Zašto i kome više pričati: Stranci i u Bosni i u inozemstvu
Ratne traume u koferu 3
Nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu mnogi Bošnjaci, prognani ili ranjeni, nastavili su svoj život daleko od rodnih mjesta. Kao djeca ili odrasli svjedočili su ubistvima, progonima i izbjegličkim sudbinama i s tim sjećanjima i osjećanjima danas žive u inozemstvu te podižu nove generacije. Koliko su ove ratne traume ostavile traga na njih nije česta tema analiza i istraživanja. Također, njihova djeca ili mladi koji su rođeni u inozemstvu odrastaju uz priče o traumatičnim iskustvima starijih generacija i pitanje je kako oni gledaju na ove teme: kako se oni osjećaju kada slušaju ove priče, koliko ih to udaljava ili približava Bosni i da li više na Bosnu uopšte računaju... samo su neka pitanja koja se postavljaju u tretiranju prijenosa trauma s generacije na generaciju i van naše domovine
Asmir Alispahić, iz Novog Naselja u Bijeljini, danas radi kao inženjer u Austriji, u firmi koja se bavi svemirskom tehnologijom.
Početkom 1992. izbjegao je u Hrvatsku, u Gunju, kod rodbine, gdje je bio mjesec dana. Njegova majka je insistirala da se ide za Austriju, što se odmah nije desilo, a on sam je bio protiv toga. „Vratili smo se u Bijeljinu. Situacija je postajala sve gora pa je mama sredinom maja odlučila da idemo što prije za Austriju. Krenuli smo mama, ja i još jedna komšinica. Uzeli smo autobus iz Bijeljine za Beč. Autobus je bio pun muškaraca – pravoslavaca, Srba. Jedine ženske osobe u autobusu su bile moja mama i komšinica. Ne sjećam se više kako smo prošli na granici na izlazu iz Bosne. Samo se sjećam da je jedan od putnika na ulazu u Austriju pitao mamu i komšinicu da li imaju dovoljno para sa sobom, jer će Austrijanci tražiti da pokažu da li imaju dovoljno da se mogu izdržavati same neki period. Ne sjećam se koliko je mama para imala sa sobom. Taj čovjek je izvadio pare i dao nama po 5.000 šilingi, nepunih 1.000 maraka, da možemo da pokažemo na granici. Čini mi se da nismo imali problema da uđemo u Austriju. Kad smo prešli granicu vratili smo tom čovjeku pare. U Beču nas je čekao moj daidža i jedan komšija. Oni su otišli u Austriju prije nego što je počeo rat u Bosni. Bili smo neko vrijeme kod jednog komšije u kući u kojoj je on živio sa svojom porodicom. Bilo je još izbjeglih osoba iz našeg mjesta koje su on i njegova porodica primili“, kazao je Asmir koji pri sjećanju na ovaj period osjeća i potištenost, tugu, ali i ljutnju, jer mu je neshvatljivo da neko može činiti zlodjela koja su ostavila trag na mnoge.
Od bijega do rasizma
Mirza Memić je rođen 1985. godine u Zvorniku, a početkom agresije na Bosnu je otišao u Austriju. Tamo je s porodicom proveo neko vrijeme u smještaju za izbjeglice prije nego što su prebačeni u mjesto blizu češke granice. „U Austriji su nas srdačno dočekali, samo sam osjetio da se moji roditelji mijenjaju. Oni više nisu bili ljudi koji vole zabavu, kakve sam poznavao. Vrijeme u izbjegličkom kampu, a potom i u župnom domu blizu češke granice bilo je vrlo teško. Smještaji su bili pretrpani izbjeglicama. Svako je imao svoje probleme i strahove sa sobom.
