Obaveza čuvanja džemata

Kur’an je vrlo jasan kada je posrijedi obaveza čuvanja džemata: “Svi se čvrsto Allahova užeta držite i nikako se ne razjedinjujte! I sjetite se Allahove milosti prema vama kada ste bili jedni drugima neprijatelji, pa je On složio srca vaša i vi ste postali, milošću Njegovom, prijatelji; i bili ste na ivici vatrene jame, pa vas je On nje spasio. Tako vam Allah objašnjava Svoje dokaze, da biste na Pravom putu istrajali.” (Ali Imran, 103)

Insistiranje na džematu ili zajedništvu jedna je od temeljnih odlika islama kao koncepta vjerovanja i djelovanja. Ova odlika islama ponajbolje se očituje u svim islamskim obredima koji podrazumijevaju zajedništvo vjernika u njihovom obavljanju. K tome još, neki obredi islama mogu se izvršiti samo u zajednici s drugim vjernicima, a nikako pojedinačno. Naprimjer, obredi (ibadeti) kao što su džuma-namaz, bajram-namazi i hadž isključivo se obavljaju u džematu. Upravo ova praktična i simbolična dimenzija obreda govori o tome da islam, u biti, jeste vjera zajednice.

Nije potrebno napominjati da vrijeme u kojem mi živimo zahtijeva timski, zajednički i džematski organiziran rad na svim poljima ako želimo uspjeti i opstati. Na tragu toga, džamiju kao nukleus džemata prepoznajemo kao prostor za ostvarivanje naših vjerskih, kulturnih, ekonomskih, političkih i svih drugih potreba i stremljenja. Istovremeno, sasvim je jasno da su naša međusobna neslaganja, sukobljavanja i nejedinstvo posljedica zanemarivanja ili nedovoljnog primjenjivanja i aktiviranja džemata kao osnove svih aktivnosti ozbiljnog angažmana u društvenom pogledu.

U ajetu koji smo u cijelosti već citirali Uzvišeni Allah poziva nas da se čvrsto držimo Njegova užeta (hablullah) i da se nipošto ne razjedinjujemo. Iz komentara Kur’ana saznajemo da je ovaj ajet objavljen povodom odnosa koji su vladali između plemena Evs i Hazredž, dva neprijateljska arapska plemena u Medini, a u čijem su susjedstvu bili jevreji koji su stalno podsticali i potpaljivali njihovo međusobno neprijateljstvo. A onda ih je Allah ujedinio islamom. On je složio njihova srca i oni su postali, Njegovom milošću, prijatelji. Ova historijska epizoda na koju se aludira u ovom ajetu pruža mnogostruke značenjske uvide kao i trajnu lekciju kad je u pitanju džemat i čvrsto držanje za Allahovo uže. Iz ovog ajeta možemo, između ostalog, zaključiti: džemat / zajednica i zajedništvo je Allahova blagodat koju je On darovao ljudskoj civilizaciji. Preko džemata postajemo prijatelji a ‘vatrena jama’ je metafora za nedostatak džemata kao okvira opstanka na Zemlji.

U ajetu nalazimo jednu naredbu i jednu zabranu.

Svi se čvrsto Allahova užeta držite (...). Svako uže (habl) sadržava na stotine vlakana koji su čvrsto upleteni u jednu cjelinu. Svako vlakno je važno i ima svoju ulogu u očuvanju čvrstine užeta. Prema tome, svaki čovjek je važan u očuvanju džemata. Ovdje se na jedan posredan način daje na znanje ljudima koliko trebaju uložiti snage i umijeća u očuvanju svakog pojedinca u džematu.

Sintagma “Allahovo uže” (hablullah)

na upečatljiv način ukazuje da zajedništvo na koje se ljudi pozivaju nije bilo kakvo zajedništvo. Riječ je o Allahovom užetu, to jest zajedništvu u Njegovoj vjeri, zajedništvu u ime i zarad Njega. Prema tome, ovdje nije riječ o zajedništvu radi zajedništva, radi dunjalučkih interesa, materijalne koristi ili položaja. Uzvišeni nas poziva na najveličanstvenije zajedništvo, na zajedništvo naših srca isključivo u Njegovo plemenito ime. Na nama je da “složimo” naša srca pa da “postanemo, milošću Njegovom, prijatelji”.

