LUBB – ČISTI INTELEKT

Leksičko značenje

Korijen l-b-b prenosi dva primarna značenja: 1. poštovanje, stalnost i 2. čistota, dobrota, unutarnja suština. Glagol elebbe/julibbu znači stajati ili ostati (glagolska imenica: ilbāb), dok se fraza lebbejke, kojom se hadžije u Mekki obraćaju Svevišnjem Bogu, interpretira u značenju: ‘’Ostat ću postojan u pokornosti Tebi’’. Što se tiče drugog značenja, ono prenosi izvedenice kao što je lubb, koja označava bit, suštinu ili najbolji dio nečega – otuda, također, i um ili razum. Iz ovoga deriviramo pridjev lebīb koji ukazuje na gornji dio ili grudi, a znači i pametnu, razumnu ili pronicavu osobu. Lubb, s množinom lubūb, može označavati još: jezgro, srž, srčiku, moždinu, meso (ploda), sredinu, srce, unutrinu, sredinu hljeba (v. Abd al-Karim, Kur’anska terminologija, 116; Muftić, Arapsko-bosanski rječnik, 1533).

Terminološko značenje

Lubb (ar. لب – mn. elbāb )ألباب je ‘’razum (akl) lišen svih nečistoća’’ (el-hālis mineš-ševā’ib), tj. čisti intelekt (koji je nešto više od ‘uma’ ili ‘mozga’). Lubb je, dakle, lišen iluzije, previda, imaginacije, čula, pa je, stoga, kadar prepoznati i shvatiti Istinu. Ako osoba dostigne visok nivo istinskog znanja, njen intelekt se odvaja od čula, mašte i iluzije, sposoban je da ih razlučuje i ne upada u konfuziju. Kaže se još da je to onaj najčistiji intelekt, pa se otuda svaki lubb može okarakterisati i kao akl, ali se svaki akl ne može okarakterisati kao lubb,i zato ‘’Svevišnji Allah propise ili odredbe (ahkām), koje mogu spoznati samo čisti umovi, povezuje s ulul-elbāb, npr. u: Bekare, 269, Āli Imrān, 47, Ra’d, 19, Ibrāhīm, 52, Sād, 29 i dr.’’ (v. Isfahānī, Mu’džem mufredāt, 500).

Lubb i ulul-elbāb

Pošto je lubb, kako smo rekli nešto više od (raz)uma, sintagmu ulul-elbāb (dosl. posjednici lubba) razumijevamo u smislu onih koji posjeduju intelekt i obdareni su ispravnim razmišljanjem ili oštroumnošću te razumiju i prihvataju Istinu. To su zapravo oni koji imaju dublji uvid i percepciju stvarnosti.

)ألباب(

Množina elbāb pojavljuje se 16 puta u Kur’anu u odnosu na svjesnost Svevišnjeg Boga i razboritost, htijenja srca i umova. U suri Āli Imrān (7) govori se o onima koji vjeruju u Božiju Objavu i koji govore ‘’cijela je [Božija Objava] od našeg

“U dobro uređenoj državi siromaštvo je nešto čega se treba sramiti. U loše vođenoj državi bogatstvo je nešto čega se treba sramiti.”

– Konfučije

Gospodara’’. Na kraju ajeta dodaje se da ovu istinu imaju na umu samo oni ‘’koji su obdareni oštroumnošću’’ (ulul-elbāb).

Također, u suri Āli Imrān (190) Kur’an poziva na razmišljanje o osjetilnim stvarima: Zaista u stvaranju nebesa i Zemlje i u izmjeni noći i dana znamenja za one oštroumne (li ulil-elbāb) / koji spominju Allah stojeći, sjedeći i na svojim stranama ležeći, i razmišljaju o stvaranju nebesa i Zemlje: “Gospodaru naš, nisi ovo stvorio uzalud! Uzvišen si Ti i sačuvaj nas od kazne u Vatri! Iz ovoga zaključujemo da osjetila i stvari koje čovjek spoznaje osjetilima jačaju njegov intelekt.

Oni na koje Kur’an ukazuje kao na

ulul-elbāb spominju se na četiri mjesta u vezi sa svjesnošću Svevišnjeg Boga, npr. u Bekare, 179: U odmazdi vam je život, o, vi oštroumnošću obdareni, da biste Bogobojazni bili! Kur’an uvjerava

ulul-elbāb da je odmazda izvora života za ljude. Samo oni imaju razboritost da razumiju da, uprkos nedostacima prava na odmazdu, ono oličava Božiju mudrost i milost zato što, zahvaljujući strahu usađenom u ljudskim srcima, to pravo ih odvraća od činjenja zla.

Na deset mjesta ulul-elbāb se spominju u vezi s razboritošću i sjećanjem (v. npr. u Bekare, 269; Ra’d, 19; Mā’ide, 100), a u suri Jūsuf (111) njihov spomen povezuje se s ‘’poukom’’ (‘ibre) upućenoj njima. U ajetu sure Gāfir (54) kaže nam se da je Svevišnji Bog slao objave kao ‘’Uputu i Podsjetnik za one koji su obdareni oštroumnošću’’ (huden ve zikrā li ulil-elbāb) (usp. Abd al-Karim, Kur’anska terminologija, 116-117).

Deset karakteristika ulul-elbāba

Na temelju kur’anskih ajeta u kojima se navodi sintagma ulul-elbāb, možemo zaključiti koje su to osnovne karakteristike ulul-elbāba: 1. vjerovanje u pravednost Božijih propisa (ahkām) i njihovo čvrsto pridržavanje (Bekare, 179);

2. revnosno obavljanje ibadeta (obreda) (Bekare, 197); 3. poznavanje vrline mudrosti (hikme) i prepoznavanje onih koji je posjeduju (Bekare, 269); 4. znanje razlike između jasnih (muhkem) i manje jasnih (mutešābih) ajeta u Kur’anu (Āli Imrān, 7); 5. znanje razlike između dobrog (tajjib) i lošeg (habīs) (Mā’ide, 100);

6. razmišljanje o posljedicama stvari (Sād, 43); 7. razlikovanje onih koji znaju i onih koji ne znaju (Zumer, 9); 8. slušanje Kur’ana i njegovo slijeđenje (Zumer, 18); 9. duboko razmišljanje i proučavanje fizičkog svijeta (Zumer, 21); 10. prihvatanje Upute i podsjećanje (Gāfir, 54).

“Savjet je odraz intelekta. Ukoliko hoćeš da saznaš nečiji kapacitet zatraži od njega savjet!”

– Ibn Zafer Es-Siqilli