Djelovanje Izraela nije nasumično nego s jasnim ciljem onemogućavanja palestinske države
Dr. Primož Šterbenc
Dr. Primož Šterbenc u razgovoru za Preporod razotkriva dublje slojeve izraelsko-palestinskog sukoba, analizirajući utjecaj historijskih događaja i međunarodnog prava na trenutnu situaciju u regiji, uključujući dinamiku sukoba, uloge ključnih aktera i mogućnosti za mirno rješenje
RAZGOVARALA: SENADA TAHIROVIć
PREPOROD: Poštovani dr. Šterbenc, u svojim ste ranijim izlaganjima naglašavali važnost historijskog konteksta za razumijevanje izraelsko-palestinskog sukoba. Kako, po Vašem mišljenju, događaji i odluke koji datiraju još iz vremena prije osnivanja Države Izrael utječu na današnje odnose i sukobe u regiji?
ŠTERBENC: Najprije je potrebno naglasiti da je u velikoj mjeri neodgovarajuće objašnjenje koje se danas često javlja kao neka vrsta “konvencionalnog” tumačenja da je Izrael nastao nakon Drugog svjetskog rata kao posljedica grižnje savjesti Zapadnog svijeta zarad holokausta. Naime, Država Izrael je zapravo nastala u periodu Britanskog mandata u Palestini između 1923. i 1948. godine. Britanska vlada je zarad svojih strateških interesa objavila Balfurovu deklaraciju 2. novembra 1917. u kojoj je političkom cionističkom pokretu, koji je želio ustanoviti jevrejsku državu u Palestini, poslala jasnu poruku da je spremna pomoći u uspostavljanju “nacionalne domovine za jevrejski narod u Palestini”. Kao rezultat toga, Britanci su u periodu svoga mandata omogućili masovno useljavanje Jevreja u Palestinu i izgradnju infrastrukture za jevrejsku paradržavu. Između ostalog, politički cionisti su 1920. godine također ustanovili Haganu – paravojnu formaciju koja je kasnije postala vojska Države Izrael. Tako je formalno proglašenje osnivanja Države Izrael, 14. maja 1948, bilo samo tačka na i u procesu uspostavljanja jevrejske države. Istina je da je tragedija holokausta veoma povećala odlučnost zapadnih i drugih država da poslije Drugog svjetskog rata dozvole utemeljenje Države Izrael. Važno je dodati da su Britanci u periodu svoga mandata u Palestini izrazito deprivilegirali tamošnju arapsku odnosno palestinsku zajednicu, što nije bilo iznenađujuće jer u Balfurovoj deklaraciji Palestinci uopće nisu bili eksplicitno spomenuti. Osim toga, u deklaraciji nisu bila spomenuta ni njihova politička odnosno nacionalna prava.
Izraelsko zauzimanje teritorije
Nužno je razumjeti da su Britanci poslije Drugog svjetskog rata veoma akutan problem Palestine predali novoustanovljenoj organizaciji Ujedinjenih naroda (UN) koja je počela tragati za rješenjima. Generalna skupština UN-a je 29. novembra 1947. godine usvojila takozvanu rezoluciju o podjeli koja je odredila da će države koje će se osnovati, jevrejska država dobiti 56 posto teritorije nekadašnje Palestine koja je bila pod mandatom Britanije i arapska (palestinska) država koja bi dobila 42 posto zemlje, grad Jerusalem sa širom okolinom (dva posto površine) bio bi pod kontrolom Upravnog tijela UN-a.
Ta rezolucija, koju je usvojila većina, predviđena za važne odluke, što joj daje veliku važnost sve do danas jeste glavni političko-pravni vodič za razrješenje izraelsko-palestinskog sukoba. Međutim, nužno je naglasiti da je jevrejska država u stvarnosti bila osnovana 1948. godine dok palestinska država sve do danas nije nastala.
Izrael je u Prvom arapsko-izraelskom ratu od 1948. do 1949. osvojio još dodatnih 21 posto teritorije nekadašnje britanske mandatne Palestine, što je međunarodna zajednica prešutno priznala i to danas nije sporno. Najvažnije je navesti da je Izrael u Trećem arapsko-izraelskom ratu u junu 1967. godine zauzeo još preostalih 23 posto teritorije nekadašnje Palestine koja je bila pod Britanskom mandatnom upravom, konkretno Zapadnu obalu, Gazu i Istočni Jerusalem. Na tih 23 posto teritorije bi morala biti uspostavljena palestinska država, u skladu s usmjerenjima “rezolucije o podjeli”. Kada govorimo o bitnim aspektima izraelsko-palestinskog sukoba, govorimo o toj teritoriji.