Komentator Kur’ana Ismail Hakki ističe da se kur’anska riječ hablullah odnosi na vjeru islam ili Kur’an jer je riječ “uže” ovdje upotrijebljena na metaforički način u značenju koje nalikuje užetu što vodi do spasa i željenog cilja. Onaj ko se pridržava Kur’ana veličanstvenog i propisa ispravnog šerijata i objašnjenja Plemenitog Gospodara, on je upućen na Pravi put i osiguran je od zablude koja vodi do džehennemske vatre. (Ruhu’l-bejan, 11/75)

Kur’an jasno upozorava:

(...) i nikako se ne razjedinjujte!

Uzvišeni potom upućuje poziv muslimanima da se ne razjedinjuju, kao što su to učinili jevreji i kršćani, ili kao što su to bili u džahilijjetu kad su međusobno ratovali i bili ljuti neprijatelji. Isto tako, ovaj ajet sadrži poruku da muslimani ne govore ono što ih međusobno dijeli i udaljuje jedne od drugih. Slijeđenje istine kroz pridržavanje propisa islama i naputaka časnog Kur’ana jedina je garancija da neće doći do neželjenih razdora s nesagledivim posljedicama. Iznevjeravanje propisa islama i “svjetlosnog užeta”, to jest Kur’ana, muslimane će dovesti “na ivicu vatrene jame”, bez obzira na to kada i gdje živjeli.

Uglavnom ovim dionicama klasični komentatori Kur’ana objašnjavaju obaveznost čuvanja džemata.

Ako imamo pri pameti navedene činjenice, moramo se zapitati – kako i otkud da namaz u džamiji može biti razlogom našeg razilaženja, strančarenja i ekstremizma jer upravo u džamiji uspostavljamo džemat? Nažalost, svakodnevno svjedočimo nedostatak ‘džematske’ svjesti u našim džamijama. Mnogi zaboravljaju fikhsko pravilo – dozvoljeno je postupati s onim što je manje ispravno radi očuvanja jedinstva zajednice.

Odakle razilaženja i kako prevazići ista?

Kur’ansko-hadiski tekstovi insistiraju na ostanku uz zajednicu (džema‘at), zabranu novotarstva, razilaženja i cjepkanja u vjeri:

“I doista, ovo je Pravi put Moj, pa se njega držite i druge puteve ne slijedite pa da vas odvoje od puta Njegova; – eto, to vam On naređuje da biste se grijeha klonili.” (En‘am, 153).

“On vam uzakonjuje od vjere ono što je Nuhu oporučio i ono što smo objavili tebi, i što smo Ibrahimu oporučili, i Musau, i Isau: ‘Vjeru izvršavajte i u njoj se ne razilazite!’ Mnogobošcima je teško ono čemu ih ti pozivaš, Allah odabire za vjeru Svoju onoga koga On hoće i upućuje njoj onoga ko prikloni se!” (Šura, 13).

Prenosi se od Ibn ‘Abbasa da je o ova dva ajeta rekao:

“Naredio je vjernicima zajedništvo, a zabranio razilaženje i cjepkanje. Obavijestio ih je da su oni prije njih propali samo zato što su se polemizirali i sporili oko Allahove vjere.”

Poslanik, a.s., je rekao u svojoj oporuci ashabu Huzejfi ibn el-Jemanu, r. a.: “Pridržavaj se zajednice (džemata) muslimana i njihovog vođe.” Rekoh: “A šta ako ne bude džemata, a ni vođe?” Reče: “Izdvoji se od svih tih frakcija pa makar se uhvatio za korijen drveta sve dok te smrt ne snađe, a ti budeš u takvom stanju.” (Buhari, 3606; Muslim, 1857).

