Dijalog nema moralno prihvatljivu alternativu
Nadbiskup vrhbosanski Tomo Vukšić o izazovima za vjerske zajednice i društvo
S uvaženim vrhbosanskim nadbiskupom Tomom Vukšićem, u razgovoru za Preporod oslovljavamo teme međureligijskog dijaloga, života Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini, i izazova modernog doba. Naglašavajući značaj poštovanja različitosti i potrebe za autentičnim dijalogom, te potrebe uključenosti u rješavanja teških društvenih izazova u Bosni i Hercegovini nadbiskupova poruka je jasna: budućnost vjere i društva leži u zajedničkom radu, poštovanju i razumijevanju.
PREPOROD: Poštovani nadbiskupe, hvala Vam što ste pristali razgovarati za Preporod. Vi ste već skoro dvije godine na mjestu vrhbosanskog nadbiskupa metropolita. Dugo ste u profesorskoj i svećeničkoj misiji u Katoličkoj crkvi u Bosni i Hercegovini. Svojim duhom pokazivali ste otvorenost za razgovore i saradnju sa svima. Možete li nam ukratko kazati - kako sada vidite Crkvu i rad unutar Crkve?
NADBISKUP VUKŠIĆ: Hvala Vama što ste izrazili želju da razgovaramo. Katoličku crkvu vidim, prije svega, kao zajednicu koja ima veliku volju svjedočiti prijateljstvo i suradnju s različitima. I sam sam cijeli život posvetio upravo tim temama. I mlađe sam učio dok sam radio na fakultetu upravo svemu tome, tom odnosu prema ljudima i okolini. U onome što je unutarnji život Crkve, vidim je kao zajednicu i priželjkujem je kao zajednicu koja ponizno i skromno želi svjedočiti Božju dobrotu na ovome svijetu i sama u svemu tom postojati svakim danom sve bolja i bolja, i sama Crkva iznutra i u svom odnosu prema drugim ljudima koje susreće na različitim putovima ovoga svijeta.
PREPOROD: A Crkvu u društvu? NADBISKUP VUKŠIĆ: Crkvu u društvu, upravo polazeći od ovoga osnovnoga, i u skladu s crkvenim socijalnim naukom, vidim kao zajednicu koja će se truditi i koja se trudi da svojim primjerom pokazuje kako bi trebalo rješavati i teška pitanja u društvu. Naime, vjerske zajednice, ni katolička, ni islamska, ni ijedna druga ne postoje na ovom svijetu radi toga da rješavaju društvena pitanja, ali je njihovo poslanje doprinositi rješavanju tih pitanja. A najbolji doprinos u onom što može učiniti svaka od vjerskih zajednica, pa i Katolička crkva, jest da svojim primjerom i svojim načinom pokazuje kako bi se trebalo rješavati bilo koje od društvenih pitanja, pa i ona najteža. A Katolička crkva uvijek insistira da u rješavanju tih pitanja dijalog mora biti jedina prava metoda. Dapače, smatram, i više puta sam to ponovio, da dijalog u rješavanju teških pitanja pa i bilo kojih pitanja, nema moralno prihvatljivu alternativu. Jednostavno, to je jedini put koji je etički i moralno prihvatljiv, a za nas kršćane, ustvari, za svakoga vjernika, sve ono što nije etički prihvatljivo i što nije moralno prihvatljivo ne može biti put i način rješavanja bilo kojeg pitanja.
U slobodi je mnogo zahtjevnije djelovati
PREPOROD: Kada već spominjete podizanje glasa vjerskih zajednica i crkava u zauzimanju za rješavanje nekih naših teških pitanja, možete li nam kazati kako Vam danas to izgleda u odnosu na period komunizma, kada su vjerski službenici ali i vjernici imali želju da vjera i njen nauk bude zastupljen u društvu, da se i njihov glas čuje, ali je to bilo ograničeno. Ne čini li Vam se da je bez obzira na vjerske slobode koje danas imamo taj glas prigušen?