PREPOROD: Na koji način kršenje međunarodnog prava, posebno Četvrte ženevske konvencije, utječe na dinamiku i eskalaciju sukoba između Izraela i Palestine?
ŠTERBENC: Činjenica je da Izrael ima status okupacijske sile na Zapadnoj obali, Istočnom Jerusalemu i Gazi što je konačno potvrdio stav Međunarodnog suda pravde (International Court of Justice) 9. jula 2004. godine. Izrael bi posljedično morao poštovati odredbe Četvrte ženevske konvencije koja se primjenjuje na sve primjere okupacije teritorija visokih ugovornih strana te rezolucije. Važno je razumjeti da je konvencija bila usvojena 1949. godine zarad slabih iskustava s Hitlerovom Njemačkom koja je željela svoju privremenu prisutnost na okupiranim teritorijama promijeniti u stalnu, to jeste s naseljavanjem njemačkog stanovništva. Jedan od dva bitna cilja konvencije je spriječiti okupacijske sile da bi s naseljavanjem svoga civilnog stanovništva na okupiranom području prisvojile tu teritoriju – to zabranjuje član 49(6) konvencije. Međutim, Izrael sve od 1967. konstantno i flagrantno krši konvenciju i naseljava jevrejske doseljenike na Zapadnoj obali i u anektiranom Istočnom Jerusalemu – do danas ih je naselio već više od 700.000. Na taj način Izrael ustvari znatno uništava mogućnost nastanka suverene i održive palestinske države, jer palestinski entitet ne može razviti organizaciju, neovisnu od drugih država (imati efektivnu vlast) kako je propisano međunarodnim pravom. Izrael jevrejske doseljenike ne naseljava stihijski nego veoma metodično, s jasnom namjerom sprečavanja mogućnosti nastanka palestinske države.
Potrebno je dodati da Izrael s teškim kršenjem konvencije također prouzrokuje sve veće patnje Palestinaca na okupiranom području. Tako između ostalog oduzima (krade) većinu vode iz Zapadne obale i prouzrokuje velike nedostatke te tekućine koja je prevažna za život Palestinaca. Izrael na Zapadnoj obali primjenjuje aparthejd, kao što je bijela rasistička vlast primjenjivala nad većinskim stanovništvom crnaca u Južnoj Africi između 1948. i 1994. Izraelci su također Gazu, koja po površini čini samo mali dio okupiranog teritorija, pretvorili u najveći zatvor na svijetu, gdje ljudi zarad potpune blokade imaju teške patnje.
PREPOROD: Kako ocjenjujete ulogu i taktike Hamasa u sukobu? Je li njihov pristup doprinosi rješavanju ili produbljivanju sukoba? Ko uopće predstavlja Palestince?
ŠTERBENC: U pogledu Hamasa prevladavaju neodgovarajuća crno-bijela objašnjena koja pokret predstavljaju kao “ekstremni“, “teroristički” i slično. Najprije se mora kazati da je Hamas nastao na početku Prvog palestinskog ustanka (Prve intifade) u decembru 1987. koji je izbio kao posljedica činjenice da su zarad izraelske okupacije Palestinci osjećali sve veći pritisak. Prva intifada je trajala do početka takozvanog mirovnog procesa iz Osla 1993. Fenomen Hamasa ne možemo razumjeti ako ne razumijemo specifičnu dinamiku “mirovnog procesa iz Osla” između 1993. i 2000. te politiku sekularnog palestinskog pokreta Fatah kao glavne frakcije u Palestinskoj oslobodilačkoj organizaciji.
Bitno je naglasiti da je Izrael u najvećoj mjeri uništio mogućnost nastanka palestinske države upravo u periodu “mirovnog procesa iz Osla” kada je najintenzivnije naseljavao jevrejske doseljenike na okupiranoj teritoriji. To je mogao učiniti zato jer Sporazum iz Osla i drugi sporazumi o realizaciji (posebno “Oslo II” iz 1995. godine) nisu sadržavali ozbiljnijih zaštitnih klauzula u slučaju izraelskog kršenja međunarodnog prava. Osiguravajuće klauzule nisu bile sastavni dio sporazuma jer je stara garda Fataha bila, na čelu s Jaserom Arafatom, zarad vlastitih političkih i ekonomskih interesa, spremna potpisati bilo kakav dokument, a ni u toku samog “procesa iz Osla” nije nikada protestirala, nego je kao “Palestinska vlast” vršila sigurnosne funkcije za Izrael. Možemo sa sigurnošću reći da barem u zadnjih 25 godina, također pod Mahmudom Abasom, djeluju kao kolaborantska vlast.
