Imamo Kur’an zašto nam je potreban sunnet?
Usklađivanje i uravnoteženost predstavlja peti stub za dolazak do raspoznavanja mjerila i donošenja suda o mjerenom, njegove primjene i djelovanja. Ono što je ciljano s dovođenjem u stanje uravnotežnosti jeste vaganje između dvije stvari, a temelji se na onome što smo spomenuli u kontekstu težina. Ovdje ćemo se fokusirati na uravnoteženost kroz prizmu šerijatskih dokaza – Kur’an, sunnet, idžma i kijas, a potom drugih o kojima je prisutno razilaženje.
Sobzorja istinske usklađenosti, kod pojedinih učenjaka nalazimo zanemarivanje ovih dokaza, tako da neki od njih govore kako se plemenitim Vjerovjesnikovim sunnetom potpuno sudi Kur’anu, tj. da je glavna referenca Kur’ana sunnet, dok su drugi sebe okarakterisali kao kur’anije, pozivajući se samo na Kur’an. Oba pravca se suprostavljaju raspoznavanju mjerila i izlaze iz okvira usklađivanja.
Prvi temelj
Kur’an je prvi temelj - u to nema sumnje. Allahov Poslanik upitao je Muaza prije njegovog slanja u Jemen prema čemu će suditi stanovnicima, na što je ovaj ashab odgovorio da će to činiti shodno kur’anskim smjernicama, a zatim referirati na sunnet ukoliko u Kur’anu ne pronađe propis. Redoslijed! Sunnet objašnjava, a ne sudi. Razlika je između objašnjavanja i suđenja. Ibn Kajjim je pisao kako je kontradiktornost hadisa s kur’anskim tekstom ukazatelj da tretirani hadis nije vjerodostojan, nego potrebuje detaljnije istraživanje. Ne kažemo da će mu se potpuno presuditi, nego istraživati da li je u njemu prisutan skriveni nedostatak, problem u razumijevanju i dr. Sunnet pojašnjava Kur’an i predstavlja njegov prvi stepen razumijevanja. Cijeli Kur’an je nepogrešiv, dok je Allah ispravljao intelektualno pregnuće Svoga poslanika, s.a.v.s., u situacijama kada je to činio, a nije odgovaralo Njegovim intencijama. S druge strane, kompletan Kur’an je mutevatir, kategoričke potvrde, dok većina sunneta, posebno iz oblasti Poslanikovih izričaja nije prenesena mutevatir putem. Izobličenje spomenutog predstavljalo bi nepravedna mjerila. Pojedini hadisi su u izvanjskoj percepciji kontradiktorni sa Kur’anom, te je potrebno uložiti trud u tumačenju hadisa i njegovog usklađivanja sa Kur’anom. Ovo je prisutno u mnogim hadisima, čak i vjerodostojnim, koji iziskuju razumijevanje i tumačenje. Prvi, najveći i osnovni stepen pripada Kur’anu, potom dolazi Sunnet, čija je uloga pojašnjenje i objašnjenje. Ova uloga nije mala: „A tebi objavljujemo Kur’an da bi objasnio ljudima ono što im se objavljuje, i da bi oni razmislili.“(Pčele, 44)
Allah je Svome poslaniku dozvolio stavljanje određenih propisa u funkciju, jer mu je povjerio dozvoljavanje i zabranjivanje kroz objašnjenje i otkrovljenje, dok su dozvola i zabrana isključivo Allahovo pravo. U suri El’Araf se navodi: „onima koji će slijediti Poslanika, vjerovjesnika, koji neće znati čitati ni pisati, kojeg oni kod sebe, u Tevratu i Indžilu, zapisana nalaze, koji će od njih tražiti da čine dobra djela, a od odvratnih odvraćati ih, koji će im lijepa jela dozvoliti, a ružna im zabraniti, koji će ih tereta i teškoća koje su oni imali osloboditi. Zato će oni koji budu u njega vjerovali, koji ga budu podržavali i pomagali i svjetlo po njemu poslano slijedili - postići ono što budu željeli.“Poslanik nama objašnjava dozvoljeno i zabranjeno, svejedno bilo spomenuto u Kur’anu ili nam on pojašnjava ove stvari.
Prenaglašavanje uloge sunneta
Dakle, pravac u kojem se prenaglašava uloga sunneta jeste pogrešan rezon, a znatno je veća neispravost onih koji čineći ogromnu grešku zanemare plemeniti sunnet i sebe nazivaju kur’anijama. Istraživao sam ovo polje kako bih odgovorio spomenutoj skupini. U 47 ajeta Uzvišeni Allaha jasno naređuje pokornost Poslaniku, s.a.v.s.,. Ako si kur’anija, pa sam Kur’an ti naređuje pokornost Allahovom Poslaniku. Kako da naučimo način praktikovanja našeg namaza, posta, zekata, hadža i dr., ako se ne oslonimo na sunnet!? Ukoliko si prisvojio dio, a dio odbacio, to predstavlja neispravnu preferenciju i pogrešan zaključak, bivajući dokazom protiv tebe, a ne za tebe. Ovakve ne treba nazivati kur’anijama, oni su u većini slučajeva neznalice, oni koji ne posjeduju dovoljno razumijevanja Vjerovjesnikovog sunneta ili sljedbenici zapadnjaka, poput Goldzihera i dr., koji su pokušavali problematizirati i umanjiti vrijednost sunneta, u čemu su ih pratili pojedini koji učiše na zapadu i sekularisti u određenoj mjeri, ali ne svi. Potcjenjivanje Kur’ana je u potcjenjivanju sunneta.