NADBISKUP VUKŠIĆ: Pripadam generaciji svećenika koja je desetak godina djelovala u vrijeme komunističkog režima i pamtim to vrijeme kao razdoblje prigušenog djelovanja, odnosno gušenja vjerskih sloboda sa strane režima, i samim time ljudskih sloboda. Crkva, i vjerske zajednice općenito, u tom smislu, zaista, nisu imale punu mogućnost izraza i djelovanja i naravno da smo sanjali slobodu. Negdje smo djelovali, kazat ću sažeto, apologetski u ta doba, često stjerani u kut, i morali smo tražiti načine i reakcije prikladne onome vremenu. A onda je došao nesretni rat koji je napravio svoj nered. Poslije toga je došao naš oblik demokracije i s njim naš oblik slobode i u toj slobodi je trebalo tražiti nove načine djelovanje. To vrijedi, kako za Katoličku crkvu i za nas katoličke svećenike, tako i za sve druge. Tada je došla, jednostavno rečeno, potreba odgovornosti u slobodi, koja je mnogo aktivnija, mnogo zahtjevnija i mnogo šira odgovornost negoli ona apologetska koja je mnogo jednostavnija. Sloboda je vrlo složena kategorija. U slobodi je mnogo različitih ideja, mišljenja, ideologija i interesa, kompromisa itd. Zaista, mnogo je zahtjevnije djelovati u slobodi i u ovim izazovima, negoli u ona doba. Onda je mnogo teže bilo, s obzirom na opasnosti koje nisu bile rijetke, pa čak i progone koji su postojali, ali bilo je jednostavnije identificirati i fokusirati se na osnovno poslanje. U ovom novom vremenu, otvorila se velika lepeza novih izazova i, naravno, treba biti skroman i ponizan te priznati da ponekad nismo bili spremni odgovoriti na te sve izazove no polako se učimo slobodi. Imam dojam da polako svi zrijemo i napredujemo.
PREPOROD: Transformišemo li svoju poruku u skladu s izazovima?
NADBISKUP VUKŠIĆ: Osnovne poruke su, ja mislim, jednake otkad naše vjere postoje. Mijenjamo načine, mijenjamo metode, pristupe. Osnovne sadržaje naših vjera ne možemo mijenjati. Jednostavno, one su istine koje postoje i na tom planu, najodgovornije mogu kazati, kad je kršćanstvo, odnosno Katolička crkva u pitanju, nema promjena vjerskih istina, njihovog sadržaja, ali ima promjena u načinu, metodi i pristupu, kao što se, uostalom, na svim drugim područjima ljudskog života, metode i načini i pristupi temama mijenjaju. Ovisno od okolnosti, u naviještanju osnovnih vjerskih istina koristimo sredstva, metode i načine, mentalitet, civilizacijsku razinu razvitka, kulturološki ambijent, da bismo navijestili ono što smo poslani propovijedati. Prema tome, suradnja s kulturom, civilizacijom i vremenom u kojem se živi jedan je od bitnih postulata onoga što mi u kršćanstvu nazivamo evangelizacija. Jednostavno, ako se funkcionira i emitira na frekvenciji, koja nije slušna onome kome je poruka upućena, unaprijed se ide u promašeno emitiranje. Prema tome, mora se voditi računa o onome što se u bilo kojoj komunikaciji, pa i u novinarskoj, zove pravilo recepcije. Ako slušatelj ili čitatelj ne recipira, ne prihvaća, ne uspijeva uhvatiti, i onaj koji emitira mora se pitati je li mu način najbolji, je li ono što propovijeda, naviješta, što upućuje drugima razumljivo, da slušatelj shvaća o čemu se radi. Na ovoj razini metodološkog pristupa uvijek je u crkvenom poslanju potrebna reforma, novi način i novi mediji. Naprimjer, Vi ste sa sobom donijeli računar. Kada sam ja počinjao raditi sličan posao, nije se ni znalo da će netko izmisliti računar. Moramo se učiti.