Palestinci na okupiranoj teritoriji su bili na početku “mirovnog procesa iz Osla” veoma optimistični jer su vjerovali da će stvarno dobiti državu. Kao rezultat toga su u ogromnoj većini podržavali Fatah, dok su Hamas bili u potpunosti potisnuli na periferiju zbivanja. Sve to se promijenilo nekoliko godina od “mirovnog procesa” nakon što su Palestinci vidjeli da nestaje mogućnost za nastanak palestinske države i da Fatah zarad vlastitih materijalnih interesa u suštini pomaže Izraelu u okupaciji. Sve više su također osjećali reperesiju Izraela. Posljedično su postajali ljuti (frustrirani) i pristajali su na palestinsko korištenje nasilja. To raspoloženje je osjetio Hamas i započeo, u kontekstu mnogo snažnijeg vojnog okupatora, 1994. godine izvoditi samoubilačke napade. Nužno je naglasiti da je bitna osobina Hamasa da se u pravilu prilagođava raspoloženju Palestinaca. S obzirom da se Fatah diskreditirao, Hamas je 2006. godine pobijedio na prvim i ujedno zadnjim palestinskim parlamentarnim izborima, koje Zapad nije prihvatio i u sudjelovanju s Fatahom je 2007. godine Hamas izgurao u Gazu. Potrebno je kazati da je prije 7. oktobra 2023. godine veliki dio stanovništva Gaze kritizirao Hamas zarad njegovog autokratskog vladanja mada je, s druge strane, većina ipak podržavala Hamas u suštini kao još jedini i glavni pokret otpora protiv okupacije. Na početku izraelskog bombardiranja Gaze, Hamas ima sigurno veliku podršku na Zapadnoj obali, dok je teško procijeniti raspoloženje stanovništva u Gazi. Palestinska vlast se u potpunosti diskreditirala i samo je još zabrinuta za svoj vlastiti opstanak.
Hamas i pitanje države
Dodao bih da nije istina da Hamas nedvosmisleno želi uništiti Izrael. Pokret u cijelosti naglašava da će prihvatiti sve za što se odluče Palestinci na referendumu, to također potencijalno znači rješenje dvije države, što bi posredno značilo priznanje postojanja Izraela. Hamas, također, već dugo naglašava da je spreman prihvatiti palestinsku državu u granicama iz 1967. godine, što u suštini znači posredno priznavanje postojanja Izraela. Istina je da Hamas ne želi izričito priznati Izrael. Važan razlog za to je da je Palestinska oslobodilačka organizacija priznala Izrael, pa ipak u zamjenu nije dobila ništa za Palestince. Navedeno se može utemeljiti na djelima dobrih poznavalaca Hamasa – Tareqa Baconija i Khaleda Hrouba.
Hamasov napad 7. oktobra 2023. je naravno potrebno oštro osuditi i za taj napad ne može postojati opravdanje. Ipak, potrebno ga je kontekstualizirati. S obzirom da je to u suštini bio samoubilački napad na civile, na njega je moguće aplicirati koncept kosmičkog rata. Ako ratnici svoju borbu razumiju kao odbranu svoje kulture, i također misle, da ne mogu pobijediti na ljudski način spremni su se žrtvovati i napadati nedužne civile. Sve to posredno govori o tome da je poticaj za napad u suštini samoodbrana, također i zato što Izrael sve agresivnije djeluje u svetom prostoru Al-Akse u Istočnom Jerusalemu koji je treći po važnosti sveti kraj za sve muslimane.
PREPOROD: Postoje tvrdnje da Palestinci nisu zainteresirani za mirovne sporazume i da konstantno odbijaju ponude za mir. Kako ocjenjujete te tvrdnje? Jesu li one opravdane ili postoji kompleksnija pozadina takvih percepcija?
ŠTERBENC: Palestinski političari zbilja nisu 1947. godine htjeli pregovarati s Posebnim odborom UN-a za Palestinu, koji je istraživao koja bi bila najbolja rješenja, i zato također nisu prihvatili rezoluciju o podjeli. Međutim, to je bilo sasvim razumljivo s obzirom na to da je Palestina bila jedina mandatna teritorija A, koja nije u cjelini dobila nezavisnost. Vođstvo jevrejske zajednice u Palestini je inače prihvatilo rezoluciju o podjeli, međutim nakon proglašenja osnivanja Izraela nije definirana granica te države, što svjedoči o tome da su planirali teritorijalno proširenje u suprotnosti s odlukama o teritoriji sadržanim u rezoluciji. Često se spominje da je navodno Jaser Arafat odbio veoma velikodušnu ponudu Ehuda Baraka u Camp Davidu u julu 2000. Međutim, izraelska ponuda bi u suštini održala izraelsku okupaciju palestinskih teritorija u nešto sofisticiranijoj formi.
