Moć riječi u javnom prostoru – ODGOVORNOST ZA MEDIJSKE SADRŽAJE

Mediji i društvena uloga vjerskih zajednica

Prof. dr. Dževad Hodžić U svijetu gdje riječi imaju moć oblikovati javni diskurs i društvene norme, Dževad Hodžić u ovom tekstu oslovljava ključne aspekte odgovornosti za medijske sadržaje. Njegov tekst se fokusira na etičke i političke implikacije riječi u javnom prostoru, posebno u kontekstu Bosne i Hercegovine.

Težišna tačka naše teme - „Moć riječi u javnom prostoru – odgovornost za medijske sadržaje“– sadržana je u pojmu odgovornosti, i to odgovornosti za javnu riječ, a to u krajnjoj liniji znači, političke odgovornosti. Prihvatajući nekritički, kao premisu, to da danas, posebno kod nas u Bosni i Hercegovini, riječ u javnom prostoru ima neku moć, polazimo od moralne krize političkog kao krize odgovornosti.

Naša rasprava ne može biti potpuna bez produbljivanja uvida u etičke i političke implikacije koje riječ nosi u javnom diskursu. U kontekstu Bosne i Hercegovine, ova odgovornost postaje posebno složena, budući da javna riječ nosi sa sobom moć koja utječe na kolektivni moralni kompas.

Ključni izazovi odgovornosti u javnom medijskom prostoru: u pitanjima su odgovori

Kriza odgovornosti u današnjem svijetu sastoji se u deficitu vrijednosti za koje bismo bili odgovorni i u uklanjanju iz etičke jednačine one instance moralne odgovornosti koja se u teološkom jeziku imenuje kao Bog a u filozofskom kao transcendentno ili Drugo a koja (instanca) bi morala biti neuklonjiva. Kriza odgovornosti svoje najdublje korijene ima u nihilističkoj crnoj rupi, u praznini koja nastaje na pitanjima koja se prešućuju u modernoj fizikalnoj slici svijeta, u gubitku sfere intersubjektivnosti koji (gubitak) se događa u subjekt-objekt ontološkoj shemi Moderne. Napuštanjem teleološkog shvaćanja stvarnosti, moderni čovjek zapada u najdublju krizu etičkog seberazumijevanja, budući da više nije u mogućnosti umski pouzdano utemeljiti svrhovitost svog ljudskog postojanja na ovome svijetu.

U najkraćem, moralna kriza kao kriza odgovornosti sastoji se u tome da se nalazimo u duhovnoj situaciji našeg vremena koju Levinas naziva moralnim paganstvom, odnosno „radikalnom nemoći da se izađe iz ovoga svijeta“.

Na drugoj strani, u posljednjih četrdesetak godina, umjesto prosvjetiteljski, znanstveno-tehnološki, industrijski najavljivane sekularizacije svijeta događa se, na mnogim stranama svijeta ono što se naziva desekularizacija svijeta. Prisjetimo se Pape Ivana Pavla II koji je svugdje, osim u zapadnoevropskim zemljama, povratio povjerenje u katoličku crkvu, pogotovo u socijalnu poruku i potencijal katoličke religije. Nakon pada Sovjetskog saveza došlo je do oživljavanja pravoslavlja i do povratka nacionalnih pravoslavnih crkava u društveni i politički život. U jevrejskim zajednicama, kako u Izraelu tako i u dijaspori jačaju ortodoksne struje. Jačanje konzervativnih koncepata nije strano ni hinduizmu i budizmu. Islam je priča za sebe. Muhammed ibn AbdulWehab i vehabijski pokret, Muslimanska braća, Islamska revolucija u Iranu i drugi islamistički pokreti predstavljaju različite socijalne, ideološke i kulurne izraze političkog islama. Oživljavanje islamskog religioznog života prisutna je na svim stranama muslimanskog svijeta, ali i u muslimanskim zajednicama na Zapadu prevenstveno u onim formama i sadržajima koji se očituju u privrženosti moralnim, socijalnim i drugim religijskim vrijednostima, u kojim (formama i sadržajima) se muslimani, po nekim ocjenama uspješnije od drugih opiru relativizmu, egoističnom individualizmu, konzumerizmu i drugim modernim izazovima.