PREPOROD: S obzirom na to novo i ono što nam je donijelo digitalno doba - kako Vi vidite izazove ili prilike za vjerske institucije i vjerska lica u njihovom prisustvu na društvenim mrežama, na internetu uopće?
NADBISKUP VUKŠIĆ: Mislim da su sva ta sredstva blagoslov Božji, ne samo medijska sredstva, nego, uopće, sredstva koje nam bilo priroda, bilo Bog po ljudskom umu nudi i daje. Ta sredstva su, stvarno, blagoslov Božji, a u uporabi svega toga potrebna je razboritost.
Uporaba novih medijskih sredstava i novih načina prisutnosti u javnosti može biti korištena u plemenite svrhe, na korist ljudima, a može biti zloupotrijebljena kao i bilo koje drugo sredstvo i u tom smislu. Mislim da je temeljna oznaka tih sredstava, da su dar Božji čovjeku i, s druge strane, postoji ljudska potreba da se razborito koriste ta sredstva. Kada je u pitanju prisutnost, bilo vjerskih zajednica, bilo pojedinih vjerskih službenika, mislim da je to vrlo korisno znati, načelno govoreći, ali ćemo morati svi učiti, da populizam nije način vjerskog propovijedanja, da prezencijalizam, medijska prisutnost po svaku cijenu, nije garancija uspjeha. U svim našim vjerama postoji krepost poniznosti i samozatajnosti, ne samo u osobnom životu, nego i u javnom nastupu, u odnosu prema javnosti. Prema tome, ako bilo tko od vjerskih službenika nastupa ponizno, samozatajno, u službi dobra, u službi Boga, u službi potreba braće i sestra, ljudi općenito, takva prisutnost u medijima imat će svoj učinak. Ako je to populizam, kratkoga je daha. Može biti privremeno i simpatično, ali na duge staze, ne mislim da bi eventualno podlijeganje takvoj vrsti napasti donijelo ploda.
Poštivanje različitosti – temelj za međureligijski dijalog
PREPOROD: Da se vratimo onome o čemu ste maloprije govorili – potrebi dijaloga. Šta je za Vas teologija međureligijskog dijaloga i kako vidite razliku između ekumenizma i međureligijskog dijaloga? Kako se može razvijati povjerenje među crkvama i vjerskim zajednicama?
NADBISKUP VUKŠIĆ: Dijalog postoji i treba postojati svuda. Ali kad govorimo o međureligijskom dijalogu i uopće o dijalogu među različitim uvjerenjima, pripadnicima različitih vjerskih i drugih sustava, taj dijalog u svojoj pretpostavci ima činjenicu da postoje različiti identiteti i onaj tko ne uočava tu činjenicu da postoje različiti identiteti i da su oni pretpostavka dijaloga, riskira da mnogo toga ne postavi na pravi način. Stoga, u svakom dijalogu, a pogotovo u ovom međureligijskom, početni korak je uočiti različite identitete i poštivati ljude u tim različitim identitetima. Jednostavna je činjenica da ljudi na različite načine ispovijedaju vjeru. Svi smo vjernici, ali na različite načine. Da bismo dijalogizirali, osnovna je stvar uočiti tu različitost i prihvatiti je, jer poštivanje identiteta, ne samo načelno nego stvarno, je pretpostavka susreta. Onaj tko je u strahu za svoj identitet, bilo životni, bilo vjerski, bilo narodni, bilo kulturološki, bilo koji drugi, on je „pod ručnom“u vožnji i u dijalogu. Ako i pristane na dijalog, jer je u strahu za vlastiti identitet, ne može biti otvoren, ne može biti kooperativan i u konačnici, jer nije siguran, ni dijalog neće donijeti svoje plodove. Stoga, cijeli život propovijedam potrebu uočavanja i poštivanja različitosti te izgradnje povjerenja, što je pretpostavka dijaloga koji će donositi plodove. Na takav način djelujem, pokušavam djelovati i u međureligijskom vijeću i u osobnim kontaktima i susretima, jer meni je posvema jasno da dijalog može postojati samo ako onaj koga susrećem se osjeća da je poštovan i siguran u vlastitom identitetu. I obratno, ako imam moralnu sigurnost da sam i ja poštovan i siguran u vlastitom identitetu. Meni se čini da je to abeceda života, a onda i abeceda dijaloga i na takav način svi bismo trebali pristupiti i životu i društvenim pitanjima i međureligijskom dijalogu na ovome našem području. To je jedan od razloga zašto vrlo podržavam master studij na našim teološkim fakultetima, koji ga zajednički organiziraju, ali taj zajednički studij postoji jer postoje različiti fakulteti. Na kraju krajeva taj dijaloški studij je posljedica činjenice da smo različiti. Negdje na drugim stranama gdje ova vrsta razlika ne postoji ili je nema, ta vrsta dijaloga i ne postoji i nije potrebna. Postoji neka druga vrsta dijaloga. A glede Vašeg upita o pojmovima, mi katolici pojmom ekumenizam nazivamo dijalog s drugim kršćanskim zajednicama, a pojmom međureligijski dijalog naziva se susretanje sa svim ostalim vjerskim zajednicama.
