može poticati iz egoizma, antropocentrizma, samodopadanja, samouvažavanja i samopažnje. Druga vrsta tvrdoglavosti i inada je kod jednodimenzionalne svijesti i ljudi ahmaka s fiks idejama u glavi koji u kapacitetima svoje pameti ne mogu prepoznati, razdvojiti i razlučiti principe, vrijednosti i načela s jedne od fiks ideja, utopija, iluzija i fantazija s druge strane. Plemeniti i dobronamjerni ahmaci, inadžije, svojeglavi, jednosmjerni i tvrdoglavi ljudi su poželjne i neprestane mušterije demagoga, ideologa i politikanata. Kako i zašto? Tako što do savršenstva prate i pamte fiks ideje koje oni kompletno i neuhvatljivo podmeću inadžijama i svojeglavcima kao spasonosne i idealne za koje su svojeglavi ljudi spremni ginuti do zadnjeg. Tvrdoglavost, svojeglavost i prkos se javlja i kod ljudi krute, surove i prijeke naravi koja se u praktičnom i konkretnom životu manifestira i rezultira iracionalnim, obrnuto-dijagonalnim, zakovanim, samozadovoljnim i adruštvenim ponašanjem i štetnim posljedicama i za onoga koji se inati i za njegovu društvenu okolinu.

Tvrdoglavost, svojeglavost, inat, prkos i jednodimenzionalnost izuzetno je štetna, destruktivna, opasna i razorna u društvenom životu za društvo, društveno i društvenost.

Ukoliko se s inatom udruže njegove sestre blizankinje nadmenost i totalna individualnost tada se ispunjene s takvim osobinama, pa čak i društvene grupe veoma teško uključuju i integriraju u zajednicu i društveni život.

Engleski filozof Džon Stjuart Mil sve ljude u državi dijeli u tri grupe: građane, robove i divljake. Građani su lojalni ustavnoj demokratiji, vladavini prava, zakonu i pravnoj državi. Robovi su podanici, servilni i nepolitička bića, pokorni svakoj vlasti. Divljaci su prkosnici, inadžije, tvrdoglavci i buntovnici bez razloga protiv svega i bez ponude bilo čega za zajednicu.

Nadmenost i totalna individualnost s neznanjem su nepresušno gorivo za inat: “Nijedan narod ne može ni ubrzati ni usporiti vrijeme propasti svoje i poslanike im, jedne za drugim slali. Kad god bi jednom narodu došao njegov poslanik, u laž bi ga utjerivali i Mi smo ih zato jedne drugima smjenjivali, i samo u kazivanjima o njima spomen sačuvali - daleko bili ljudi koji nisu vjerovali! Poslije smo poslali Musaa i brata mu Haruna sa znamenjima Našim i s nepobitnim i očiglednim dokazom, faraonu i glavešinama njegovim, ali su se oni uzoholili, bio je to nadmeni i prkosni narod. Zar da povjerujemo dvojici ljudi (Musau i Harunu) koji su isti kao i mi, a njihov narod je naše roblje - govorili su i njih dvojicu lažljivcima proglasili pa su zato uništeni bili.” (El-Mu’minun, 43-48)

Evo šta je Herodot u svojoj Istoriji o tvrdoglavosti, isključivosti, jednostranosti i nadmenosti Egipćana zabilježio: “Čuvaju običaje svojih predaka i ne primaju nijedan tuđi. Izbjegavaju da se služe helenskim običajima i uopšte govoreći ne primaju nikada ničije običaje.” Nekritičko, prkosno, tvrdoglavo, inadžijsko, jednodimenzionalno, bolesno samoljubivo, isključivo i bezrezervno slijeđenje svake riječi, svakog postupka i iskustva samo svojih predaka i sunarodnika vodi ljude ponekad u štetne, opasne, a kad je u pitanju odbijanje i neprihvatanje Objave i neslijeđenje Poslanika zbog toga u pogubne posljedice na oba svijeta.

Kur’an upozorava: “Meni ostavi onoga koga sam Ja izuzetkom učinio i bogatstvo mu ogromno dao i sinove koji su s njim, i čast i ugled mu pružio - i još žudi da uvećam! Nikako! On doista prkosi, inadi ajetima Našim - a naprtit ću Ja njemu teškoće, jer je smišljao i računao - i proklet bio, kako je proračunao! I još jednom, proklet bio, kako je proračunao! - Zatim je pogledao pa se onda smrknuo i namrštio, potom se okrenuo i uzoholio, i rekao - Ovo nije ništa drugo do sihr - vradžbina koja se nasljeđuje.” (El-Muddessir, 11-24)

Kada je u pitanju zajednica, društveno i društvenost inadžije, nadmene, svojeglave osobe i potpune individue nisu samokritične osobe, ne priznaju vlastite greške, ne uvažavaju i ne pristaju na sučeljavanje a kamoli uvažavanje različitih argumenata, ne prihvataju kontekst, objektivne činjenice, okolnosti, mogućnosti, cjelinu situacije i njima je nepoznata i nepriznata sila argumenata.

Svoju zadrtost, iracionalno ponašanje zaogrnuto egom i sujetom i fiks idejama podastiru kao principijelnost. Inadžije, prkosnici, nadmene i posesivno individualno zatvorene osobe su poput harfa - slova hemzeta koji se ne veže ni ispred ni iza ijednog slova, ali im se penje na grbaču. Evo Poslanikovih riječi: “Nije dozvoljeno čovjeku da ne govori sa svojim bratom više od tri dana, niti da se jedan od drugog okreću. Od njih dvojice bolji je onaj koji prvi nazove selam.” (I.P.H. 1926) ili “La jehillu limuslimin en jehdžure ehahu fevka selasetin ejjamin - Ne može musliman s bratom muslimanom ne govoriti više od tri dana.” (I.P.H. 1927)