Šta očekivati od Bosne

Nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu mnogi Bošnjaci, prognani ili ranjeni, nastavili su svoj život daleko od rodnih mjesta. Kao djeca ili odrasli svjedočili su ubistvima, progonima i izbjegličkim sudbinama, a s tim sjećanjima i osjećanjima danas žive u inozemstvu te podižu nove generacije. Koliko su ove ratne traume ostavile traga na njih nije česta tema analiza i istraživanja. Također, njihova djeca ili mladi koji su rođeni u inozemstvu odrastaju uz priče o traumatičnim iskustvima starijih generacija i pitanje je kako oni gledaju na ove teme: kako se oni osjećaju kada slušaju ove priče, koliko ih to udaljava ili približava Bosni i da li više na Bosnu uopšte računaju... samo su neka pitanja koja se postavljaju u tretiranju prijenosa trauma s generacije na generaciju i van naše domovine.

Amer Mehmedović je rođen 1995. godine u Njemačkoj. Njegov djed je došao u Njemačku šezdesetih godina, a roditelji krajem osamdesetih. Tako da se zbog rata nikada nisu ni vratili u Bosnu. Bosanska tragedija je duboko usađena u porodičnu memoriju, jer rat je ostavio traga kako na njegovu tako i na familiju supruge. Zimske i ljetne odmore provodi u Bosni i ta privrženost za domovinu ne jenjava. Prema njegovim riječima sve što se događa u Bosni prati se u njegovom porodičnom krugu.

Naša obaveza je da se ne zaboravi

„Kroz moje djetinjstvo se pričalo o ratu, kroz džemat ovdje i kroz poznanstva s drugima. Džemat je inače mali dio Bosne u Njemačkoj. Svi mene gledaju kao Bosanca ovdje, iako sam ovdje rođen i teško se može prepoznati odakle sam dok ne kažem svoje ime. Većina je čula za Bosnu, a pitanja su vezana za naš dolazak u Njemačku. Ne mogu reći da prave velike razlike između nas i ostalih članova društva, ali ipak ta razlika postoji“, kazao je Amer koji ističe da nikada ne preskače dio o bosanskoj tragediji kada se drugi raspituju o Bosni.

„Moj osjećaj jeste da se to uveliko zaboravlja, da se ljudima pomiješalo šta se zaista dogodilo. Zato kada mi se pruži prilika pokušavam objasniti šta se desilo u Bosni. Jedan kolega je prije nekoliko mjeseci bio u Hrvatskoj na odmoru i kada se vratio ispitivao me o činjenicama iz ratnog perioda. To je jedna od važnijih tema. Kada posjetim Srebrenicu pokušavam prenijeti drugima iskustvo. Mi, koji živimo u stranim zemljama, ne smijemo dopustiti da se sve zaboravi. Važno je pitanje šta bismo mi ovdje mogli učiniti da se to spriječi. Kada su te priče postale aktuelne odmah smo se mi ovdje angažirali da animiramo javnost, organiziramo proteste pred zgradom UN-a. Trudimo se da bilo kako reagiramo.“

Pitali smo ga koji od osjećaja bi stavio na prvo mjesto kada čuje za ideje o podjeli Bosne i prijetnjama za sigurnost.

„Moja prva reakcija jeste strah i sikirancija. Iako sam rođen u Njemačkoj, moj identitet je u Bosni. Ako bi se realiziralo takvo šta strah je da će se taj identitet izgubiti. Postoji mogućnost da moje porijeklo iz Janje nestane i bude izbrisano. Kada vidim napade na povratnike to kod mene izaziva osjećaj ljutnje. To se dešava ljudima samo zato što su Bošnjaci“, kazao je Amer.

Umjesto zaključka

Da bi se mogli donijeti određeni zaključci o tome koliko su ratne traume ostavile traga na naše sugrađane u inozemstvu i u kakvom ambijentu se rađaju nove generacije potrebne su ozbiljne analize sa znatno većim brojem sagovornika.

