Preduzeće Saveza slijepih je priča o uspjehu, ALI I PO(R)UKA MNOGIMA
Ako vam trebaju usluge fizikalne terapije, rehabilitacije, odmor uz masažu najbolja adresa u Sarajevu je Centar za fizikalnu terapiju i rehabilitaciju u Nedžarićima, koji djeluje u okviru preduzeća TMP, Saveza slijepih Bosne i Hercegovine, a koje ima i kvalitetan restoran za javnost, štampariju, ali i druge usluge
Preduzeće TMP, kojim upravlja Savez slijepih Bosne i Hercegovine, sve je poznatije široj javnosti po profesionalnim uslugama koje nudi građanima i kvalitetnim proizvodima uz pristupačne cijene. Pedeset radnika, od čega su 44 osobe s invaliditetom i to sve s preko 60% invaliditeta, svojim radom, umijećem i ljubavlju prema domovini nastoje osigurati opću korist, gradeći tako svoju domovinu Bosnu i Hercegovinu, ali i svoju budućnost neovisnu od pomoći koju u našoj zemlji nerijetko dobiju i oni koji mogu raditi, ali su radije spremni čekati pomoć, a ne uložiti svoj trud.
Zaštitna radionica TMP koju je osnovao Savez slijepih Bosne i Hercegovine, 10. decembra 1968. godine, kao Centar za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje slijepih i slabovidnih lica u sarajevskom naselju Nedžarići, s ciljem da razvija programe i provodi djelatnosti u okviru kojih će se profesionalno rehabilitirati i zapošljavati slijepe i slabovidne osobe i druge osobe s invaliditetom. Djelatnost TMP-a bila je bazirana na izradi predmeta od trikotaže, metala i plastike, po čemu i danas nosi naziv TMP. Danas preduzeće, pored Centra za fizikalnu terapiju i rehabilitaciju, javnosti nudi usluge kvalitetnog restorana, proizvode iz vlastite štamparije, kožnih torbi i nakita, majstorske usluge te veleporodaju i maloprodaju.
Iz pepela do prepoznatljive kvalitete
U razgovoru s pomoćnicom direktora za finansije Feridom Hadžić smo saznali da ovo preduzeće nastoji biti konkurentno na tržištu bez obzira na sve specifičnosti u kojima djeluje.
„U toku agresije nalazili smo se na liniji razgraničenja i svi ovi objekti su bili u potpunosti devastirani. Nas osamnaest vratili smo se kao entuzijazisti i altruisti da pokušamo nešto spasiti i dići na noge ovo preduzeće. Prije rata je ovdje bilo zaposleno 123 radnika od kojih je bilo 75 osoba s invaliditetom. Nakon rata broj se stalno mijenjao, zapošljavali smo nove, neki su odlazili u penziju, otvarali smo djelatnosti poput te male trgovine koju ste mogli vidjeti na ulazu u naš kompleks. Imali smo prva dva zaposlena radnika, to su bile dvije slabovidne osobe. Tako smo se postepeno razvijali, a do stvarne ekspanzije razvoja i potpune opremljenosti, rekonstrukcije i adaptacije objekata došlo je 2005. godine kada smo sredstvima Vlade Kantona Sarajevo ove sve objekte osposobili do mjere da su u potpunosti funkcionalni. Uvodili smo djelatnosti u kojima smo mogli brzo nešto pokrenuti. Stalno smo ulagali napore u pisanje projekata da bismo došli do današnjeg nivoa, a bilo je mnogo rada i odricanja te vjere da ćemo uspjeti. Danas, možete vidjeti, imamo tri čvrsto građena objekta i pomoćne objekte na prostoru od šest hiljada kvadratnih metara. Sve je uređeno i o svemu vodimo računa. Ovdje rade osobe s invaliditetom, a poseban akcenat je na slijepim i slabovidnim osobama. Naši kupci i posjetitelji mogu vidjeti koliko se vodi računa o svakom radniku i svakoj osobi s invaliditetom. Sada nas ukupno radi 50, od čega su 44 osobe s invaliditetom i to sve s preko 60% invaliditeta, a preko 80% osoba je sa 100% invaliditetom“, kazala je Ferida.
