Zašto Islamska zajednica i reisul-ulema rade to što rade

Elvedin Subašić U tekstu, koji je skraćeni oblik istoimene prezentacije, nastoji se na ograničenom prostoru ukazati na osnovne naznake o predstavljanju Islamske zajednice u BiH u medijskom prostoru u Bosni i Hercegovini, ali i u regionu

Uprvom dijelu teksta bit će predstavljene određene specifičnosti Islamske zajednice u BiH koje je važno razumjeti u cilju ispravnog pristupa ovoj vjerskoj zajednici koja predstavlja zvanično tumačenje muslimana u Bosni i Hercegovini, dok će u drugom dijelu biti ukazano na iskustva ili, uvjetno kazano, povijesne i aktuelne traume koje se mogu prepoznati kao dominanta u određenim stavovima i radu Islamske zajednice i koje je važno uzeti u obzir radi lakšeg razumijevanja rada Islamske zajednice. Na kraju, bit će ukazano na narativ koji se kreira o islamu i muslimanima, ali i Islamskoj zajednici, često duboko uronjen u stereotipe i predrasude koje proizilaze iz nedostatka informacija, ali i političkih agendi različitih interesnih grupa i organizacija.

Specifičnost Islamske zajednice u BiH

Važno je prepoznati određene specifičnosti Islamske zajednice kako se ona ne bi poistovjećivala s drugim organizacijama i zajednicama, naročito onima koje njeguju kulturu organiziranja iz arapskog svijeta. Naime, Islamska zajednica je autonomna vjerska zajednica koja je organizirana na specifičan način koji onemogućava da se njena misija uspostavi na elementima isključivosti ili odlukama jednog ili više vjerskih lica koji bi se mgli percipirati kao vjerski kler. Ustav Islamske zajednice ne dozvoljava da se uzme bilo koja vjerska ličnost za glavnog tumača vjere, bez obzira koliki je ona moralni autoritet u nekom periodu. Pisanje o islamu ukazujući na određene stavove, često neprilagođene vremenu i prostoru, moguće je u slučaju drugih organizacija muslimana, kojima je vjerski autoritet iz daleke ili bliže povijesti, kao npr. Sejjid Kutb, ujedno i glavni tumač vjere odnosno nerijetko i ideološki oslonac u percepciji društva, dok u slučaju Islamske zajednice to je teško moguće. U Islamskoj zajednici ne može postojati kult ličnosti kao ni vjerski kler koji bi imao neupitnu ili nedodirljivu poziciju. Islamska zajednica u BiH je utemeljena na kur’anskom principu dogovaranja (šura), svi muslimani učestvuju u kreiranju aktuelnog narativa, što se oslanja na tradiciju utemeljenu nakon smrti poslanika Muhammeda, a.s., prema kojoj svaki vjerski autoritet mora imati legitimitet i legalitet. U Islamskoj zajednici ne postoji vjerski kler koji vodi ovu zajednicu i muslimane, već vjerski autoriteti učestvuju u radu Zajednice uz dogovor s ostalim muslimanima. Sabor Islamske zajednice sačinjen je od jedne trećine vjerskih autoriteta, u ovom slučaju mislimo na uposlenike Islamske zajednice, i dvije trećine muslimana iz različitih društvenih sfera. Na taj način se bira i sam reisul-ulema, kao vrhovni vjerski autoritets o ograničenim mandatom. Njega ne biraju odabrani vjerski autoriteti, svojevrsne mule ili šejhovi, već tijelo sačinjeno od islamskih učenjaka, teologa i drugih muslimana čije vjersko znanje se ne ispituje niti provjerava. Također, kao nigdje u svijetu u Islamskoj zajednici u BiH postoji Ustavni sud čije odluke su obavezujuće i za samog reisul-ulemu. Na kraju, kao nijedna druga religijska zajednica u Bosni i Hercegovini ona svoje izvještaje, rasprave i odluke stavlja na uvid svim građanima kroz medije i zvanična izdanja, a najveći pristup informacijama jednoj religijskoj zajednici, što je tema za jednu ozbiljnu analizu u formi magistarskog rada ili slično, mediji imaju upravo u Islamskoj zajednici. S ovim u vezi, svako nastojanje da se Islamska zajednica poistovijeti sa zatvorenom zajednicom u kojoj glavnu riječ vodi vjerski kler iza zatvorenih vrata, u kojoj je moguće donijeti odluke koje nisu u skladu s vremenom i prostorom, osuđeno je na propast i činjenje nepravde prema jednom otvorenom sistemu zasnovanom na demokratskom odlučivanju koje će uvijek stajati spram svake vrste religijskog fundamentalizma. Mediji ne samo da ne žele uzeti u obzir ove specifičnosti, već nerijetko ih negiraju. Također, nekada cijeli sistem žele svesti na određene vjerske ličnosti, njihove lične stavove ili nastupe. U tome učestvuju, na izvjestan način, i sami članovi Islamske zajednice koji npr. prilikom kritikovanja Islamske zajednice prozivaju reisul-ulemu iako je tema kritike ono što se odnosi na najniži nivo organizacije kao što je džemat. S druge strane, isto tako slabo informirani novinari za svaku temu koja se tiče Islamske zajednice i muslimana općenito nastoje dobiti komentar reisul-uleme ili Rijaseta.

