Crkveni sadržaji, mediji i društvene mreže

U izlaganju koje u cijelosti prenosimo prof. dr. Vladislav Topalović istražuje ulogu i prisutnost Srpske pravoslavne crkve (SPC) u savremenim medijima. Rad se fokusira na istorijski i teološki pristup Crkve prema medijima, uzimajući u obzir njenu rezervisanost prema savremenim medijskim sredstvima i potrebu za prilagodbom u digitalnoj eri. Autor analizira kako se SPC prilagođava i koristi medije, od televizije do društvenih mreža, naglašavajući izazove i mogućnosti koje ovi mediji pružaju za širenje vjerske poruke, uz važnost kritičkog pristupa i očuvanja autentičnosti vjerskih sadržaja.

Moje izlaganje na temu sadržaja SPC u medijskom prostoru podijelio bih na nekoliko podnaslova, ne nekoliko cjelina koje bi trebalo da obuhvate osnovna pitanja i odgovore u vezi sa crkvenim i teološkim vrednovanjem medija, medijske slike, medijske kulture i u vezi sa tzv. antropologijom digitalnih medija našeg vremena.

1. Mediji i vjera

Ako pogledamo istorijske činjenice u vezi s nastankom i razvojem hrišćanstva, trebalo bi, na osnovu toga, da zaključimo da hrišćanski pogled na svijet medija mora biti pozitivan. Upotreba medija u cilju širenja svoga učenja u Crkvi je zabilježena još u samim počecima njenog postojanja. Tu, prije svega, mislim na pojam „Evanđelje“- Radosna vijest koju treba širiti i koja se širila tada raspoloživim medijskim sredstvima kao što su pismena komunikacija, poslanice, okružnice (enciklike) koje su, kao već postojeće medijske forme inkorporirane u sakralni tekstualni korpus Crkve koji će dobiti naziv Novi zavjet. U daljem toku istorije ovim medijskim formama može se priključiti bogata tradicija prepisivanja i umnožavanja rukopisa, manuskripta Biblije koja je trajala sve do Gutenberga, odnosno do pronalaska štamparije. Štampanu knjigu, ovu medijsku novotariju toga vremena, Crkva je, pa i ovdje na našim prostorima (npr. Goraždanska štamparija iz 1520.godine) prihvatila bez ikakvih dvoumljenja, vrlo rano. Bezrezervno povjerenje u štampano slovo bilo je tada moguće, jer Crkva nije vidjela nikakvu antropološku opasnost koju bi ovaj novi tehnički izum po sebi nosio.

Stoga, određena rezervisanost prema savremenim medijima (televizija, internet), čini se da stoji u raskoraku s drevnim i srednjevjekovnim idealima hrišćanskog samorazumijevanja i poslanja. Dok je u starini Crkva sasvim slobodno i otvoreno koristila i pozitivno vrednovala svaku novu medijsku formu, čak i onu vizuelnu (npr ikona), u savremenom hrišćanstvu, pa i u SPC često se čuju kritički glasovi o novim medijima, koji se ponekad olako i ishitreno ocjenjuju kao glasovi zaostalih i neprosvećenih crkvenih protivnika modernosti. Karakterističan pežorativan naziv za televiziju – „đavolja kutija“uzima se kao najbolji primjer takvog odnosa prema ovom savremenom mediju, ali i prema svim ostalim medijima današnjice.

2. Vizuelni mediji, multimedijalna slika i vjera

Nepovjerenje prema savremenim medijskim sredstvima treba tražiti u tome što su današnji vizuelni i multimedijalni mediji bitno drugačiji od onih u starini, a koji su raspolagali samo tekstom, samo riječju ili nisko estetiziranom slikom.

Ipak, u eri moderne, kada su se počeli razvijati vizuelni mediji koje danas koristimo (naročito televizija), reakcije Crkve nisu bile negativne. Naprotiv, Crkva je, kao i mislioci i pisci moderne, imala jedan naivni optimizam prema novim tehničkim sredstvima u svijetu medija. Ona je, s ostalima, dijelila oduševljenje, entuzijazam i vidjela je u svomu tome dobar alat za jednu uspješnu reevangelizaciju društva. Najprije je to počelo u Americi gdje se televizija najprije pojavila.