Kada je riječ o finansiranju, ovo preduzeće se oslanja najvećim dijelom na svoj rad, od pisanja projekata do radnih jedinica koje pružaju usluge građanima ili proizvode ono što je konkurentno na tržištu.
„Ono na što se mi oslanjamo jeste vlastiti rad, a značajna su sredstva i iz Fonda za profesionalnu rehabilitaciju koji je osnovan 2011. godine. Iz tog fonda postoje određena obavezna davanja, a sve ostalo je zahvaljujući vlastitom radu. Dobrim dijelom pokrivamo svoje troškove i nastojimo svake godine da prihodi budu sve veći i zato ulažemo tolike napore u ugostiteljstvo, u centar za fizikalne terapije, štampariju, izradu salveta, termo rolni itd. Imamo i izradu predmeta od prirodne kože, te predmete od srebra i poludragog kamenja. Ta djelatnost nije toliko ekonomski isplativa, jer se ne nalazimo u nekoj glavnoj, frekventnoj ulici. Ljudi će iz grada doći na masažu, jer im treba za zdravlje, ali za lančić ili slično teško će neko baš zbog toga ovdje doći. Iako su stvari predivne, mislim da je naša lokacija najveći razlog što ta djelatnost nije toliko uspješna“, pojasnila je Ferida.
U zakonu o profesionalnoj rehabilitaciji postoji obaveza da su firme dužne uzimati do 30% proizvoda od organizacija odnosno privrednih društava koje zapošljavaju preko 50% osoba s invaliditetom. Nažalost, u praksi se to toliko ne poštuje. U našoj državi manje cijene kod određenih proizvođača nerijetko znače i različite vrste manipulacija i dogovora na višoj političko-interesnoj razini.
Vjera da će se uspjeti
„Bilo bi dobro kada bismo mi imali pravo prvenstva među jednakima. Naravno, kod nas nisu ni granice u potpunosti zaštićene ni tržište. Mi na sve plaćamo porez, na svaku uslugu, kod nas nema ništa što nije u skladu sa zakonom. Ne optužujemo nikoga, ali znate i sami kako neko nabavi papir, naprimjer za četiri marke, a mi kada ga nabavljamo po pravilima cijena bude viša. Nastojimo biti konkurentni uz sve obaveze koje imamo“, kazala je Ferida koja je istakla ulogu sadašnjeg direktora preduzeća Veselina Rebića. „Nije bila izvršena adaptacija objekata sve dok on nije došao. Pisao je projekte sanacije i vjerovao je da će ovo uspjeti. Radili smo vikende, do kasno navečer. Tada nije postojao ni Fond od kojeg bismo dobili ta zagarantirana sredstva. Direktor je došao 2003. godine, a Fond je zaživio tek 2012. godine. Nekih devet godina smo se borili na sve legalne načine. Bilo nam je važno pokriti donacijama barem režije“, istakla Ferida.
Do 2010. godine bilo je malo posjetilaca. Uglavnom su to bili ciljani posjetioci. Danas je stanje drukčije. „U našem restoranu cijela porodica može doći da jede vrlo kvalitetnu hranu, uz pristojnu cijenu i kvalitetnu uslugu. Imamo izvrstan Centar za rehabilitaciju, koji nudi profesionalne usluge masaše i pozivam sve da dođu, jer bolju uslugu na području cijelog Kantona, ali i šire neće dobiti. Ono što nastojimo jeste da sve radimo i proizvodimo kvalitetno, a da cijene budu dobre. Ne želimo nikoga pozivati da pomogne ovom preduzeću, već da pomognemo jedni drugima. Nama je cilj da imamo tržište, ali to nije nekakva sadaka, jer mi dajemo kvalitetnu uslugu i proizvod kao i ostali proizvođači, samo što radimo u specifičnim okolnostima. Ovo je primjer firme koja radi u specifičnim uslovima, a koja u svakom segmentu poštuje zakonske propise, od radnika do države“, objasnila je Ferida i posebno istakla, u povodu Dana državnosti BiH, 25. novembra, kako bismo se trebali odnositi prema svojoj državi.
