Gdje tražiti izlaz?

Izazovi bošnjačke politike na početku XXI stoljeća

Profesor doktor Šaćir Filandra piše o brojnim, i često zanemarenim, aspektima savremene bošnjačke politike, o njenim problemima i perspektivama, samopercepciji, odnosima sa drugima, odnosu identitetskih i ekonomskih pitanja te mogućim rješenjima na koja se obraća malo ili nimalo pažnje. U drugom dopunjenom izdanju njegove knjige „Bošnjačka politika u XX stoljeću“objavljen je i tekst koji ovdje donosimo kao prilog istraživanjima recentnih političkih kretanja u Bosni i Hercegovini.

Sobzirom na sve etničke, kulturne i religijske oznake svog skupnog identiteta, Bošnjaci izlaz iz “makaza” okružujućih nacionalizma trebaju iznalaziti u dinamiziranom i kvalitativnom općem društvenom razvoju, ekonomskom, kulturnom i znanstvenom prije svega. U tome važnu ulogu ima obrazovanje koje je nužno tretirati kao najznačajniju razvojnu snagu društva, medij gradnje otvorenog identiteta i instrument akceptiranja civilizacijskih vrijednosti. Budući se samodefiniraju integrativnim činiocem države, oni svojim postupcima i djelatnostima trebaju u svim domenima života i javnih politika biti inkluzivni činilac razvoja zajedničke bosanskohercegovačke političke volje. Ali i zajedničkog bosanskohercegovačkog društvenog bogatstva.

Danas su Bošnjaci, Srbi i Hrvati jednakopravni i uvaženi evropski narodi dok je Bosna i Hercegovina sa Srbijom i Hrvatskom ravnopravna država. Ovo mora biti platforma svih budućih bošnjačkih aktera u razgovorima o poboljšanju međusobnih odnosa, kako među narodima tako i među državama. Sintagma o navodnom sporazumu naroda, kakvu smo imali prije državne samostalnosti zemlje, danas se zamijenjuje sintagmom o reguliranju međudržavnih odnosa. Sa Srbima i Hrvatima, Beogradom i Zagrebom, treba se razgovarati s aspketa države, a ne nacije. Okončan je dvostoljetni proces srpskog i hrvatskog svojatanja, nepriznavanja i asimiliranja Bosne i Bošnjaka. Ti nacionalizmi su povijesno poraženi, oni takav razvoj povijesti nisu predviđali niti željeli, te im je ravnopravnost Bosne i Bošnjaka još teško prihvatljiva. Stoga je na svakoj bošnjačkoj politici da sa tim susjednim i okružujućim nacionalnim i državnim centrima prioritetno gradi dobrosusjedske odnose na principima ravnopravnosti i međusobnog uvažavanja.

Odnos prema Beogradu i Zagrebu, kao stvarnim i simboličkim centrima srpske i hrvatske nacije i države, od najveće je važnosti za bošnjačku politiku. Hrvati i Srbi Bošnjacima su najveći neprijatelji, ali i prijatelji. Oni su im najbliži, ali i najudaljeniji. Bošnjacima je mir i harmonično okruženje uvjet opstanka i razvoja. Oni u krizama i ratovima biološki stradavaju. Harmonizacija odnosa sa susjednim državama aksiomatski je preduvjet prosperiteta Bošnjaka. A samo materijalno, kulturno i duhovno jaki i prosperitetni Bošnjaci mogu biti činilac eventualnog odvraćanja i odbrane od budućih nacionalističkih nasrtaja susjeda. Ti nasrtaji neće prestajati, u ovom ili onom obliku. Stoga, nečekajući izvinjenje od komšija za zločine u minulom ratu, Bošnjaci sami i prvi trebaju pružiti otvorene ruke svojim susjedima, te priznati i osuditi svoje zločine nad njima u minulom ratu ukoliko ih je bilo. Na ovaj način bi bošnjački akteri sami unutar sebe nadišli poziciju i status žrtve minulog rata, autoviktimizacija ih već opterećuje i pasivizira, te bi etički nadmoćno preuzeli predvođenje građanskih mirovnih inicijativa.