Svakodnevicu su obilježile brojne svađe među izbjeglicama, besmislene rasprave i strah za naše najmilije u Bosni. Roditelji, brat i ja morali smo da živimo u maloj sobi, jedva većoj od tri puta tri kvadrata, s ono malo stvari koje smo imali sa sobom. Sve ostale prostorije su bile zajedničke. Kako bih pobjegao od depresivne situacije, pokušao sam se sprijateljiti s lokalnom austrijskom djecom. Ponekad su me pozivali, ali često su, posebno stariji ljudi, činili da se osjećam drugačije, da ne pripadam baš tu. To je bilo vrijeme kada sam se, nakon Bosne, po drugi put u svom mladom životu suočio s rasizmom i kada sam shvatio da moram naučiti da se afirmišem i budem bolji od svih ostalih. Nakon nekoliko mjeseci, vrlo prijateljska porodica nas je primila u podrum svoje kuće. Iako je ovo poboljšalo trenutnu situaciju, brige, strahovi, rasprave i poteškoće mojih roditelja su se povećavale svakim danom. Moj mlađi brat je počeo da pati od febrilnih napada, zbog čega smo također odmah imali strah od smrti. Morao sam da se nosim s dosta odbijanja, i kod kuće i u svijetu. A, onda je počela škola...“, prisjetio se Memić koji nikada nije razgovarao o svojim traumama sa stručnom osobom.
O čemu da pričam?
Dok neki sagovornici nisu željeli objašnjavati zašto nikada nisu razgovarali s osobama uz koje se određene traume mogu prebroditi Mirza je kazao: „Nažalost, nikada mi to nije ponuđeno. Mislim da bi bilo vrlo korisno da bolje razumijem i procesuiram iskustvo rata, bijega i prve godine u stranoj zemlji. Ne osjećam se dobro kada se toga sjećam, jer su mi trebale godine da shvatim šta se dogodilo. Kao dijete, bio sam sretan kada bi neko bacio ćebad, igračke ili odjeću koju sam mogao prikupiti. Ponosno sam nosio stvari koje sam prikupio kući. Pakovanje paketa kasno u noć kako bismo ih mogli poslati u Bosnu ispunilo bi me velikom radošću kao dijete. Do danas volim humanitarni rad. Kada se sjetim tog vremena, osjećam se veoma tužno. Godinama sam samo slušao svoje roditelje da pričaju o ratu, protjerivanju, brigama i strahovima. Onda je tu situacija s mojim bratom. Bilo je i stvari u školi gdje nisam mogao finansijski da pratim drugu djecu, jedva sam mogao priuštiti nešto što je njima normalno. I danas ih čujem kako mi se rugaju“, kazao je Mirza, koji izbjegava razgovore o ratu.
„Ne, ne uključujem se u razgovore. Kad sam bio dijete, roditelji su me pitali zašto sam bio tako tih kada su bili posjetioci ili kada smo sreli druge Bosance. O čemu da pričam? Šta sam znao? U prvim godinama sam naučio da treba da ćutim, da ništa ne znam! Onda da odjednom progovorim? O čemu? Znao sam samo: rat, bolnica, zašto su ocjene u školi ovako, a ne druge i to je to. Nijedna od ovih tema nije za našu posjetu. Od 1995. godine, kada smo ponovo mogli posjetiti Bosnu, pa do danas, tema rata,
protjerivanja, prijevara, mržnje i drugih okrutnih stvari ponovo je svima na usnama. Čuo sam više nego dovoljno toga, tako da ne moram da se pridružujem ovoj tužnoj pjesmi.“
„Dvostruki stranci“
Ni Amir ne insistira na svojoj priči o ratu, jer vjeruje da postoje teže, tragične priče. „Više sam pasivan i slušam šta ima druga osoba da kaže i priču te osobe. Smatram da sam imao više sreće nego drugi jer smo na početku rata uspjeli da izbjegnemo. Ako je nečija priča teža od moje, a tih ima previše, izbjegavam da sam od sebe pričam o mom slučaju dok me neko ne pita“, kazao je Asmir koji smatra da bi mu život bio drukčiji da nije u mladosti došlo do ovakve promjene. O promjeni u svom životu koja je nastala odlaskom iz Bosne Mirza nam je kazao: „Da, naravno da je uticalo na mene. Vrlo mlad sam naučio šta znači isključenje, a ne dobrodošlica. Šta je sa mnom? Ja sam osoba bez korijena? Nikad nisam pohađao školu u svojoj domovini, nijedan dan. Nikada nisam saznao za dostignuća svog naroda niti doživio našu lijepu Bosnu. Bosanski jezik, odnosno dijalekt, naučio sam od svojih roditelja. Nikad