Trava iva od mrtva pravi živa

UOčevoj Kući mnogo su ispijani čajevi. Naročito izjutra, kad bi se babo Agan pripremao za neki od svojih svakodnevnih težačkih poslova. Najviše se pio čaj od vrijeska, potom majčine dušice, koji se u mojoj kući zvao čuber, ali bilo je čajeva i od suhih borovnica i lista borovnjaka, šipurka, kunice, zohve, pčelinje ljubice, glogova cvata ili suhih glogovih bobica, kantariona, kamilice... I mene je, od najmlađega doba, otac priviknuo na konzumiranje čajeva. (O čajevima u roditeljskoj kući pisao sam prije koji mjesec, pisao sam i više puta u nekim ranijim godinama.) Međutim, ni jedna od ljekovitih trava u zavičaju nije dobila i svoju malu pjesmovitu rimu, kao potvrdu njezine zdravonosne, blagotvorne, iscjeliteljske uspješnosti, kao što je to dobila trava iva. I otac bi počesto rekao: “Trava iva od mrtva pravi živa”.

On to ne bi propustio reći kad god bi nekom iz komšiluka preporučivao čaj od ive.

Kako ova biljka raste na malo većim nadmorskim visinama i tamo gdje je vrlo krševito i sunčovito, babo bi je otkrivao, i ubirao, na Javorku, prema Trebovoj, ili iznad Suhe, na desnoj obali rijeke Sutjeske. Iva je imala autoritativan gorkast okus. Podsjećala me okusom na neke gorke sirupe koje bi nam u ambulanti na Tjentištu prepisivao doktor Petar Ćosović u vrijeme nahladā i gripā. I u kasnijim godinama susretao sam se s ovom narodskom rimom kako “trava iva od mrtva pravi živa”, ili, pak,

“od mrtva čini živa”... Vjerujem da moj otac nigdje to nije proči- tao, u kući nismo imali nikakve biljne i čajne knjige-savjetnike, knjige-naputke, sve je generacijski, i komšijski, prenošeno isključivo usmenim putem.