Sarajevo – od nominalnog do stvarnog centra

Predratno multinacionalno i multikonfesionalno Sarajevo se mimo svoje volje i krivnje u postratnom razdoblju monoetniciziralo. Usljed minule agresije na Bosnu i Hercegovinu, višegodišnje opsade njenog glavnog grada, promjene etničke strukture njegovog stanovništva, Sarajevo je postalo dominantno bošnjački grad. To samo po sebi nije i ne bi trebalo biti problem ukoliko pojmovi “bošnjački”, kao oznaka za populacijski najbrojniji narod glavnog grada višenacionalne države i pojam “grad”, kao civlizacijski i politički otvorene strukture jednakih i jednakopravnih građana/stanovnika grada, nisu u koliziji. Bez obzira što u postratnom Sarajevu njegova javna uprava nikada nije bila etnodiskriminirajuća, u većinskoj percepciji nebošnjačkog građanstva države on se dominantno doživljava kao bošnjački, grad jednog naroda, a ne kao zajednički, glavni grad države. Isključujuće i etnooznačujuće percepcije glavnog grada u višenacionalnoj državi, kakva je Bosna i Hercegovina, nisu povoljne za njenu integraciju. Takvo stanje predstavlja izazov za svaku buduću gradsku, kantonalnu ali i bošnjačku politku, s obzirom da su bošnjački politički akteri odlučujući oblikovatelj javnih politika u ovom prostoru.

U digitalnom komunikacijskom prostoru, Sarajevo ima isti ako ne i veći simbolički kapacitet od Bosne. I pored toga Sarajevo, u poslijednje tri decenije, nije razvilo kapacitete integrirajućeg centra zemlje. Provincijalizacija Sarajeva, kojoj danas i prethodnih godina svjedočimo, reflektira se negativno na državno ustrojstvo Bosne. U percepciji svog bosanskohercegovačkog građanstva Sarajevo nema emocionalni status centra zemlje. U proteklom vremenu ništa se ni formalno ni suštinski u njegovom krajnje negativnom ustavno-pravnom statusu, a glede obima nadležnosti i odgovornosti, nije kvalitativno promijenilo. Razlog tome su interesne kalkulacije njegovih političkih subjekata. Razvlašćenom, osiromašenom i statusno umanjenom Sarajevu danas nedostaju brojni sadržaji, da spomenemo samo nedostajuću zgradu Gradske biblioteke, zgradu Muzeja savremene umjetnosti, novu koncertnu dvoranu ili Muzički hol, novu galeriju likovnih umjetnosti, zgrade novih pozorišta u novim dijelovima Grada, Muzej opsade Sarajeva, spomenik Braniocima grada, posebnu zgradu Vlade FBiH, kampus Univerziteta u Sarajevu, sportsku arenu i da ne nabrajamo više. Bez ovakvih i sličnih infrastrukturnih pretpostavki i kulturnih sadržaja Grad teško da može imati konverirajuću emocionalnu energiju niti neophodan kvalitet dostojan razine glavnog grada države. Elitizam i visoka kultura pripadaju glavnom gradu, čine ga poželjnim i vrednovanim centrom u odnosu na periferiju.

Teritorijalizacija nacionaliteta

Intenzivniji ukupni razvoj Sarajeva pretpostavka je njegove atraktivnosti, ali i poštovanja. Razvoja nema bez otvorenosti, inkluzivne kulture i liberalnih nazora. Danas Grad ne komunicira sa svojim okruženjem, u poželjnom obimu i sadržaju. To jeste diktat i poslijedica minulog rata, ali nije dovoljno, da ne kažem ništa, učinjeno na prevazilaženju tog izolacionističkog, skoro logorskog sindroma. Demografska izvorišta rasta Grada iz njegovog okruženja se smanjuju. On danas ima sto hiljada stanovnika manje u odnosu na predratno vrijeme, dok su nadolazeći trendovi još nepovoljniji. Sarajevu nedostaje metropolska vizija sebe kao milionskog, otvorenog, bogatog, tehnološki i finansijski razvijenog grada koji svoj rast zasniva na internacionalizaciji izvora ljudstva i kapitala te značajnijem osloncu na šire okruženje.