nisam naučio bosansku gramatiku, moj vokabular je ograničen na svakodnevne stvari o kojima razgovaram s roditeljima. Naravno i o specifičnoj retorici kada su u pitanju bijeg, rat, bolest i raseljavanje. Dugi niz godina nisam znao da i Bosna ima intelektualnu elitu. Nisam znao da postoji visokobosanski jezik kao jezik. Od svojih roditelja sam u djetinjstvu i mladosti naučio da je važno uložiti trud, učiti i ići naprijed. I ja sam to radio, ali na njemačkom, kako drugačije? Moj krug prijatelja je bio i ostaje pretežno njemački. Baš kao i moje radno okruženje. Danas me boli čuti od svojih roditelja da ne govorim dobro bosanski, ili da sa svojom djecom trebam govoriti bosanski. Često čujem optužbe da nisam naučio govoriti, pisati i čitati bosanski. Od koga? Gdje? Kada? Isto tako, starija generacija Bošnjaka u Austriji često je razočarana i pita se kako je moguće da ne poznajete svoju državu, svoj narod. Kako je moguće da ne govorite dobro svoj jezik? Ponekad mislim da misle da sam bolji od sebe, ali to nije tako. Ne mogu bolje, žao mi je.“
O tome da li se osjeća strancem u Austriji Mirza nam je kazao: „Naravno da se osjećam kao stranac u Austriji. Ali i ja se u Bosni osjećam kao stranac. Ankete o rastu desnice gotovo da više ne utiču na mene. Nekada sam bio sretan kada vidim da smo mi Bosanci vidno velika grupa, ali danas mi to više nije važno. Ko ima koristi od istraživanja tog rasta? Najvjerovatnije demagozi desno od političkog centra. Nije me briga za ove čudne tipove. Oni su svuda. Nema ničeg dobrog u nacionalizmu i razdvajanju ljudi. Politička desnica raskošno predstavlja one koji su krivi sa svoje tačke gledišta i navodnih rješenja. Međutim, oni uglavnom nisu tačni u obje tačke. Niti se krivica može prebaciti na određene etničke grupe, niti rješenja funkcioniraju u stvarnosti. Samo sam iznenađen da je moguće decenijama osvajati glasove s istim narativima, uprkos svim dokazima i istorijskim činjenicama. To mnogo govori o nama kao ljudima. U Bosni se osjećam kao stranac koji ne govori dobro jezik i nema dom. U Austriji znam da sam stranac iako dobro govorim jezik, išao u školu i studirao nekoliko predmeta. Političari i dijelovi društva svakodnevno se jako trude da nam kažu da smo stranci, a ne punopravni članovi društva. Pa gdje pripadam? Neki ljudi vrte nos na činjenicu da Bošnjaku koji živi u inostranstvu nije baš mjesto, a drugi mi to otvoreno govore. Zatim tu je moja vjera, voljeni islam, ali to je druga priča. Želi se postaviti da nemam ni korijene ni dom. Eto šta mi je bijeg iz Bosne učinio.“
O osjećaju stranca slično nam je kazao i Amir. „Osjećam se stranac ovdje, a na kraju me gledaju i kao stranca u Bosni. Nažalost, mi imamo taj osjećaj da smo ovdje, a i u Bosni stranci koliko god se trudili. Pričam njemački bez dijalekta, ali sam imao dosta slučajeva da se sve promijeni kad moj sagovornik sazna moje ime. Odrastao sam s tim ovdje gdje su uvijek davali do znanja da nisi dobro došao. Što sam primijetio jeste da nivo edukacije utiče na to kako se neko odnosi prema strancima. Da li to bio nivo edukacije nas stranaca ili starosjedilaca, i jedno i drugo utiče. Ono što se moglo primijetiti jeste i to da kako su izbjeglice iz Ukrajine došle u Austriju umanjili su se izvještaji medija o drugim izbjeglicama, to jeste da se objavljuju loše stvari. Ali se odnos prema izbjeglicama različitih etnija može primijetiti“, pojasnio je Asmir i na naše pitanje da li bi se mogao vratiti u Bosnu kazao je: „Da su isti uvjeti u Bosni kao ovdje definitivno bih izabrao Bosnu. Koliko su uvjeti i ekonomska situacija jedne države važni toliko isto duša te države. Mi smo emotivniji narod. Sjetim se više puta ovoga: pitali neko dijete da li zna šta je sevdah, a ono im odgovorilo: ‘Sevdah je ono kada babo pjeva i plače u isto vrijeme’. Toga nema kod Austrijanaca. Ovdje mi sve nekako poslovno djeluje. Ne kažem da mi je loše ovdje, ali je drugačije.
