Sloboda vjere ili uvjerenja: Odgovornost za obradu sadržaja

U radu “Sloboda vjere ili uvjerenja: Odgovornost za obradu sadržaja” autorice mr. Đermane Kurić, oslovljava se važnost odgovornog pristupa medijskoj obradi tema vezanih za vjeru i uvjerenje. Tekst naglašava kako mediji, u svojoj svestranosti i utjecaju, trebaju biti svjesni svoje uloge u oblikovanju javnog mišljenja i izbjegavanju stvaranja stereotipa. Autorica naglašava potrebu za balansiranim pristupom u izvještavanju o vjerskim temama, uzimajući u obzir pravne okvire i etičke aspekte, te važnost inkluzivnosti i preciznosti u predstavljanju različitih vjerskih uvjerenja.

Živimo u vremenu u kome skoro da više nije ni moguće zamisliti društvo bez raznih vrsta medija. Uprkos pritisku koji čini da osjećamo kao da o svemu moramo imati stav, da na svaku temu moramo imati neko jasno i nepromjenjivo mišljenje, neophodno je i dalje aktivno nastojati da uprkos tome svoje vrijeme, svoj mentalni prostor i svoj fokus usmjeravamo na ideje koje za nas imaju stratešku važnost. Nadalje, jednako je važno da o njima progovaramo odgovorno imajući na umu, bar neke ako ne sve, implikacije i moguće konsekvence koje naše progovaranje donosi. To je proces koga se ne treba bojati, proces u kome ćemo svi – kako stvari stoje – još dugo biti, i proces od koga niko nije amnestiran. Svako od nas, svaki put kada želi da nešto iskaže uvijek se i iznova nalazi pred ovim dilemama. Teme koje u širem smislu obuvataju vjeru ili uvjerenje, nisu iznimka.

Prije svega važno je napomenuti da naš medijski prostor, u najširem smislu, predstavlja prostor omeđen važećim pozitivnim propisima u našoj zemlji, a koji su uglavnom usklađeni s međunarodnim okvirom ljudskih prava. Stoga, kada razmišljamo o pitanjima vjere ili uvjerenja u medijima trebamo se podsjetiti da pravo na slobodu vjere ili uvjerenja uključuje pravo svakog čovjeka da promijeni vjeru ili uvjerenje, da sam ili zajedno s drugima, i javno ili privatno, očituje ili manifestira svoju vjeru ili uvjerenje, i to “obredom, propovijedanjem i vršenjem vjerskih dužnosti i rituala” (EKLJP, član 9.). To pravo na manifestiranje svoje vjere ili svojih uvjerenja može podlijegati samo onim ograničenjima koja su predviđena zakonom i koja su neophodna u demokratskom društvu, i koja su u interesu “javne sigurnosti, zaštite javnog poretka, zdravlja ili morala ili zaštite prava i sloboda drugih” (EKLJP, član 9.).

Također dobro je podsjetiti se da očitovanje ili manifestiranje vjere ili uvjerenja prema važećem Zakonu o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica u BiH (član 7.) detaljnije podrazumijeva npr.: svakodnevno iznošenje i zastupanje u javnosti načela svoje vjere ili uvjerenja i ravnanje prema njima s tim da se ne ugrožava sloboda drugih; vršenje vjerskih obreda u svojim ili zakupljenim, odnosno iznajmljenim zgradama ili prostorijama koje, prema posebnim propisima, ispunjavaju uslove za okupljanje većeg broja osoba, na otvorenim prostorima vjerskih objekata, na grobljima, te domovima i imanjima vjernika; slobodno i javno organiziranje vjerskih svečanosti, priredbi i drugih vjerskih i vjersko-kulturnih okupljanja na javnim mjestima u skladu sa zakonom kojim se uređuje okupljanje građana; ustanovljavanje, održavanje i upravljanje vjerskim ustanovama, uključujući ustanove osnovane radi ispunjenja humanitarnih i obrazovnih ciljeva u skladu sa zakonom; pravljenje, traženje ili posjedovanje predmeta i materijala koji se odnose na obrede ili običaje njihove vjere ili uvjerenja u skladu sa zakonom; ustanovljanje, posjedovanje i ukidanje svih vrsta sredstava javnog informiranja u skladu sa zakonom; pisanje, prevođenje, izdavanje knjiga, udžbenika i priručnika i širenje odgovarajućih javnih proglasa u pisanom ili slikovnom obliku u novinama, časopisima, elektronskim medijima i ostalim sredstvima elektronske komunikacije u skladu sa zakonom; ili slobodno javno organiziranje posjeta vjernika i hodočašća vjerskim svečanostima, svetim mjestima, procesijama u zemlji i inozemstvu.