PREPOROD: Imajući u vidu Vašu podršku međureligijskoj saradnji, te Vaše javne istupe protiv društvenih nepravdi - da li biste podržali ideju ili inicijativu da se jednom godišnje pročita zajednička poruka religijskih zajednica u Bosni i Hercegovini u formi hutbe ili propovijedi, a koja bi tretirala pitanje od općeg interesa - poput osude porodičnog nasilja ili nužnosti prijave korupcije kao građana i vjernika?
NADBISKUP VUKŠIĆ: Teme kao što su nepravde u području rada, u području poštivanja prava žene, majčinstva, poštivanje prava djeteta ili korupcija, drugi društveni problemi, i mnoštvo drugih tema koje postoje, naprimjer ugrožavanje mira, u konačnici jesu teme koje su dio sadržaja koje kršćanstvo propovijeda. To su teme s područja crkvenoga socijalnog nauka. Ne bih imao nikakvih poteškoća pridružiti se ili da se meni pridruži netko tko je drugačijeg vjerskog uvjerenja, da podržimo ono što je plemenito. Tako da, bilo kroz međureligijsko vijeće, bilo na različite druge načine, bilo putem medija, bilo u obliku studija koji smo spomenuli, vrlo rado podržavam te teme. Iznad svega, ne znam koliko puta sam se vraćao teološkoj temi općega bratstva među ljudima. Stotinu puta sam ponovio: činjenica je da nas je Bog stvorio kao ljude i da taj naš ljudski identitet prethodi svakom drugom identitetu. On je stariji od toga da smo kršćani, židovi, muslimani, Hrvati, Bošnjaci, Srbi, Kinezi ili Koreanci. To je jednostavno starije od bilo kojeg drugog identiteta i to je identitet koji je Bog po stvaranju utisnuo u nas i to treba prepoznati, na tome graditi sve, iz toga izvlačiti ono sve što zovemo dijalog, susretanje i razgovor.
PREPOROD: I to smatrate temeljem za napredovanje i našega društva?
NADBISKUP VUKŠIĆ: To je istina. Jednostavno, to je osnovno moralno pitanje – uočiti opće ljudsko bratstvo ili sestrinstvo – uočiti ga. I bez njega se jednostavno ne može biti ni autentičan kršćanin ni autentičan musliman. To je jednostavno dio našega vjerskog ispovijedanja.
Blagdansko vrijeme – vrijeme poniznosti i skromnosti u sjeni savremenih manifestacija
PREPOROD: Uskoro ulazimo u dane adventa. Kako Vi vidite primjeren i potreban način obilježavanja ovih dana i božićnih blagdana uopće, ali i u multireligijskim gradovima poput Sarajeva i Travnika, općenito tamo gdje muslimani i kršćani žive zajedno?