Međutim, oživljavanje religijskog života kod nas u Bosni i Hercegovini i na Balkanu u posljednjih tridesetak godina, treba pošteno reći, ozbiljno je kompromitirano povezanošću, štaviše, identificiranjem religija s ovom ili onom etničkom grupom, s ovom ili onom etnonacioonalnom politikom, političkom strukturom. Nije riječ samo o profaniziranju svetog, o koruptivnim vezama religijskih institucija i struktura s političkim centrima moći, nije riječ samo o nacionalističkoj folklorizaciji religijskih simbola, sadržaja, vrijednosti i poruka. Riječ je o mnogo, i povijesno i konceptualno, dubljim simbiozama modernih nacionalističkih pokreta i religijskih, prevenstveno jevrejsko-kršćanskih tradicija. Nacionalizmi, kod nas kao i u cijeloj evropskoj modernoj povijesti idejni arsenal za svoje zemaljske ciljeve o Izabranom narodu, Obećanoj zemlji, Vođi i Neprijatelju preuzimaju iz jevrejsko-kršćanske tradicije. : Hans Ulrich Wehler, „Idejni arsenal nacionalizma – potenciranje u „političku religiju“, u knjizi: Nacionalizam, Novi Sad, 2002. preveo Tomislav Bekić

Važno je dakle i potrebno kritički promatrati šta sve podrazumijeva oživljavanje religijskog života u Bosni i Hercegovini i na Balkanu, posebno u kontekstu njegove povezanosti s etnonacionalnom politikom. Takva povezanost ne samo da potkopava onu važnu i već očuvanu autentičnost vjerskih institucija, ona doprinosi nacionalističkom iskorištavanju religijskog „duhovnog“uz naravno i iskorištavanje simbola i tradicija. Stoga, razmatranje odgovornosti za medijske sadržaje koji se tiču vjerskih zajednica postaje još složenije.

U pogledu odgovornosti za javnu riječ, odnosno medijske sadržaje koji se tiču crkava i vjerskih zajednica, religijskih sadržaja i poruka ključni izazovi pred kojima se nalazimo sadržani su u sljedećim pitanjima:

Koliko mi jedni druge stvarno poznajemo;

• kako mi pripadnici različitih religijskih zajednica treba da se nosimo s našim razlikama;

• u kojoj mjeri nas u našem društvenom životu opredjeljuju i obavezuju zajedničke vrijednosti, zajednička povijesna sudbina i zajednička odgovornost za budućnost;

• prepoznajemo li mi moralne i duhovne opasnosti zajedničke za sve naše religijske zajednice;

• Da li, izričući našu riječ u javnom, a to znači zajedničkom prostoru, monološki objavljujemo istinu ili dijaloški tražimo sugovornika;

• da li smo uopće spremni za vlastito preispitivanje koje predstavlja, kako ja razumijem religijski odnos prema Bogu, čovjeku, svijetu i samome sebi, temeljni zahtjev i poruku svake religije;

• da li smo spremni da ozbiljno uzmemo u obzir to šta o nama misli, kako nas vidi, kakvo iskustvo o nama ima drugi.

Ka integralnoj odgovornosti u medijskom prostoru

U suočavanju s izazovima koje predstavlja moć riječi u javnom prostoru, nužno je javno otvarati pitanja koja bi nam morala pomoći uspostaviti ono što nazivamo integralni pristup i koji uvažava složenost i međuovisnost etičkih, duhovnih, i političkih dimenzija. Ovdje smo pokušali naglasiti važnost preispitivanja naših vlastitih perspektiva, kao i razumijevanja i poštovanja različitosti unutar društvenih i vjerskih zajednica. Prava odgovornost proizlazi iz sposobnosti da se uspostavi dijalog, promiče međusobno razumijevanje i gradi zajednička vizija budućnosti koja transcendira etničke, religijske i kulturne podjele. U krajnjoj liniji, odgovornost za medijske sadržaje ne tiče se samo regulacije riječi, već i podsticanja kolektivnog duhovnog i moralnog razvoja društva, što je temeljni uvjet za izgradnju pravednijeg i inkluzivnijeg javnog prostora.

Prof. dr. Lejla Turčilo U radu “Mediji i društvena uloga vjerskih zajednica” istražuje se kako mediji komuniciraju i interpretiraju vjerske teme u suvremenom društvu. Razmatrajući kako različiti tipovi medija - od tradicionalnih do digitalnih platformi - utječu na percepciju i razumijevanje vjerskih zajednica, tekst nudi uvid u načine na koje mediji i vjerske zajednice interaguju i utječu jedni na druge.

Mediji i vjerske zajednice u savremenom su društvu u konstantnom međuodnosu i u uzajamnoj vezi. Taj odnos može biti odnos saradnje i/ili odnos napetosti, što, naravno, ovisi i o jednim i o drugim. Ono što je važno razumjeti je da je riječ o dva izuzetno značajna društvena aktera, kojima građani poklanjaju svoje povjerenje1 i u tom kontekstu je izrazito važno da imaju izgrađen odnos poštovanja i razumijevanja.