Važno je imati na umu da i to da pravo na slobodu izražavanja ili govora nije bez svojih ograničenja. Iako pravo na slobodu izražavanja uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice, ostvarivanje ovih sloboda može podlijegati ograničenjima ili sankcijama. To su ograničenja i sankcije koje su predviđene zakonom i koje su neophodne u demokratskom društvu u interesu: nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, sprečavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprečavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva (EKLP, član 10.).

Uz to važno je znati da govor podliježe i krivičnim sankcijama ukoliko je riječ o govoru mržnje, te da se kod nas krivičnim djelom smatra javno izazivanje ili raspirivanje nacionalne, rasne ili vjerske mržnje, razdora ili netrpeljivosti među konstitutivnim narodima i ostalima, kao i drugima koji žive ili borave u Bosni i Hercegovini te javno podstrekivanje na takvu vrstu nasilja ili mržnje (KZ BiH 145a.)

Iz gore navedenog možemo vidjeti da je pitanje vjere ili uvjerenja u javnosti, ali i medijima veoma široko postavljeno, i da se sloboda govora, i manifestiranja vjere ili uvjerenja smatraju važnim po javni interes jednog društva. Te da pravo na slobodu izražavanja i govora nije neograničeno pravo koje možemo koristiti bez odgovornosti po izgovorenu riječ.

Jedno od mnogih pitanja koja se često postavljaju u vezi s prethodnim jesu prihvatljive granice dozvoljenog govora, naročito kad se

smatra da je taj govor stigmatizirajući, uvredljiv, neugodan ili šokantan za neku specifičnu grupu pojedinaca. Ovdje je važno spomenuti da govor može biti negativan, čak i mrzilački, toksičan i bezobziran, a da i dalje ne mora biti nelegalan ukoliko ne prelazi prag zakonski nedozvoljenog govora. Dogovor o tim granicama nešto je o čemu ne postoji potpuni konsenzuz na međunarodnom nivou, i pojedinačno je ostavljeno dosta prostora pojedinačnim državama da ovaj segment reguliraju onako kako je najprimjerenije njihovoj pravnoj kulturi, tradiciji i kontekstu.

Međutim, postoje neki alatke koje je moguće primijeniti u tim graničnim slučajevima. Jedna takva alatka jeste test iz Plana djelovanja usvojenog u Rabatu o zabrani zagovaranja nacionalne, rasne ili vjerske mržnje. To je jedan pravno neobavezujući plan koji je dobio prilično široku međunarodnu podršku. On nabraja šest faktora za određivanje da li neki govor predstavlja “poticanje na diskriminaciju, netrpeljivost ili nasilje” i da li je dovoljno ozbiljan da opravdava primjenu restriktivnih zakonskih mjera.

Tih šest kriterija su:

1. kontekst u kome se govori: kontekst je izuzetno značajan kad procjenjujemo da li neke izjave ili govor mogu da potaknu diskriminaciju, netrpeljivost ili nasilje prema nekoj grupi i da li oni mogu direktno utjecati na namjere ljudi ili uzrokovati takva djela. Analiza govora bi morala staviti neku izjavu u društveno-politički kontekst koji je preovladavao u vremenu kada je do nje došlo,

2. osoba koja govori (uključujući i pojedince i organizacije): pozicija ili status koju osoba ima u društvu, posebno status koji osoba ili organizacija imaju u kontekstu publike kojoj se obraćaju,

3. namjera iza govora: nemar ili propuštanje da se nešto iskaže nisu dovoljni da bi se govor smatrao nedozvoljenim, potrebno je da sadrži vidjivo poticanje ili zagovaranje. U tom smislu potrebno je fokusirati se na triangularni odnos između objekta govora, subjekta govora te publike koja to sluša/prati.