Očekivanja od Bosne
Amir danas na Bosnu pokušava gledati optimistično i u najboljem svjetlu. „Bosna je prelijepa i posebna zemlja. Ima svoje čari. Smatram da bi mogla biti dragulj Evrope da je bolja politička situacija i da narod koji živi u njoj, bez obzira na vjeru, radi za dobrobit države u kojoj živi a ne protiv nje. Tako sami sebi otežavaju život. Očekujem i nadam se da će ubrzo doći promjene koje će dići Bosnu iz pepela. S moje strane pokušavam da kod što više stranaca probudim interes za Bosnom i da je posjete. Smatram da mi koji živimo u dijaspori trebamo makar jednu osobu ili porodicu stranaca dovesti u Bosnu da pokažemo našu kulturu i bogatstvo koje Bosna ima. Mi gledamo da našu djecu makar jednom godišnje dovedemo u Bosnu da osjete tu povezanost s domovinom svojih roditelja u nadi da će kad ostare sami imati želju da dolaze u Bosnu“, kazao je Asmir i objasnio da prati društveno-političku situaciju u Bosni: „Bosna se ne smije podijeliti. Čovjek dobije osjećaj da svi su protiv nas i da žele od nas da naprave evropske Palestince. Sve dok u Bosni i Hercegovini ima ovo ‘trojstvo’ i za sve tri osobe donose odluke mi ne možemo napredovati. Uvijek će neko da koči napredak države.“
I Mirza na isti način doživljava Bosnu: „Volim Bosnu, volim svoj narod i našu kulturu. Barem ono što sam shvatio i razvio o tome. Nije lahko formulisati očekivanja za Bosnu. Politika je već imala 28 godina. Šta je drugačije? Šta je bolje? Ovo je veoma složena tema s mnogo dijametralno suprotnih interesa. Nemam očekivanja od Bosne. Imam jasna lična očekivanja od sebe koja će uvijek igrati ulogu o Bosni. Živio bih u Bosni. Privlači me kultura, toplina i ljepota našeg naroda. Tu su naše džamije s prekrasnim munarama, ezanom, načinom na koji živimo kao Bošnjaci. Nadam se za sebe i svoju porodicu da ćemo u jednom trenutku
moći ponovo razviti svoje korijene u Bosni“, zaključio je Mirza.
Drugim riječima, odnosno riječima profesora dr. Enesa Pelidije ljude koje nazivamo neoprezno „dijaspora“još uvijek nastoji održati vezu s Bosnom, ne očekujući ništa od svoje domovine, jer šta očekivati od političke elite koja je prepustila ljude u inozemstvu samima sebi. Profesor Pelidija je jedanput zapisao: “Ti ljudi koji žive u dijaspori svjesni su činjenice da i oni i njihovi potomci u novoj sredini ostaju trajno živjeti. No, njihove veze s matičnom zemljom i narodom se nikada ne prekidaju. Oni trajno čuvaju svijest o svom porijeklu, jeziku, konfesiji, kulturi i civilizacijskom krugu iz kojeg potječu. Također, prema materijalnoj i društvenoj mogućnosti, održavaju veze s rodbinom, rodnim krajem i zemljom iz koje potječu. U onim sredinama gdje su brojniji i materijalno bolje osposobljeni održavaju česte kontakte s matičnom domovinom preko udruženja i institucija koje su u novoj sredini formirali.”