Iskustva i traume

Uvidom u povijest Islamske zajednice u BiH lahko je uočiti da je u periodu vladavine Osmanske države na ovim prostorima vrhovna politička i vjerska vlast bila centralizirana, odnosno osmanske vlasti su organizirale vjerski život i u Bosni i Hercegovini na način da nije postojala autonomna vjerska organizacija muslimana. Jedan od mitova koji se odnose na muslimane u osmanskom periodu jeste da su muslimani živjeli u izobilju spram drugih građana. Na osnovu ovakve crno-bijele slike kreiran je i ratni narativ devedesetih godina u kojem su muslimani predstavljeni kao nasljednici Osmanlija koji su ugnjetavali druge. Svi muslimani, pa tako i oni u Bosni, imali su određene privilegije spram drugih, a to je u prvom redu neplaćanje posebnog poreza koji su plaćali nemuslimani. No, daleko od toga da su svi mogli dobro živjeti i da su svi bili zemljoposjednici što je bilo u to vrijeme uobičajeno ne samo za Osmanlije, već za cijelu Evropu. Naime, i muslimani su morali plaćati određene poreze, ali i zekat, posebnu materijalnu obavezu koja je svojstvena samo muslimanima. Dalje, muslimani su ti koji su se morali boriti za Osmansku državu i ostavljati svoje živote na različitim frontovima. Također, ubijanje muslimana koji su se suprotstavljali osmanskim političkim odlukama je kulminiralo dolaskom Omer-paše Latasa, a nije bilo nepoznato i u ranijim periodima. Takvo neazdovoljstvo je dovelo i do osnaživanja pokreta čiji je najozbiljniji predstavnik bio Husein-kapetan Gradaščević. Nakon dolaska Austro-Ugarske Monarhije formirana je Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini pred kojom se otvaraju novi izazovi, prije svega ekonomske prirode, koji su u centru pažnje sve do utemeljenja SFR Jugoslavije kada se Islamska zajednica suočava s agresivnom državnom ateizacijom i više nije bila u mogućnosti da se bori za svoja prava. Tokom državno-društvenih promjena kojima su muslimani i Islamska zajednica bili izloženi poseban problem je bilo gubljenje ne samo vakufske nego i privatne imovine te ubistva muslimana za koja niko odgovarao nije. Ubistva, od kojih su neka bila i kolektivna, oduzimanje vakufske imovine, negiranje identiteta i ugrožavanje institucija i vjersko-prosvjetne autonomije teme su koje su aktuelne i danas samo u drukčijim formama. Stoga je važno razumjeti iskustva i traume koje su ostavile generacijski trag na Islamsku zajednicu u BiH, ali i sve muslimane. U tom kontekstu potrebno je iščitavati i saopćenja Islamske zajednice, koja su prožeta političkim temama, hutbe i izjave vjerskih autoriteta: to je u prvom redu reakcija na političke poteze u društvu, strah od nastavka realizacije ili revitalizacije nepravednih odluka koje se tiču vakufske imovine, vjeronauke, gradnje vjerskih objekata, negiranja muslimanskog stradanja i marginalizacije mjera za zaštitu muslimana u Bosni i Hercegovini, u prvom redu povratničke populacije u mjestima gdje je izvršen genocid i etničko čišćenje. Umjesto politiziranja saopćenja i narativa Islamske zajednice, uvijek je potrebno razmotriti povijesni kontekst u odgovoru na pitanje zašto Islamska zajednica reagira na određene političke odluke.

Narativ o muslimanima i Islamskoj zajednici

Shodno uvidu u medijski sadržaj, teško je precizirati iz kojih centara se kreira narativ o Islamskoj zajednici i muslimanima u Bosni i Hercegovini, ali on, zasnovan na predrasudama i sterotipima te zlonamjernim komentarima, postoji u medijima, novinarskim komentarima kao i na društvenim mrežama koje predstavljaju mišljenja različitih pojedinaca. Ovi