Kada, međutim, govorimo o medijima, treba imati na umu da to nije jednoznačan pojam i da o medijima možemo razmišljati u više različitih kategorija. Prva, najočiglednija, odnosi se na diversifikaciju koju je iznjedrilo 21. stoljeće, odnosno postojanje direktnih medija, odnosno direktnih komunikacijskih kanala zasnovanih na web platformama (društvene mreže) i indirektnih medija, kao posrednika u društvu (štampa, radio, televizija, web portali), čiji je integralni dio novinarstvo kao profesija. U ovom kraćem osvrtu na suodnos medija i vjerskih zajednica u društvu, bazirat ćemo se na medije kao posrednike u društvu i profesionalno

1 Istraživanje o medijskim slobodama u Bosni i Hercegovini iz 2022. godine pokazuje da građani najviše vjeruju medijima (80%), a potom vjerskim zajednicama (70%); vidjeti: https://bhnovinari. ba/wp-content/uploads/2022/05/Medijske-slobode-iz-perspektive-gradjana-BiH-2022..pdf novinarstvo kao „prevođenje stvarnosti u percepciju javnosti“(Turčilo, 2017). Upravo njihova uloga „prevodilaca“, odnosno interpretatora društvene stvarnosti medijima i novinarstvu daje moć, ali i specifičnu društvenu odgovornost, posebno kada tretiraju društveno odgovorne teme, poput vjerskih i religijskih.

Nadalje, treba znati i da o vjerskim zajednicama možemo raspravljati u različitim kategorijama, odnosno posmatrati ih kao agense društva (Radojković, Stojković, 2009), kao „medije“same po sebi, kao institucije koje posjeduju svoje medije, te kao izvore informacija i predmet priča medija i novinara. U ovom osvrtu fokus je na vjerskim zajednicama kao izvorima informacija medija i predmetu novinarskih priča.

Još jedan značajan element koji ima veliku ulogu i veliki utjecaj na to kakav će biti i kako će biti tumačen suodnos medija i vjerskih zajednica su građani. U trijadi: mediji – vjerske zajednice – građani svaki od ova tri subjekta definira i suodnos ostalih, ali i način na koji se on posmatra i razmatra. Građane u ovom kontekstu možemo razumijevati u dihtomijama pripadnici vjerskih zajednica ili ne, korisnici medija ili ne, sami mediji (građansko novinarstvo) ili ne.

Kome se obraćaju mediji, a kome vjerske zajednice?

Sistemska teorija (Vreg, 1991), kada pokušava dati odgovor na pitanje: kome se mediji obraćaju kada govore o određenim temama, ukazuje na koncept relevantne i irelevantne okoline, odnosno onih dijelova društva do kojih poruka uopće može doprijeti, za koje ima određenu relevantnost i koji će na nju imati određenu reakciju (a što čini relevantnu okolinu) i onih dijelova društva koji ne dobivaju određene medijske poruke ili one za njih nemaju značaj (irelevantna okolina). Kao društveni akteri/agensi, i vjerske zajednice jednako tako imaju relevantnu i irelevantnu okolinu. Pogrešno bi, međutim, bilo pretpostaviti da relevantnu okolinu vjerskih zajednica čine samo vjernici, te da se njima dovoljno obraćati direktno i neposredno. Svi građani u nekom društvu/zajednici su relevantna okolina za vjerske zajednice, budući da su teme i pitanja kojima se one bave ne samo teme duhovnog i onostranog, nego i svjetovne teme, odnosno društvena pitanja.

Stoga, u odgovoru na pitanje kome se obraćaju mediji, a kome vjerske zajednice, zapravo, razmatramo koliko se poklapaju relevantne okoline medija i vjerskih zajednica, a što, opet, ovisi i o jednima i o drugima, odnosno o njihovim komunikacijskim strategijama. Ipak, kakve god one bile, jasno je da su vjerske zajednice neodvojiv i važan dio društva i mediji imaju obavezu izvještavati o njima na odgovoran, profesionalan i kvalitetan način, vodeći računa da svojim izvještavanjem zadovolje informacijsko-komunikacijske potrebe kako pripadnika vjerskih zajednica, odnosno vjernika, tako i svih drugih građana u nekoj zajednici. U tom kontekstu, odnos između medija i vjerskih zajednica mora biti uzajamno poštujući, odgovoran i u javnom interesu.