NADBISKUP VUKŠIĆ: Vama je, pretpostavljam, poznato, da je vrijeme adventa ili došašća vrijeme neposredne priprave kršćanskih vjernika za blagdan Božića i to vrijeme je u Crkvi zamišljeno – i tako bi trebalo biti – kao vrijeme poniznosti, skromnosti, samozatajnosti,
posta, darivanja, prikupljanja sredstava, da bi se, pogotovo za Božić, darovalo one koji nemaju itd. Na takav način se i pripremalo za božićne blagdane, ako ja dobro pamtim, sve do prije trideset-četrdeset godina uglavnom posvuda, a onda su se odnekuda pojavile ove glasne manifestacije, pogotovo po velikim naseljima i gradovima, i često se, uz, pretpostavljam, najbolju nakanu organizatora, nude sadržaji koje nije baš lako spojiti s poniznošću, samozatajnošću, s odricanjem. Pretvara se u neku vrstu galame. Istina, ponekad u svemu tome, iako nemam priliku to detaljno pratiti, postoje vjerski elementi. Međutim, vrlo često postoji i puno toga što sliči na vašar, a taj oblik priprave za Božić nije svojstven Crkvi, nije svojstven kršćanstvu, ali s druge strane, kao dušobrižnik, ne pripadam, među one koji misle da to treba osuđivati, pogotovo ljude koji to organiziraju osuđivati, odbacivati, moramo i njih susretati i s njima razgovarati, ali na fenomene koji postoje treba upozoravati. I ne samo kada je u pitanju advent, nego vjerojatno i neke pripreme za blagdane drugih vjerskih zajednica jer se u tim manifestacijama udaljava od onog izvornoga. Na prijateljski i lijep način moramo upozoravati na pojave koje nisu uvijek spojive s izvornim značenjem naših blagdana. Kada to ljudi organiziraju, pa je to lijepo, ja kažem neka. Ako toga nema, meni ne nedostaje, jer sam navikao i odrastao i sklon sam onom prvom načinu priprave za Božić, jer je ona više vjerska, više je duhovna i bliža je onom izvornom značenju koje zovemo kršćanstvom.
PREPOROD: Čini se da svi pomalo patimo od te estradizacije blagdanskog duha. Ne govorimo naprimjer o adventskom postu, ili kod nas muslimana, naprimjer, u ramazanu, čini se, više govorimo o hrani, nego o ramazanskom postu?
NADBISKUP VUKŠIĆ: Upravo tako. Događa se da se ponekad više govori o onome što se događa na nekom trgu ili o onome što se događa uvečer, nakon zalaska sunca, nego duhovnoj pripravi ili o postu. Ponekad se šalimo o tome. To je sve češća pojava. Čovjek je sklon tome. Ne možemo odobravati takve pojave, ali moramo imati strpljenja s osobama koje imaju takve slabosti.
Pogled u budućnost: činiti dobro u danima koje imamo
PREPOROD: Kada već spominjemo razumijevanje za ljude – možete li nam kazati kako živi Katolička crkva u cijeloj Bosni i Hercegovini ali i kakvo je trenutno stanje katoličke zajednice u mjestima poput Banje Luke i Prijedora? Nekada je Katolička crkva bila vrlo utjecajna na području Dervente, Banje Luke... No, danas Bosna i Hercegovina ostaje bez ljudi.
NADBISKUP VUKŠIĆ: Nažalost, cijela Bosna i Hercegovina, možda i sav ovaj dio svijeta, ostaje bez svojih ljudi. Mnogi su, kada govorimo o Bosni i Hercegovini, zbog ratnih događanja otišli i nisu se vratili, odnosno nije im bilo omogućeno ni da se vrate. Postoje i novi procesi iseljavanja zbog različitih razloga, gospodarskih, pravnih ili zbog ljudske potrebe da traže bolju sreću na drugim stranama. S tim novim procesima iseljavanja vidimo da nam zemlja ostaje bez velikoga broja ljudi – i to nikako nije dobro. Posljedice toga trpi svaka naša vjerska zajednica, svaka naša etnička grupa. Katolička crkva možda malo više negoli drugi, jer je najmanja brojem ljudi i najviše osjeća odlazak ljudi, odnosno posljedice onih prognanih koji se nisu vratili. Nije nimalo lagodno to promatrati, ali to je naša realnost i moramo se snalaziti i, u toj realnosti i u činjenicama koje postoje, prilagoditi svoj način djelovanja postojećim prilikama i uvjetima. Od nekog idealiziranja i programiranja na taj način nema efekta, ali ni od kukanja nad prošlim, isto tako, nema efekta. Ja bih volio biti realista i u postojećim prilikama planirati i činiti ono što je moguće, jer to je zapravo jedino ono što Bog od nas traži. U postojećim prilikama, u životu, u danima koje imamo, iskoristiti svoje prilike da činimo dobro – učiniti ono što je do nas.