Drugačijoj naravi teritorijalizacije nacionaliteta svjedočimo u slučaju bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska. Dok političke snage Sarajeva ništa nikada programski nisu činile da taj grad postane preovlađujuće mononacionalan dotle su političke snage entiteta Republike Srpske tokom rata učinile sve, od masovnih zločina, protjerivanja stanovništva, ubistava, konclogora i izvođenja genocida, da taj prostor države postane monoetnički.

Prema istraživanju o politikama opstanka nebošnjačkih zajednica u entitetu Republika Srpska, koje sam sa suradnicima proveo prije dvije godine, evidentno je da je država, a pogotovo Federacija BiH, proteklih decenija uložila znatna materijalna sredstva za pomoć manjinskim nesrpskim zajednicama u tom entitetu. I pored toga, politika povratka i opstanka doživjela je totalni neuspijeh. Pored svih napora

monoetnički, srpski demografski i politički karakter entiteta vremenom se samo uvećavao.

Povratnike učiniti građanima

Sociodemografske karakteristike bošnjačke zajednice tog entiteta, a koja je bila u fokusu istraživanja, su vrlo nepovoljne. Od 173 000 registriranih Bošnjaka tog entiteta na popisu stanovništva iz 2013. godine, danas ih na tom prostoru, u statusu stalnih naseljenika, dakle onih koji tu spavaju utorkom, srijedom i četvrtkom, aproksimativno ima 50 000, ili 5% stanovnika entiteta. Najveći broj stanovnika su dvočlane porodice, njihova prosječna dob u mnogim mjestima je iznad 60 godina, nesrazmjer između novorođenih i umrlih stalno se povećava, školska sprema stanovnika Bošnjaka je krajnje nepovoljna, visokobrazovani u RS nemaju zaposlenje pa se novi svršenici univerziteta zapošljavaju u Federaciji ili odlaze u inozemstvo, socijalna skrb je neorganizirana, medicinska zaštita minimalna, siromaštvo je opće pristuno.

I pored svih negativnih socio-demografskih pokazatelja, došli smo do realno optimističkog zaključka da je moguća stabilizacija biološke prisutnosti Bošnjaka u tom entitetu. Preduvjet dostizanja tog cilja moguća je i potrebna radikalna rekonceptualizacija njihove dosadašnje politike opstanka. To prije svega znači izgradnju novog institucionalnog okvira, osnivanje novih, samo za to područje življenja specificiranih i namjenjenih institucija kao što su općinska Vijeća Bošnjaka, Udruženje bošnjačkih privrednika, Kancelarija za pravnu pomoć, bošnjački Zemljišni fond, nove nacionalne kulturne manifestacije i sl. Izgradnja tog novog institucionalnog okvira znači preuzimanje odgovornosti Bošnjaka RS-a za svoju budućnost, kraj federalnog paternalizma nad tom populacijom i prestanak tretiranja tih građana prvenstveno kao “glasača” koji politički treba da delegitimiraju režim RS-a. Bošnjačka zajednica RS-a je toliko mala, nemoćna, neorganizirana i statusno diskvalificirana da ne predstavlja nikavu političku snagu, a pogotovo ne može biti materijal za predizborna pokazivanja patriotizma od strane sarajevskih stranaka. Biološki opstanak i ekonomski oporavak njena su prioritetna pitanja

Dok se iz perspektive bošnjačkih političkih aktera RS, nažalost, počesto tretira kao “inostranstvo”, a iz perspektive dominatnih srpskih politika taj isti entitet prečesto iskazuje kao “država”, dotle istraživanje pokazuje da ova dnevno-politička matrica visoke politike malo, ili skoro nimalo ne utječe na svakodnevni život lokalnih zajednica. Na lokalnoj, općinskoj razini, uvidi su dosta pozitivni: dobri međunacionalni odnosi su stabilni, međunacionalna i uopće ljudska solidarnost je maksimalno izražena, sigurnosna pitanja, uz pojedinačne ekscese koji plijene pažnju javnosti, u osnovi su rješena dok ekonomska pitanja postaju prioritetna. Ovi pozitivni uvidi pretstavljaju osnov za moguću stabilizaciju multietničke naravi tog entiteta, koji u suprotnom čini veliki izazov unutarnjem, a potom i vanjskom suverenitetu države.