Sunije stalno naglašavaju da je jedinstvo muslimana kur’anski imperativ, a da je zabranjeno nejedinstvo (Alu Imran, 103). Svaki musliman predstavlja jedno vlakno u užetu džemata za koje se treba držati. Osnova jedinstva i čuvanja zajednice je u činjenici da muslimani imaju zajedničke ibadete koje moraju obaviti isključivo zajedno s drugima. A ibadeti su temelji ummeta, a ummet je zajednički imenitelj svih muslimana

(Enbija’, 92). Riječ ummet je istog korijena u arapskom jeziku kao imenica

umm / majka – musliman treba gajiti majčinske osjećaje prema zajednici. Posebno danas, muslimani bi trebali imati na umu misao – Bogu predani, zajednici odani.

Muslimanski autoriteti naglašavaju da zajednica označava sljedbenike Istine u svakom vremenu i prostoru, pa makar ih bilo malo. Muslimanu je dužnost pridržavati se zajednice i zabranjeno mu je ustajati protiv nje. Onaj ko je napusti, zaslužuje prijetnju. I sama riječ džema‘at je izvedenica iz glagola džeme´a, koja označava sastavljanje odvojenog.

Međutim, kako to da muslimani nisu (već) ostvarili taj ideal jedinstva? Da li jedinstvo u Zajednici znači ‘jedno’ mišljenje, ‘jedan’ stav, ‘jedan’ autoritet? Čini nam se da je muslimansko mišljenje o jedinstvo ummeta ostalo samo na pukim proklamacijama u javnom diskursu! Počesto u našim raspravama o ovoj temi zaboravljamo onog drugog sa svim svojim specifičnostima.

Ako čitamo kur’ansko-hadiske tekstove oni odišu pluralnošću. Jedinstvo zajednice podrazumijeva da pluralnost, npr., mišljenja doprinese stabilnosti ummeta. Jedinstvo ummeta podrazumijeva okupljanje svih postojećih raznolikosti u službi zajednici a ne u veličanju pojedinca.

Ove navedene stavove iznosimo jer danas mnogi pozivaju na jedinstvo ne razumijevajući ovu riječ u njenom najdubljem značenju. Jedinstvo nije jedno mišljenje. Jedinstvo ne znači odbaciti drugog. Jedinstvo nije slijeđenje ‘jednog’ a sasvim je vidljivo da je na stranputici. Snaga jedinstva je u snazi i znanju okupljanja pluralnosti i pomirenja različitosti.

Na tragu ovoga, postoje normalne razlike među muslimanima, pa čak i neke akaidske naravi. Različitost je Božija milost na Zemlji. Samo one razlike koje narušavaju ove principe su nenormalne a one su posljedica: a) raznih sektašenja u učenjima, b) netolerantnosti prema onome drugom i c) otuđivanje jednih od drugih. Ustvari, sve pobrojane posljedice jesu rezltat nesposobnosti i neznanja da upravljamo različitostima. Snaga jedinstva jednog naroda leži u njegovoj snazi okupljanja. Pluralnost je dobra dok upravljamo različitostima, uprotivnom zapadamo u netolerantnost i otuđenost. Da bi dostigli taj stepen razumijevanja treba se kretati određenom putanjom: moramo da prihvatimo i priznamo jedni druge, kao ljudska bića koja jesu Božija stvorenja; sudac svima nama u našim razlikama je Uzvišeni Bog, i to na Sudnjem danu a ne ovdje; do tada se trebamo pripremati na način da se natječemo u dobru, ko će biti bolji, ko će biti brži, a ne da težimo samo drugog poraziti i pobijediti.

Faktori koji vode nejedinstvu i potiranju pluralnosti su naznačeni u Kur’anu:

a) znanje koje nije oplemenjeno edebom. Znanje koje nije u ime Boga vodi u bagj / zavist – ljudi se podijeliše iz uzajamne zavisti, nakon što je (sa)znanje bilo došlo, kaže se u Kur’anu (Ali Imran, 19);

b) ostavljanje propisa koji su jasni i zaboravljanje onoga što treba da se pamti

(fe nesuu hazzan mimma zukkiruu bihi) je razlog neprijateljstava i mržnje do Kijametskog dana (Ma’ida, 14); i

c) razni individualni egoizmi odvode ljude u zabludu. Mnogi ljudi zavode druge svojim zabludjelim gledištima koji jesu rezultat njihovih egoizama i ćejfova, bez ikakvog istinskog znanja

(En’am, 119).