Međunarodna zajednica i Izrael
PREPOROD: Uzevši u obzir odnos medija prema ovom sukobu, šta biste kazali na koji način medijski prikazi utječu na međunarodno razumijevanje i rješavanje izraelsko-palestinskog sukoba? Da li medijski izvještaji i analize održavaju stvarni problem ili su glasnogovornici različitih zainteresiranih strana u sukobu? Na koje se medije možemo osloniti u razumijevanju ovog konflikta?
ŠTERBENC: Kako je konstatirao još Edward Said u osamdesetim godinama prošlog stoljeća, Zapadni mediji o muslimanskim akterima uglavnom izvještavaju tendenciozno odnosno pristrasno, što je u velikoj mjeri posljedica stoljeća starog antiislamskog diskursa koji sadrži hipotezu da je islam inherentno agresivna i fanatična religija. Također je u izvještavanju o izraelsko-palestinskom sukobu najčešće izvještavanje o palestinskim akterima tendenciozno. Prevlađujući Zapadni mediji se, naprimjer, ne bave ozbiljnim analizama o načinu djelovanja i doktrini Hamasa nego stvaraju crno-bijelu sliku o tom pokretu. Ljudi bi morali, prije svega, imati neko solidno znanje o temeljnim historijskim, međunarodno-pravnim i poličkim aspektima sukoba, da bi mogli lakše sami prosuđuvati događaje, neovisno od medijskog izvještavanja.
PREPOROD: Kakvu ulogu bi međunarodna zajednica, posebno Evropska unija i Sjedinjene Američke Države, trebale odigrati u rješavanju ovog sukoba? Kakve su, po Vašem mišljenju, realne mogućnosti za rješavanje izraelsko-palestinskog sukoba, s obzirom na trenutne geopolitičke i unutarnje političke dinamike u regiji?
ŠTERBENC: Sjedinjene Američke Države i sve članice EU su po 1. članu Četvrte ženevske konvencije pravno obavezne pritisnuti Izrael da ne krši konvenciju, prije svega s naseljavanjem jevrejskih doseljenika. Ipak, Zapadne države to nisu nikada učinile. Zarad toga su snažno odgovorne za krizu u Palestini i za sadašnju eskalaciju situacije. SAD u pravilu nastupaju proizraelski, što je rezultat moći američkog proizraelskog lobija, stotinu miliona američkih kršćanskih cionista koji vjeruju da će Isus Krist drugi puta doći na Zemlju tek nakon što se, po učenju Svetoga pisma, rekonstruira Izrael, te projevrejske prirode engleskih puritanaca koji su u 17. stoljeću započeli osnivanje SAD.
Biden danas zna da bi imao puno manje mogućnosti za ponovni izbor ako ne bi podržavao Izrael. EU je tradicionalno nejedinstvena (proizraelske su Njemačka, Nizozemska i većina srednje i istočnoevropskih članica) i zarad toga ne može provoditi pritisak na Izrael. Tako se Zapadne diplomate prave nevješti i govore o “mirovnom procesu” iako je “mirovni proces” u zadnjih trideset godina uništavao mogućnost uspostavljanja palestinske države. Postoji opasnost da će SAD zarad toga, da mogu uspostaviti ekonomski koridor Indija – Bliski istok – Evropa (kao alternativu kineskoj inicijativi “Pojas i put”) Palestincima dati nešto, što u suštini neće biti suverena i održiva sposobna država, iako će imati oznaku “država”. Ukratko, nastavlja se prevara.
PREPOROD: Smatrate li da je koncept rješenja koji podrazumijeva dvije države još uvijek održiv, ili postoji potreba za novim pristupima rješavanju sukoba?
ŠTERBENC: Nažalost, uspostavljanje stvarno suverene i održivo efikasne palestinske države nije više moguće jer je Izrael s naseljavanjem jevrejskih doseljenika, gradnjom obilaznih cesta i “sigurnosnog zida” potpuno fragmentirao Zapadnu obalu, a Istočni Jerusalem s okolinom je odrezao od Zapadne obale. Palestinci ne mogu više dobiti efikasnu vlast jer međunarodno pravo pored stanovništva i teritorije zahtijeva i to za mogućnost nastanka države. Već neko vrijeme se govori o tome da bi se trebalo zalagati za uspostavljanje samo jedne države s jednakim pravima za Jevreje i Palestince. Poprilično sam tu skeptičan, s obzirom na realnost za tu vrstu mogućnosti jer je politički cionizam, koji je stvorio jevrejsku državu i još uvijek provodi etničko čiščenje teritorije pod izraelskim nadzorom, duboko ukorijenjen u Izraelu. Bojim se da ćemo se baviti krizom koja je permanentna s povremenim eskalacijama. Naravno, ne želim reći da bi se trebalo prestati boriti za prava Palestinaca – na tome bi trebalo i dalje raditi.