„Većina radnika ovo posmatra kao svoje, ne da se može kupiti ili prodati, već da se tako odnosimo prema svemu. Da tako ne radimo ne bismo mogli opstati. Trebamo se odnositi odgovorno prema svakoj sitnici i na poslu i u komšiluku i cijeloj državi. Ako ja sada bacim papirić na ulicu, ja nisam dobar patriota. Ako ne primijetim da bih nešto trebala promijeniti pitanje je da li mi je stalo do države. Meni je stalo da sve funkcionira. Neki kažu da pojedinac ne može nešto uraditi. Svi mi kao pojedinci možemo mnogo toga uraditi. Od naših porodica do radnih okruženja. Manimo se destrukcije, neće biti bolje ako svaki dan kukamo. Ništa se neće samo uraditi“, zaključila je Ferida.
Direktor Veselin Rebić je čovjek koji je posvetio značajan dio života ovom preduzeću. Nesebično je radio, iskoristivši svoj ugled i poznanstva, da ovo preduzeće bude na mapi bosanskog tržišta.
Direktor Veselin se kao izbjeglica krajem 1992. godine našao u Hrvatskoj, a polovinom 1994. godine stigao je u Berlin, gdje se uključio u organizaciju pomoći građanima BiH. Ubrzo je bio član uglednih organizacija, a jednu bosansku humanitarnu organizaciju podigao je na nivo međunarodne organizacije koja se bavila projektima i tako prestala biti „paketarska“firma kratkotrajnog pomaganja. U Njemačkoj je dosegnuo jedan vrlo visok društveni nivo, dobro je sarađivao sa političkim vlastima i mogao je pomagati izbjeglicama da ne budu protjerani ili im se organizira pristojan povratak u domovinu. Tada je napravio i vrlo uspješan projekat Optimalni povratak koji je finansirala Evropska komisija, a podržao Senat Berlina.
„Kada su me kolege iz Saveza slijepih nazvale i pitale da iz ruševina podignemo ovo preduzeće nisam se dugo dvoumio, jer mi je to bio izazov. Oni su polazili od pretpostavke da to mogu, jer su poznavali moje iskustvo i prije rata kao i tokom rata. Od 2003. godine preuzeo sam obavezu direktora i to kada su ovo sve bile ruševine. Imao sam viziju šta učiniti. Želio sam da se pomogne osobama s invaliditetom, a prema mojoj procjeni, ali i iz vlastitog iskustva pošto sam sam osoba s 100% invaliditetom, najbolji način jeste da se osigura zaposlenje. Da živiš od svog rada, da možeš izdržavati porodicu, da te prihvati i mikro i makrosredina, da si društveno koristan. U svakom smislu da se istrgneš iz beznađa, očaja, tavorenja, ovisno u što ko zapadne. Da sam izgradiš samopouzdanje i osjećaj sigurnosti - to je najbolja pomoć. Sve smo ovo obnovili da to napravimo funkcionalnim za nove djelatnosti. Prije rata se radilo za Energoivest i druge veće firme na koje se poslije rata nije moglo računati. Ove nove djelatnosti koje smo pokrenuli su omogućile novo zapošljavanje osoba s invaliditetom. Tako smo polazili od pretpostavke da će se npr. slijepe osobe dobro snaći u ulozi fizoterapeuta. Da će osobe s oštećenjima kao civilne žrtve rata moći raditi u ugostiteljstvu, u štampariji itd. Vejrujem da je ovo najpristupačnije privredno društvo za zapošljavanje osoba s invaliditetom“, kazao je direktor Veselin koji je učestvovao u donošenju i potrebnih zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i na kraju fonda o kojem smo pisali. Kazao nam je da se u startu razmišljalo o radnicima koji su već bili tu, ali i onima koji će biti u budućnosti primljeni kako bi im se vratila motivaciona snaga. Zato se u fokus stavio radnik koji je trebao biti podučen disciplini i kompetencijama koji je potreban za radni proces.