Pojedini učenjaci su komentarišući ajet: „Mi, uistinu, Opomenu objavljujemo i zaista ćemo Mi nad njim bdjeti!“, Opomenu okarakterisali Kur’anom, a sunnet objašnjenjem Opomene. Opominju nas Kur’an i sunnet, a ne samo Kur’an. Zbog toga je, na veliku žalost, spomenuta skupina zalutala s pravog puta i savjetujem ih povratku. Živio sam sa Poslanikovim sunnetom mnogo vremena. Moja uža specijalnost jeste šerijat, zakonodavstvo i ekonomija, ali s Božijom blagodati učeći kod šejhova stekao sam 12 rivajeta/predajnih puteva, koje sam uzeo iz Iraka, Egipta i dr., te pročitao i izučavao šest kanonskih hadiskih u više navrata, te tri dodatna djela. U tim zbirkama se nalaze pojedini hadisi koji zahtijevaju pažljivo objašnjenja koje nam širi vidike i pruža pomoć s Božijom blagodati. Zbog toga, zašto da zbog npr. deset ili dvadeset hadisa zapostavljamo Vjerovjesnikov sunnet, koji je riznica od riznica spoznaje i njenih izvora, morala, kulture, saznanja, čak iz oblasti sociologije, psihologije i mnogobrojnih dr. Zbog toga bi gore spomenuto bila ogromna greška koja zahtijeva popravak. Ukoliko postoje određeni problemi vraćamo se raspoznavanje mjerila koja ih rješavaju. Hadis problematičnog razumijevanja kroz ovu oblast se postavlja na mjerila, potom sagledava pitanje kontradiktornosti s Kur’anom, i dr., nakon čega se pronalazi rješenje, uz Allahovu dozvolu.
Od osnovnih stvari u pitanju sklada, koja je u našem ummetu u velikoj mjeri neuravnotežena, jeste mjerilo razuma i tradicije. Nema sumnje da je Tradicija/vjerodostojna Objava koja se ogleda u Kur’anu i sunnetu, blistava referenca, ali je Uzvišeni Allah htio da razumu dodijeli ulogu i tu ne postoji nikakav sukob. Raspoznavanjem mjerila se rješava ovaj problem. Prvo, Tradicija je ono što je izvan onoga što se vidi – metafizika, tj. ono što je izvan prirode i što razum ne može dosegnuti, nevidljivi svijet, svijet džina, meleka, dženneta, vatre, kaburske patnje i dr. Razumom se dolazi do jasnih argumenata za vjeru u Allaha, a potom potvrdi ono što je Allah rekao. Filozofi, a izučavao sam filozofiju kroz njene periode razvitka 4–5 godina, bili su divovi velikih ideja i misli, ali s velikom žalošću zaronili su, druge potopili i sami se utopili u svijetu metafizike, onoga što je izvan osjetilne percepcije. Došli su do zaključaka poput onog da je razum presudan, potvrđujući Allahovo postojanje, ali poričući Njegovo poznavanje pojedinosti i dr.
Šta je islam uradio? U potpunosti je riješio pitanje: u svemu onome što je metafizičke naravi Allah nam je spomenuo onoliko koliko nam je potrebno – pojasnio nam je kako smo stvoreni, kako je stvoren svemir, značenje povratka, smrti itd., sve ovo je redoslijedom objašnjeno, a pitanje svijeta džina nije nam u toj mjeri potrebno i nema priče. Potom je naš razum usmjerio ka svijetu u kojem možemo djelovati, ka univerzumu, tj. zemlji, iskorištavanjem njenih potencijala, a ovo je ono što je Zapad uradio, iako je bilo neislamskim putem. Mi želimo da ostanemo u vezi i sa svjetom nevidljivoga, oni su ostavili sav svijet i usmjerili se ka materijalnom. Kako je islam uradio? Dao ti je informacije o svijetu metafizike, a potom razum usmjerio, kao što su zapadnjaci usmjerili ka materijalnom svijetu, ali je objedinio oba tasa, a ne samo jedan.
Zbog toga, draga braćo i sestre, razum ima svoje mjesto, a Objava svoje. Na polju znanosti, Objava nas usmjerava vjerovanju i moralu, dok za oblasti znanosti poput astronomije, fizike, biologije, tehnologije i dr., ne nalazimo detaljna razjašnjenja u Objavi, nego uvjet da te te znanosti povežu s Allahom, moralom i principima u isto vrijeme dok se razum kreće, proizvodi i inovira. Islam je objedinio dva dobra - korist Objave i korist razuma.