Javni interes, inače, u najširem značenju, definiramo kao sve ono što je od važnosti za građane u nekom društvu, odnosno kao teme i pitanja o kojima postoji pravo javnosti da dobije kvalitetne informacije. Peruško (2009) govori o medijskom javnom interesu kao trijadi sadržaja, publike i društvenih ciljeva, što bi, primijenjeno na vjerske zajednice značilo da svi sadržaji iz vjerskog, ali i društvenog života o kojima vjerske zajednice imaju stav, publika koju čine kako vjernici, tako i svi drugi građani u društvu, te društveni ciljevi vjerskih zajednica konstituiraju medijski javni interes.

Kako je u stvarnosti?

Kada analiziramo medijsko izvještavanje o vjerskim zajednicama, evidentna je diskrepanca između spomenutih teorijskih osnova i idealno-tipskog modela i standarda i medijske stvarnosti i novinarske prakse. U toj praksi nekoliko je uočenih trendova kako i kada mediji najčešće izvještavaju o vjerskim zajednicama, a koji se odnose na:

• Prigodničarsko izvještavanje – kada su neki praznici ili drugi važni datumi vjerskih zajednica; o njima se izvještava uglavnom tipski i šablonski, površno i na nivou diskusije o tome kako se praznik obilježava i koje su njegove specifičnosti;

• Crnohronično izvještavanje – kada se nešto dogodi bilo da su žrtve ili počinioci pripadnici određenih vjerskih skupina; nerijetko se pribjegava stereotipima ili se u prvi plan stavlja vjerski identitet počinitelja (najekstremniji primjer u ovom kontekstu je kovanica „islamski terorizam“);

• Nepoznavanje tematike i dnevno pokrivanje događaja – s obzirom da mnogi, posebno komercijalni, mediji nemaju resurse za specijalizirano izvještavanje i novinare specijaliste za vjerske teme, nerijetko se opredijeljuju samo za dnevno izvještavanje o vjerskim zajednicama, koje rade dežurni novinari (a koji ne moraju nužno imati znanje o temi), što rezultira ne samo površnošću, nego i greškama;

• Neadekvatno „uokvirivanje“sadržaja – „opremanje“tekstova fotografijama, naslovima i slično nerijetko je neadekvatno, stereotipno i ne doprinosi razumijevanju stavova vjerskih zajednica od strane građana/publike; • Senzacionalizam i tabloidizacija – kao svjesno i (zlo)namjerno neprofesionalno izvještavanje o vjerskim zajednicama.

Naravno, postoje izuzeci od navedenih primjera, odnosno mediji koji odgovorno, profesionalno i u javnom interesu izvještavaju o vjerskim zajednicama. U ovom kontekstu posebno je važno naglasiti značaj sistema javnog emitovanja, čija je društvena uloga i zadatak upravo imati sadržaje i za vjerske zajednice, kako bi bili garant da građani imaju osigurane informacije iz ovog polja.

Šta može/treba drugačije? (Nekoliko savjeta za medije i vjerske zajednice)

Kako bi se medijsko izvještavanje o vjerskim zajednicama u praksi približilo idealno-tipskom modelu, a imajući na umu da je uspješna komunikacijska praksa o temama kojima se bave vjerske zajednice uvijek rezultat suodnosa i saradnje medija i vjerskih zajednica, slobodni smo predložiti nekoliko savjeta i za jedne i za druge aktere društva.

Kad je riječ o medijima, neophodno je:

• Bolje poznavanje vjerskih tema, odnosno specijalizacija novinara;

• Bolje poznavanje terminologije, što je zadatak svih novinara, ali i medija koji bi im trebali obezbijediti vrijeme i resurse za edukaciju u ovoj oblasti;

• Kvalitetniji izbor sagovornika, ne nužno predstavnika vjerskih zajednica, nego općenito;

• Apsolutno izbjegavati copy-paste, pogotovo kopiranje s društvenih mreža;

• Imati veći senzibilitet u opremi sadržaja (naslovi, fotografije, video).

Kad je riječ o vjerskim zajednicama, neophodna je:

• Otvorenost, transparentnost, spremnost da se izađe u susret medijima;

• Savjetodavna uloga prema medijima;

• Profesionalizacija osoba zaduženih za medije u vjerskim zajednicama;

• Proaktivno djelovanje;

• Pažljiva procjena kada, gdje u kojim medijima istupati;

• Prilagodba medijima i ciljnim grupama.

Ispunjavanje ovih, elementarnih uslova, može biti preduslov uspješnije saradnje medija i vjerskih zajednica, odnosno garant kvalitetnog suodnosa ovih dvaju važnih društvenih aktera, u korist građana i u javnom interesu.