„Ponosan sam na ovo što smo uradili i mislim da se dosta postiglo. Naravno, da se ima mnogo toga još uraditi ovdje, kao i u oblasti invalidnosti, ali to je proces i ne možemo samo govoriti o tome da država neće nešto da uradi. Moramo mi, osobe s invaliditetom, imati osmišljen i stručno obrađen pritisak kroz razne oblike na društvenu zajednicu. Osobe u vlasti ne razumiju šta su potrebe osobe s invaliditetom. Ništa se ne može preko noći riješiti. To je proces svugdje koji kontinuirano traje“, kazao je direktor Veselin koji je odličan sagovornik za priče o patriotizmu, ali i tome koliko se šta može ili ne može postići u ovoj državi.
Drugim riječima, sve počinje s pitanjem: da li se ima volje?
Kvalitet je najbolja reklama
Na kraju naše posjete TMP-u, obišli smo mjesto koje mnogi hvale kao najbolje mjesto za fizikalnu terapiju i rehabilitaciju u Sarajevu. Tu smo upoznali administratora Kenana Isakovića, fizioteraoeute Nadira Ibrahimovića i Arnelu Zenunović. Prema riječima Kenana postoje klijenti koji dolaze već preko deset ili dvanaest godina u Centar, svi su prezadovoljni i trenutno postoji baza od oko šest hiljada klijenata.
„Najvažniji nam je efekat koji se postiže kod klijenata. Ako su zadovoljni terapijom oni će opet doći. Što se tiče aparature i uređaja koji su u potpunosti prilagođeni slijepim i slabovidnim licima mi stalno investiramo u opremu i to ćemo nastojati i u narednom periodu. Posao se širi, odnosno potražnja određenih usluga se širi. Želimo prevazići to da se duže čeka kod nas“, kazao je Nadir.
U trgovini kožnih torbi i nakita upoznali smo Šejmu Samouk koja je tokom agresije na BiH izgubila vid na jedno oko, ali njen dar za izrađivanje nakita i torbi je jedinstven. „Sve što se ovdje radi, radi se ručno. U pitanju su kožne torbe, radi se s kvalitetnom kožom, a nakit pravimo s elementima svarovski kristala, elementima kože i srebra. Najteže je raditi kožne torbe, jer ako se ona negdje ošteti nema popravke. Naročito torbe koje imaju više detalja su zahtjevne“, kazala nam je Šejma.
U štampariji smo zatekli radnu atmosferu i upoznali Pala Serbaka i Mehmedaliju Dučića koji nam je kazao da štamparija radi za klijente od Sarajeva do Banje Luke. „Ured ombudsmena je korisnik naših usluga, a radimo sve, od vizitki do brošura, izvještaja, olovaka, knjiga... Stižemo sve uraditi i nastojimo sve završiti. Samo sam jedanput zakasnio na posao, 2012. godine kada je pao veliki snijeg. Nas dvojica imamo po 40 godina staža. Nemam jedan bubreg, ali mozak radi“, našalio se s nama Mehmedalija koji je zadovoljan što su mnogi prepoznali kvalitet ove štamparije.
Onima koji čitaju ovaj tekst, ali i onima koji čitaju između redova, ne treba posebno objašnjavati kako bi ovo trebala biti naša nezaobilazna destinacija ako nam treba tretman u Centru za fizikalnu terapiju i rehabilitaciju, kada želimo kupiti poklon ili proizvode za svakodnevnu upotrebu, organizirati poslovni ručak ili s porodicom provesti ugodno vrijeme u restoranu, ali isto tako kada želimo vrhunski kvalitetnu proizvodnju uz pristupačne cijene.