Briselska vrata širom zatvorena, dokle?
Nema smisla odreći se euroatlanskih integracija / Iščekivanje da NATO reaguje na grubo ugrožavanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta BiH nas eutanizira / Treba osmisliti platformu za Opšti društveni dijalog o budućnosti Bosne i Hercegovine
Iako dešavanja oko pristupanja Bosne i Hercegovine u EU i NATO pratim više od dvije decenije i znam koliko je to mukotrpan posao za zemlju poput naše, koja je još uvijek u konfliktu, što unutrašnjem, što uvezenom, nemalo sam bio iznenađen ushitom sadašnje vlasti da Brisel napokon zna za BiH i da smo napokon stigli na briselski dnevni red. I još kažu da je to njihova zasluga. Sad bih trebao reći onu narodnu – čega se pametan stidi, time se neko drugi hvali. Sramota je da je Bosna i Hercegovina ponovo, poslije dvije decenije, stigla na dnevni red ministarskog samita NATO-a, zbog ozbiljno pogoršane sigurnosne situacije. Očito je da bi daljnja eskalacija ovdašnjih unutrašnjih nesporazuma i secesionističke retorike, u sukusu dešavanja u Ukrajini i na Bliskom istoku, ugrozila sigurnost euroatlanskog prostora i da Brisel, radi sebe mora intervenisati.
Biti član NATO-a ili partner: Praktična razlika
Mi bismo napokon trebali shvatiti da je ovdje naglasak na - radi sebe, a ne radi nekakvog Dejtonskog sporazuma i ko zna čega. Prisjetimo se agresije Rusije na Gruziju (2008.), odnosno na Ukrajinu 2014. godine. NATO je oba puta rekao, oni su nam partneri, dobri i respektabilni, ali nisu članice Alijanse da bismo mi mogli reagovati. I bili su u pravu. Danas je i BiH, dobar i respektabilan partner Alijansi. Zato je za svaku osudu guranje NATO integracija od strane vlasti u stranu, odnosno pod tepih, ne bi li se odnosi u BiH relaksirali.
Svi koji se pitaju zašto je članstvo u NATO važno neka se pozabave razlozima Finske i Švedske da uprkos visokom standardu, dostignutim nivoima modernizacije, operativnosti i interoperabilnosti njihovih odbrambenih sistema, garancija sigurnosti koju im pružaju članstvo u EU i sporazumi s NATO-om, ipak postanu punopravne članice ove Alijanse. Sigurnost izvan i ispod NATO kišobrana su dva različita stanja. Nema smisla odreći se euroatlanskih integracija, zarad fotelja, pa makar i zlatom bile optočene. Ustupak ratnim politikama nije kompromis, kao što to nije ni do pola prazna čaša. Kompromis je do pola puna čaša, s NATO integracijama na stolu, a ne pod tepihom.
Da nije sve kako treba, kada je sigurnost Zapadnog Balkana u pitanju, potvrđuje i činjenica da je, naizgled ničim izazvan, generalni sekretar Saveza, gospodin Stoltenberg nedavno posjetio BiH, Srbiju i Kosovo, a na kraju posjete posebno se sastao s predsjednicima zemalja NATO članica iz ovog regiona (Slovenija, Hrvatska, Crna Gora, Albanija i Sjeverna Makedonija). Nama u BiH je ukazao na unutrašnje nesporazume, secesionističku retoriku i uticaj Rusije, a Beograd je upoznao s jačanjem snaga KFOR-a, na tragu ozbiljnog terorističkog napada na sjeveru Kosova. Svim sagovornicima je ponovio da je Zapadni Balkan od strateškog interesa za NATO. Kažu da je gospodin Stoltenberg, mimo rečenog na press-konferenciji u Sarajevu, bio na zatvorenim sastancima oštar i rezolutan – nema članstva u Savezu s nepouzdanim lancem odlučivanja u državi. Kako se poslije njegove posjete i upozorenja, ništa nije promijenilo, pa ni narativ ovdašnjih političara, uz činjenicu da sukob Izrael - Hamas prijeti daljom eskalacijom, a agresija Rusije na Ukrajinu dobija čini se neželjeni tok, pokazao se opravdanim ministarski sastanak članica Saveza posvetiti BiH i Zapadnom Balkanu i dodatno ukazati na ozbiljnost situacije. Jer nama ni išaret nije dosta.