Postman ukazuje i na taj problem u svojoj analizi televizije i njezina korištenja u kontekstu američkog protestantizma. On navodi riječi istaknutog televizijskog propovjednika (TV evanđelista) Pata Robertsona, koji je entuzijastično govorio o televiziji i njezinom potencijalu za širenje hrišćanske poruke: “Pat Robertson dodaje: ‘Reći kako Crkva ne bi trebala imati ništa s televizijom, krajnja je ludost. Potrebe su iste, poruka je ista, ali isporuka se može promijeniti ... Bilo bi ludo za Crkvu da se ne uključi u najformativniju snagu u Americi’”.

Međutim, ovakav stav Postman, ipak, vidi kao naivan, kao medijski nepismen – i naglašava da ako se promijeni način prenosa poruke, onda ni poruka neće više biti ista.

Srpski filozof Davor Džalto vidi Postmanovu primjedbu kao zabrinutost za stvaranje „osjećaja ovisnosti“:

„U čemu Postman, ali mnogi hrišćanski teolozi vide problem u vezi sa savremenim vizuelnim medijima? Postman ukazuje na sam medij i način njegovog korištenja kao na nešto što se suprotstavlja kritičkoj misli, proširivanju znanja ili preispitivanju realnosti, jer se prije svega usmjerava na zabavu i razvijanje konzumentskog mentaliteta.

Situacija se dodatno komplikuje novim digitalnim medijima koji proizvode visoko estetizirane i interaktivne slike, pri čemu ovdje “slike” treba razumjeti veoma široko. Pod slikom treba razumjeti kako dvodimenzionalne tako i multimedijalne slike, poput videa ili interneta, koje su sposobne da kreiraju nove, još kompleksnije slike kao posljedicu interakcije između, recimo, virtualne slike kompjuterskog korisnika i avatara drugih korisnika interneta. Većinu suvremenih multimedijalnih slika odlikuje visoka estetizacija. Ove slike su zavodljive, funkcionišu kao fantazija i kao stimulans, što čini da se u interakciji s njima lako i brzo razvija osjećaj potrebe za što dužom izloženošću tim slikama ili, drugim riječima, razvija se osjećaj ovisnosti. Naravno, jedan od glavnih problema, koji već Postman prepoznaje, jest problem redukcije kritičkog mišljenja. Riječi, misli i kritički diskurs povlače se pred efektom, atraktivnošću, fantazmom koji nudi digitalni medij.“

3. Crkveni mediji

Srpska pravoslavna crkva je, iako se znaju u njoj čuti glasovi slični Postmanovim, sa drugim vjerskim zajednicama dijelila i dijeli taj naivni optimizam kada su u pitanju savremeni mediji. Naravno, u vrijeme socijalizma, taj entuzijazam je morao da se kreće u okvirima dozvoljenog. Crkveni mediji su bili isključivo printani i mogli su se distribuirati samo unutar prostora Crkve. Ipak, od sredine devedesetih, kada su se zakonske regulative promijenile i kada su vjerske zajednice dobile više medijskih sloboda, počele su da „niču“razne radijske i televizijske stanice koje su, profesionalno ili amaterski, uređivale osobe iz Crkve, čiji je osnivač i vlasnik SPC ili neke njene eparhije. Obično su takve stanice otvarane sa velikim oduševljenjem. U početku bi, kao nešto novo i neobično, imale veliku slušanost i gledanost, a onda bi se, nakon početnog uspjeha, entuzijazam gasio, program je postajao dosadan, monoton i na kraju bi se ugasile pod teretom komercijalnog neuspjeha na medijskom tržištu.

Danas je na medijskom nebu prisutan samo TV Hram. To je crkvena tv stanica koju uređuju zaista vrijedni i profesionalni ljudi, i ja zaista ne želim da nipodaštavam njihov trud i uspjeh. Ipak, po mom mišljenju, tu postoji mnogo principijelnih problema koji su upravo oni problemi koje navodi Postman kada govori o ovisnosti, odsustvu kritičkog mišljenja i preseljavanja duhovnog života iz realne u virtuelnu sferu.

Program jedne crkvene televizije je, u ovom slučaju, dio komercijalne ponude tzv „paketa“koje nude televizijski provajderi (telekomunikacione kompanije) i obično se on, na listi kanala, nalazi negdje između „pornografskih“i „sportskih“programa. Već sama ova činjenica ukazuje na određenu problematičnost, pa čak i na blasfemičnost takve medijske forme. Vjerska poruka tako prestaje biti sveta i katarzična, ona postaje slična onoj poruci koja se prodaje na TV šopu. Ona se konzumira iz udobne fotelje u krajnjoj dokolici, besposlenosti. Pretjerana izloženost ovakvom sadržaju