PREPOROD: S obzirom na ono što se planira ili ne planira u Bosni i Hercegovini, u širem društvenom kontekstu – kako Vi vidite budućnost Bosne i Hercegovine, pa i Katoličke crkve za pedeset godina?
NADBISKUP VUKŠIĆ: Volio bih, ne samo za pedeset godina, nego kroz svih pedeset godina, u svakoj godini i u svakom danu u svih tih pedeset godina, da ovo područje kao i druga područja bude mirno. Da to bude početni blagoslov za sve ljude koji žive ovdje, a onda da se u miru dogovaraju, razgovaraju, traže rješenja i u tom traženju rješenja, uz mir da grade strpljivost. Meni se čini da su to dvije vrednote koje su silno važne za ljude i za ovu zemlju. Mir, s jedne strane i održavanje toga mira, a u traženju boljih rješenja negoli su postojeća - strpljenje. Jer bez mira i bez strpljenja na ovim područjima vjerujem da nema sreće. Svatko, pogotovo osobe koje su na odgovornim službama u društvenom području, pa i u vjerskom području, moraju biti ljudi mira i moraju biti ljudi strpljenja. Bez toga dvoga, nisam siguran da ćemo donijeti prave plodove. Volio bih da se u narednom razdoblju naša generacija i generacije poslije nas, koje će kroz tih pedeset godina živjeti, dadnu posvema na ova dva područja, a onda će i ono što smo na početku kazali, da je temelj prijateljstva - da smo braća i sestre svi zajedno - biti utvrđivano, nadograđivano i svjedočeno i vjerujem da će onda i sreća i zadovoljstvo biti mnogo češći na licima i u životima ljudi negoli je bilo u prošlosti.
PREPOROD: Čini se da se, bez obzira na naša iskustva, teško učimo vrijednostima mira i strpljenja. S tim u vezi, možete li nam kazati šta biste, kada biste imali priliku, da nešto kažete mladim ljudima za koje sigurno znate da će sutra voditi ovu zemlju, koji će sutra odlučivati o ključnim pitanjima naše države, šta biste im kazali?
NADBISKUP VUKŠIĆ: Kazao bih im - budite pošteni. Budite otvoreni. Ne dajte se ni na koji način korumpirati. Volite ljude i Dragi Bog će, onda, blagosloviti vas i sve druge.
PREPOROD: Poštovani nadbiskupe, zahvaljujem Vam na razgovoru.
NADBISKUP VUKŠIĆ: Bogu hvala i hvala Vama.
PREPOROD: Za kraj Vam ostavljam prostor da našim čitateljima uputite nekoliko riječi, poruku koju smatrate potrebnom kazati.
NADBISKUP VUKŠIĆ: I kršćani i muslimani kao vjernici ispovijedamo da je Bog naš Stvoritelj i da smo, ovakvi kakvi jesmo, stvoreni s Božjom željom da u ovom svijetu budemo odraz, znakovi i sredstva Božje prisutnosti, a, onda, samim time, blagoslov i za sebe i za svoje suradnike i za svoje prijatelje i za sve ljude koje susrećemo svojim životima. Tako ispovijedamo, tako vjerujemo i jedni i drugi. I želim da svatko od nas, i kršćana i muslimana, bude sredstvo i mjesto Božje prisutnosti u svijetu.