Spinovi u Evropi, ali i Bosni i Hercegovini
A da je tako potvrđuje činjenica da se retorika usmjerena na rastakanje bosanskohercegovačkog društva nastavlja. Sadržaj ovog narativa zavisi od kretanja na tržištu prljavih ideja. Islamofobija u Evropi je opet na cijeni, pa su se gotovo horski, evropskim desničarskim zvonima priključili ovdašnji političari ukazujući na „vukove samotnjake“u, pazi sad, selima u Federaciji BiH gdje se živi po šerijatu. Ni imena sela, ni samotnjaka. Valjda treba vjerovati na riječ osobama s američke crne liste, koje potpisuju i/ili podržavaju pismo. Uzvik – mi znamo kako se boriti protiv muslimanskih terorista je ustvari vapaj za aboliciju UZP-a i podršku desničarima u EU, te pokušaj da se u ovdašnjoj javnosti skrene fokus s unutrašnjih problema i neostvarenih obećanja. Ovaj spin o radikalizaciji muslimana i terorističkom potencijalu u BiH, svojom dubinom se uklapa u agendu Rusije da BiH učini nesposobnom za evropske i euroatlanske integracije. Kao po običaju, ovakve tvrdnje se potkrepljuju i od strane obavještajnih službi susjednih zemalja, koje očito zaboravljaju da su i same demantirale ranijih godina iznesene brojke o nosiocima islamskog radikalizma u BiH.
Smirivanju situacije i prevazilaženju unutrašnjih nesporazuma ne doprinose ni izjave o ruskim kampovima u manjen bh. entitetu. Ne treba ministra podsjećati kako se s takvim informacijama barata i da im u ovom formatu nije mjesto u medijskom prostoru. Naravno da maligni uticaj ruske politike na Balkanu, pa i u Bosni i Hercegovine ne treba zanemariti. U interesu ostvarivanja ruskih ciljeva agresije na Ukrajinu, je svakako i otvaranje novih sukoba, poput onog u Gazi. Jer da podsjetim, Rusija je započela rat u Ukrajini s ciljem eliminacije ukrajinske državnosti i kulture, uspostave novog globalnog poretka sa slabim SAD, te potkopavanja NATO-a i zastrašivanja Zapadne Evrope. Svako otvaranje novih sukoba smanjuje pozornost svjetske javnosti na Ukrajinu, kao i priliv toliko potrebne tehnike i ubojnih sredstava ukrajinskim snagama. Otuda se može pretpostaviti da Rusija ima svoje prste u nedavnom terorističkom napadu na sjeveru Kosova, sukobu na Bliskom istoku, ili pak u mogućem vojnom sučeljavanju Venecuele i Gvajane u Južnoj Americi (vojske su već na granici).
Nužne promjene za našu zemlju
Ali vratimo se Bosni i Hercegovini. Iščekivanje da NATO reaguje na grubo ugrožavanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta BiH nas eutanizira.
Smatrajući da je to obaveza Alijanse iz Opšteg okvirnog sporazuma o miru u BiH, gotovo smo se potpuno demobilisali i rad na odbrani i sigurnosti ove zemlje zanemarili. Politički lideri su se gotovo listom prepustili estradizaciji politike i djelovanja institucija koje vode, radeći pomalo na onim sitnim zadacima i izazovima, ostavljajući kapitalne izazove po strani. Ovu zemlju godišnje napusti preko pedeset hiljada stanovnika, s kartom u jednom smjeru. Napuštaju je i oni koji ovdje imaju posao, dobro plaćen posao. Čine to zbog straha za vlastitu i sigurnost svojih porodica, siti korupcije, organiziranog kriminala i praznih obećanja. Zato ovoj zemlji trebaju reforme, kako u odbrambenom i sigurnosnom sektoru, tako i u javnoj upravi, tužilaštvu i sudstvu, ekonomskoj i finansijskoj politici. Za početak treba sjesti za sto, odustati od populističkog narativa i osmisliti platformu za Opšti društveni dijalog o budućnosti BiH, koji mora biti maksimalno inkluzivan i fokusiran na stvarne izazove društva. Treba nam i komunikacijska strategija za euroatlanske integracije, koja će imati za cilj da raskrinka sve mitove o NATO-u, od onog koliko košta članstvo, do toga gubi li se suverenitet ulaskom u do sada najefikasniji savez u oblasti sigurnosti. Trebaju nam i nova sigurnosna i odbrambena politika, pa i nova struktura Oružanih snaga, primjerene savremenim izazovima i naučenim lekcijama iz rata u Ukrajini. Promijenile su ih mnoge zemlje u zapadnoj Evropi. A i NATO se vratio svom osnovnom zadatku – odbrani i odvraćanju. I naravno većem ulaganju u odbrambeni sektor.