Nema ti ovdi selameta
Moji seljaci u Kruševu imali su dosta podvojen odnos prema rodnom kraju u odnosu na Foču, Sarajevo i druge gradske sredine. Drugima, koji bi dolazili kao rodbina, prijatelji, putnici namjernici, ili slučajni prolaznici, hvalili bi Kruševo i sva sela u dolini Sutjeske kao dženetske ljepotnine kakvih “nema ni u Misiru”, niti igdje drugdje na ovome svijetu, govorili su tako kao da se svako naše selo direktno dodiruje s dženetskim baščama i perivojima, a svojoj djeci često bi prijetili kako će ostati živjeti na selu, deverati i patiti se kao što deveraju i pate se njihovi roditelji ako ne budu dobro učili, uredno se školovali i otišli živjeti što dalje od sela i naporna težačenja od jutra do sutra... Misli li se na svoje dobro, mora se bježati iz sela za drugim, pametnijim i paralnijim poslovima... Na mnogim seoskim sijelima, večernjim kahvenisanjima i duhanjenjima nakon, recimo, uspješna kosidbenog dana, ili u slučajnim susretima na prašnjavim seoskim putevima, često bi neko izgovorio opominjuću rečenicu: “Nema ti ovdi selameta!” Ne znam zbog čega je govoreno baš tako, samo znam da se u meni pojavljivao spontani otpor prema takvim odrješitim stavovima.
Sjećam se jednoga događaja i augustovske sezone branja gljiva vrganja. Čekao me osmi razred osnovne škole... Otac i ja sreli smo se s Asimom Pejkovićem negdje iznad čaira Kutuše Ibra Muslića, Asim je tada još bio student Sarajevskog univerziteta. Bio je ponos našega kraja... Sjeli su, tako, Asim i babo, Asim je jako volio moga oca zbog njegova lijepa pričanja. Obojica su pripalili netom savijene cigarete. Kako je bio običaj da se pohvali ili pokudi duhan, Asim je rekao: “Silna ti ova škija, Agane!” Onda je krenuo razgovor o gljivama, gdje ih najviše ima, gdje ih nikako niti ima niti može biti, ponovo je naglašeno kako gljive treba odrezati nožem pri dnu a ne čupati ih iz korijena, pa se pričalo o ljetini, koliko je godina podbacila u odnosu na lanjsku godinu, cijena gljive je poniska jer svako bere i prodaje, potom se razgovaralo o našemu kraju... Ponovo sam od oca čuo tu često ponavljanu rečenicu: “Nema ti ovdi nikak’a selameta!” Blago sam sjedio postrani oslonjen o jedan podebeli hrast, umoran od višesatnog tumaranja po šumama i zirkanjima gdje ima koji vrganj, ili lisičarka, odjednom sam izgovorio, ne znam zašto, ali sam baš tako izgovorio: “Bože Dragi, gdje ću ja živjeti?” “U, da ne kažem gdje, ako ostaneš ovdje”, naglo se okrenuo prema meni komšija Asim. Iznenadila me ta hitra njegova reakcija i spominjanje baš te riječi. Mislio sam da školovani ljudi treba da izbjegavaju tako govoriti... Nisam više ništa rekao, ali jesam to ispričao Asimu Pejkoviću decenijama kasnije. “Pa zar nisam bio upravu”, smijao se Asim.
Obojica smo se smijali. Smijem se i ja dok unosim ove retke u računar.
Šezdesetih i sedamdesetih godina protekloga vijeka nije bilo imućnijeg domaćina u dolini rijeke Sutjeske a da nije sagradio kuću negdje u Sarajevu. Od Švrakina sela i Buća Potoka pa do sadašnje Kasindolske ulice, iza Dobrinje, sve do Ilidže, Butmira, Sokolović-Kolonije, ili Hrasnice. U svijestima domaćina iz moga kraja stvorena je takva atmosfera da sinovi moraju da se školuju i žive mirnijim i lahkotnijim životom od svojih očeva, a što se tiče ženske čeljadi, njihova sudbina bi trebalo da se riješi udajom. Mnoge djevojčice iz moga sela nisu nastavile školovanje nakon četiri razreda osnovne škole. Očevi su radije plaćali globu nego im dali da se “povlaše”. Taj strah od nekog tzv. povlašenja i moralnog zastranjivanja bio je samo puki seljački izgovor, kući je trebala redovna radna snaga, ženska čeljad se mnogo manje smjela pobuniti ako bi se “regrutovala” za neki kućanski ili koji drugi posao. Tako, u peti razred osnovnē na Popovu Mostu nisu iz Kruševa krenule Fatima Muhović, Fadila Muhović, Murata Merdan, Refija Kršo, kao ni mnoge starije ili mlađe djevojčice iz mnogih drugih sela u dolini rijeke Sutjeske. I meni je moj otac prijetio (tako bi se to moglo kazati) da ću ostati živjeti na selu i naduravati se od sabaha do akšama s “ovim pištalinama”, mučiti se sa sušama, nesigurnim ljetinama, porezima ne budem li se više “dao na knjigu”...
Od prvoga dana polaska u školu usvrdlano mi je u mozak da moram živjeti izvan rodnoga kraja mislim li sebi ikakva ovozemaljskog dobra...
Ali, kad je već bio u najdubljim svojim godinama, godinu ili dvije pred odlazak na Onaj svijet, otac Agan nije više govorio: “Nema ti ovdi nikak’a selameta”, nego mi je nekoliko puta naglasio: “Nemoj ovu zemlju, Hadžeme, nikome prodavati!” Čvrsto sam obećao ds to nikad neću učiniti.