komentari o muslimanima i Islamskoj zajednici mogu se jezički uokviriti u određene izjave. „Muslimani su uljezi” – ovaj narativ je bio prisutan tokom kreiranja ratne propagande devedesetih godina kada su se muslimani nastojali prikazati kao uljezi iz Azije, s drugom vjerom i kuturom neprilagođenom Ervopi. S obzirom na ograničenost ovog teksta, umjesto elaboracije argumenata koji obesmišljavaju u potpunosti ovu tezu ovdje ćemo preporučiti barem tri knjige koje su korisne u suprotstavljanju ovih fašističkih teza: Ferid Muhić, Islamski identitet Evrope, Centar za napredne studije, Sarajevo, 2014.; Rešid Hafizović, Islam u kulturnom identitetu Evrope, Ibn Sina, Sarajevo, 2018.; Akbar Ahmed, Putovanje u Evropu, El Kalem, Sarajevo, 2019. Druga optužba, koja se može prepoznati u medijskim naslovima bez obzira da li se generišu u samim medijima ili u određenim političkim i interesnim krugovima jeste i; „Muslimani žele islamsku državu, unitarističku državu zasnovanu na islamu.“U ovoj optužbi, Islamska zajednica često se predstavlja kao bastion muslimanske politike, kao nezvanična politička stranka koja baštini ovu političku ideologiju. U tom kontekstu, za ovaj prostor dovoljno je citirati stav Islamske zajednice koji je nepromijenjen desetljećima: „Islamska zajednica je svojim dosadašnjim radom i angažmanom pokazala da se zalagala i da će se zalagati za multireligijsku, multietničku, demokratsku Bosnu koja jeste građanska s punim poštivanjem slobode vjere, nezavisnosti i odvojenosti vjerskih institucija od države te građanskim statusom koji nije vezan za vjersku pripadnost. Islamska zajednica ne prihvata interpretaciju po kojoj se sekularna država svodi na odvajanje vjerskih institucija od države bez garantiranja vjerskih sloboda kako pojedinačnih tako i kolektivnih i praktikovanja vjere u privatnom i javnom životu. Islamska zajednica se otvoreno protivi svakom fundamentalizmu pa i onom islamskom, katoličkom, pravoslavnom, sekularističkom i liberalnom.” (Nacrt platforme Islamske zajednice u BiH za dijalog) U okviru ovog narativa živi i mit da muslimani ne prihvataju, odnosno samo tolerišu demokratiju. Umjesto stavova Islamske zajednice u vezi s ovim pitanjem, brojnih autorskih djela vjerskih autoriteta i islamskih intelektualaca, ovdje ćemo navesti terenska istraživanja koja pokazuju da su muslimani opredijeljeni za demokratiju i to u većem procentu nego građani drugih religija u Bosni i Hercegovini: Aid Smajić, Religioznost i međuetnička tolerancija u Bosni i Hercegovini, El Kalem, Sarajevo, 2017., Ahmet Alibašić, „Oprečne i promjenjive (samo)percepcije bosanskih muslimana“, Društvene i humanističke studije, Filozofski fakultet Univerziteta u Tuzli, Tuzla, godina VI, broj 4 (17), 2021. Islamska zajednica i muslimani se indirektno ili direktno optužuju da žele uvesti arapsko-muslimanske običaje pa se u tom pogledu mogu naći primjeri kada se ne želi priznati da je nošenje mahrame, kao zagarantirano pravo u cijeloj Evropi, nečiji lični izbor, već se dovodi u vezu s izmišljenim vjersko-političkim agendama. Tako je u analizama nepotpisivanja ugovora između Bosne i Hercegovine i Islamske zajednice prisutno kontekstualiziranje šerijata, straha od uvođenja vjerskog zakona u društvu putem zahtjeva Islamske zajednice. U tom općem nepoštivanju muslimana kao građana mogu se naći primjeri kada se Bošnjaci ne žele imenovati narodom, već vjerskom skupinom. Veći problem od ovih političkih istupa jesu mediji koji prenose ove izjave bez ikakvih komentara i osuda ovih nastojanja.

Preporuke

Na kraju, svi mediji bi trebali uzeti u obzir u svom radu nekoliko preporuka. Kada se analiziraju istupi, saopćenja i inicijative Islamske zajednice potrebno je uzeti u obzir cijeli kontekst, krenuvši od onog povijesnog. Primjera radi, kada Islamska zajednica reagira na sigurnosno stanje u manjem entitetu ona to ne čini da bi bila politički faktor ili uređivala politiku, već da bi zaštitila svoje džematlije i imovinu koja je u povijesti već rušena. Kada se reagira na odnos prema muslimanki i nošenju mahrame, Islamska zajednica ne nastoji nametnuti vjersku obavezu ili običaj, već ukazati da se krši pravo građana.

Kada se govori o islamu i muslimanima umjesto priče o imaginarnim muslimanima i nekom teorijskom islamu iz knjiga treba konsultirati stavove i mišljenja Islamske zajednice. Ona predstavlja tumačenje muslimana koje je relevantno za naš kontekst, a ne tumačenje nekog učenjaka iz povijesti ili muslimana iz Magreba ili arapskog svijeta. Drugi stavovi su nevažni i samo mogu relativizirati zajednički stav muslimana, tumačenje Islamske zajednice u BiH što neki mediji mogu namjerno raditi u cilju nekih drugih interesa, a ne medijske misije. Prilikom komunikacije s Islamskom zajednicom potrebno se educirati koga je potrebno kontaktirati, odnosno komentar može biti relevantan i ako ne postoji izravan stav ili izjava iz Rijaseta ili Kancelarije reisul-uleme, jer postoje druge nadležne službe i organizacione jedinice koje medijma mogu dati potrebne informacije ili saopćenja. Također, u tom kontekstu tekstovi s naslovima koji spominju reisul-ulemu, bez njegove izjave često su klikbejt (clickbait) i primjer tablodinog novinarstva koji spominjanje ove funkcije koristi da bi privukao pažnju, a ne dao potpunu ili korisnu informaciju čitateljstvu.