4. sadržaj ili forma govora: sadržaj govora predstavlja ključni dio i neizostavni je segment u sagledavanju ovih slučajeva. Analiza sadržaja može uključivati fokus na to koliko je govor bio provokativan i direktan, ali i na formu, stil, prirodu korištenih argumenata u govoru, ili ravnotežu između korištenih argumenata;

5. domet i okvir govora: uključuje elemente poput dometa tog govora, javnu prirodu govora, opseg i veličinu publike. Također uključuje analizu korištenih sredstava diseminacije, npr. da li je riječ o letku ili emitovanju putem vodećih medija, ili putem interneta; te učestalost, količinu i opseg komunikacija. Tu su također i pitanja o tome da li je publika bila u poziciji da djeluje nakon takvog poticanja, da li je riječ o govoru koji je dijeljen ili je kružio u jednom ograničenom okruženju, ili je bio široko dostupan javnosti;

6. vjerovatnoća izazivanja štete (uključujući neizbježnost): poticanje ili izazivanje predstavlja prvi korak u nizu djela koja mogu uslijediti naknadno. Poziv na neko djelovanje ne mora neminovno i rezultirati takvim djelovanjem. Ovdje je potrebno razmotriti da li je postojala razumna mogućnost da će takav govor zaista direktno prouzrokovati dalje radnje protiv neke grupe.

Pored gore navedenog, kod obrade sadržaja koji pripremamo za objavu u našem kontekstu, važno je voditi računa i o sljedećim temama. Prije svega važno je imati na umu da novoosnovane vjerske zajednice ili zajednice uvjerenja, kao i one koje se smatraju vjerskim manjinama, ili manjinama unutar većina, imaju sva navedena prava, uključujući pravo na istu zaštitu i nediskriminatoran tretman kao i dominantne crkve ili vjerske zajednice. Iako se takve zajednice kod nas najčešće pravno registriraju, važno je imati na umu da registracija pravnog lica nije preduslov za mogućnost okupljanja jedne grupe ljudi po osnovu vjere ili uvjerenja. U vezi sa ovim važno je da se pitanjima konverzije ili preobraćenja ne prilazi senzacionalistički, već informirano, balansirano i uporedno s primjerima iz drugih crkava ili zajednica (ukoliko je moguće).

Nadalje, u slučaju nasilja, npr. političkog ili seksualnog, koje počini neko ko istovremeno pripada nekoj crkvi, vjerskoj zajednici ili zajednici uvjerenja to nasilje treba staviti u njegov društveno-politički kontekst i ne treba ga poistovjećivati s cijelom grupom ili njenim uvjerenjima, te djela pojedinaca ne treba pripisivati cijeloj grupi. Neophodno je prikazati širu sliku odnosno kontekst, pozicije različitih aktera te strukturne okolnosti pod kojima se dešava neki fenomen.

I na kraju, ukoliko je primjereno i moguće treba uključiti različite perspektive, npr. žena i muškaraca, ili službenih lica i vjernika/ca, kako bi se dobio jedan balansiran uvid u situaciju o kojoj je riječ. Jednako tako potrebno je obratiti pažnju na korištenje precizne terminologije, te na odabir fotografija uz tekst koje ne bi smjele biti stigmatizirajuće, ili poticati na reprodukciju stereotipa.

U zaključku je važno kazati da je danas u javnom i medijskom prostoru, koji su premreženi najrazličitijim interesima i utjecajima, potrebno razvijati vještine odolijevanja pritiscima i očekivanjima drugih, te kapacitete za kreiranje i plasiranje odgovornog i tačnog sadržaja koji neće dodatno doprinositi panici i neznanju ili zloupotrebljavati emotivne ili intelektualne sposobnosti publike kojoj se obraća.