PREPOROD: Kako unutarnja politička klima u Izraelu utječe na dinamiku sukoba, posebno s obzirom na vladavinu Netanjahua i njegovih političkih saveznika?
ŠTERBENC: Mada se sada puno puta naglašava da je Netanjahu, s koalicijskim partnerima, glavni krivac za patnje Palestinaca, potrebno je jasno kazati da su svi izraelski premijeri nakon 1967. godine, laburistični i likudovi, kršili međunarodno pravo i Palestincima oduzimali mogućnost za državu. Aktuelna vlada to samo izvodi još agresivnije – također i po pitanju svete džamije Al-Aksa u Istočnom Jerusalemu.
PREPOROD: Kako se boriti protiv rastuće islamofobije i antisemitizma koji su često povezani s percepcijom ovog sukoba? U vezi s tim, šta kažete na trenutnu situaciju u, prije svega, Njemačkoj? Kako će ovaj sukob utjecati na političke odnose u EU?
ŠTERBENC: Prije svega potrebno je široj društvenoj zajednici objašnjavati historijske, međunarodno-pravne i političke okolnosti onoga što je prethodilo izraelsko-palestinskom sukobu. Osim toga, trebalo bi ljude pozivati da pronađu ono što je najhumanije u sebi, da se bore za pravednost, bez obzira na to da li su u pitanju jevreji, kršćani ili muslimani. Neprihvatljivo je da se opravdana kritika Izraela označava kao antisemitizam. Osim toga neprihvatljivo je da se na protestima uzvikuje “Palestina od rijeke do mora” što može značiti oduzimanje prava na postojanje Izraela. Takvo ponašanje je krajnje neodgovorno.
Antiislamski diskurs
PREPOROD: U javnom diskursu često se susrećemo s percepcijom da je muslimanima inherentno nasilje. Možete li objasniti kome je važna takva slika i ko su glavni akteri u kreiranju i širenju takve percepcije o muslimanima?
ŠTERBENC: Antiislamski diskurs je star 900 godina, kroz historiju su ga producirali i reproducirali oni koji su od njega imali neposrednu korist. Danas je to deset posto najbogatijih, koji se u trenutnom groteskno nepravednom ekonomsko-socijalnom stanju boje socijalne revolucije i zato pažnju preusmjeravaju na pitanje “opasnosti islama”. Uz to antiislamski diskurs koristi vojnoj industriji, prije svega američkoj, koja preko think-tankova producira tezu da se potrebno boriti protiv islamske prijetnje. Na kraju, ali ne manje važno, antiislamski diskurs uvijek koristi političarima, prije svega desničarskim, koji žele osvojiti ili ostati na vlasti. Imaju puno mogućnosti za poticanje nepovjerenja jer je ideja da je islam prijetnja snažno ukorijenjena u Zapadnim društvima.
PREPOROD: S obzirom na vaše poznavanje povijesti i dinamike izraelsko-palestinskog sukoba, koji su glavni izazovi u postizanju dugotrajnog mirovnog sporazuma između Izraela i Palestinaca?
ŠTERBENC: Kao što sam već kazao, skeptičan sam po pitanju postizanja nekog mirovnog sporazuma. Potrebno je prije svega pritiskat Izrael, kako bi prestao s paćenjem Palestinaca. Trebalo bi ozbiljno razmisliti o raspuštanju Palestinske vlade jer Izraelu značajno olakšava okupaciju. EU bi, također, morala razmisliti da li će i dalje finansirati izraelsku okupaciju. Alternative su inače slabe, međutim potrebno je prekinuti postojeći izrazito negativan tok događanja.
PREPOROD: Mislite li da će ovaj sukob dodatno polarizirati međunarodnu zajednicu?
ŠTERBENC: Da, jer se sve više zacrtava strukturna podjela među Trećim svijetom koji želi otkloniti patnju Palestinaca i Zapadom koji, da se tako izrazim, bezuvjetno podržava Izrael. Problem su, također, vladajuće elite u arapskim državama koje su spremnije sarađivati s Izraelom nego slušati svoje stanovništvo koje zahtijeva rješenja pitanja za Palestince.