Prema našim sagovornicima agresija na Bosnu i Hercegovinu je nesumnjivo ostavila traga na njih, ali ostaje pitanje koliko su te traume ostavile posljedice kako na njih tako i na mnoge druge koji su napustili našu zemlju. Razgovor o ratnim temama nije nešto što se obavezno izbjegava, barem kod naših sagovornika koji su pri bošnjačkim džematima u kojima je ova tema sastavni dio kulture sjećanja. Neki nastoje pravilno objasniti i mlađim generacijama bosansku tragediju. No, priznaju da je ogroman broj naših sugrađana u inozemstvu o kojima se nema dovoljno informacija te da nove generacije, koje nemaju direktan doticaj s bosanskim idejama, odrastaju u potpunosti otuđene od povijesti, ali i bosanske sadašnjosti. Dodatni podsticaj za otuđenje jeste i iskustvo i potencijalna trauma od odbacivanja u društvu u kojem se trenutno živi. Rast političke desnice, ali i svakodnevne situacije građana u zapadnim društvima koji reagiraju ili pokažu da prave razliku između domicijelnog stanovništva i naturaliziranih stranaca, mogu imati značajan utjecaj na naše sugrađane da prikrivaju svoje porijeklo i da se, na kraju, i zanimaju za Bosnu. Kada je riječ o odnosu Bosne prema njenim državljanima u inozemstvu teško išta mogu očekivati, odnosno uvjerili su se da od svoje domovine ne mogu ništa očekivati. Zapravo od ljudi koji vode političke procese u Bosni. Tu se otkriva i dodatni problem: naši sugrađani se počinju osjećati strancima i u Bosni. Nove generacije u komšiluku, mahalama i gradovima ne prepoznaju u njima svoje sugrađane koji žive van Bosne, a nazivi kao što je „dijasporci“već se počinje koristiti i pežorativno ili uz mnoštvo predrasuda i stereotipa. Stoga, Bošnjaci van domovine mogu imati dvostruki izazov: da budu stranci u inozemstvu, ali i u sopstvenoj domovini.

Prema različitim pokazateljima, a što su naši sagovornici i potvrdili, većina naših sugrađana u inozemstvu živi ugodan život, primjeren standradu tog društva i materijalno koliko god su izgubili u ratu uveliko su nadomjestili novim materijalnim postignućima. No, nematerijalne stvari nisu mjerljive, odnosno njihova iskustva novog života, sjećanja, nostalgija, tuga za voljenim je nešto čime se nisu posebno bavili u svom životu, već se breme ličnog iskustva nosi bez razmišljanja da li će ostaviti posljedice na fizičko i psihičko zdravlje. Lično je pitanje da li će se neko vratiti u Bosnu, ali je mnogima zajednički komentar da se o povratku u Bosnu može razmišljati tek kada se steknu određeni uslovi. Drugim riječima, ne zbog prošlosti, eventualnih trauma, što svakako ne treba isključiti kod osoba koje su preživjele torture ili gubitak brojnih članova porodice, već budućnosti i mogućnosti da se živi u jednom ekonomskom prosperitetu shodno evropskom standardu. To je mišljenje i mlađih generacija koje su rođene u inozemstvu, a za Bosnu znaju preko roditelja ili kroz odlaske u Bosnu tokom raspusta. Mlađe generacije su naročito izložene asimilaciji, a na njihovo interesovanje za prošlost i budućnost Bosne utječe i to koliko su okruženi mladima koje zanima Bosna. Zato su važne škole u kojima se može učiti bosanski jezik, kultura i tradicija barem u periodu osnovne škole, jer prema riječima nekih sagovornika u tinejdžerskim i studentskim godinama zanimanje za ove vrijednosti svedeno je na minimum i mnogi se nikada ne vrate svojim korijenima, a prvi znak je da vrlo teško mogu razumjeti bilo šta od bosanskog jezika. Upravo jedan od većih problema koji se nazire u iskustvu Bošnjaka u inozemstvu jeste da nemaju dovoljno informacija o historiji bosanskog jezika, njegovoj ljepoti i književnim djelima, te da su mnogi uskraćeni za njegovo učenje. Ako nove generacije ne pročitaju klasična djela iz bosanske književnosti kako će saznati za književni jezik, a bosansko kulturno naslijeđe i u ovoj formi i šta mogu predstaviti drugima koji budu govorili o klasičnoj njemačkoj ili britanskoj književnosti?

Stoga, umjesto želje da djecu naše dijaspore, skoro nerealne za djecu koja su digla stambene i poslovne kredite s otplatom do 60. godine života, u skorije vrijeme vidimo kao stalne rezidente BiH radije treba graditi njihov odnos prema BiH na ljubavi njihovih roditelja prema rodnoj grudi i trenutnim političkim potrebama BiH, a na koje oni sutra mogu utjecati kao pravnici, privrednici, političari i evropski komesari. Koliko bi uopšte utjecalo na pozitivne promjene njihovo prisustvo ovdje, ako se uzme u obzir trenutna vidljiva i realna politička nemoć Bošnjaka iako je najbrojniji narod?

Dragi profesore Habermas, možda me se ne sjećate, ali upoznali smo se u Egiptu u martu 1998. godine. Došli ste na Američki univerzitet u Kairu kao istaknuti gostujući profesor kako biste sarađivali s fakultetom, studentima i javnošću. Svi su bili oduševljeni da vas čuju. Vaše ideje o javnoj sferi, racionalnom dijalogu i demokratskom životu bile su poput daška svježeg zraka u vrijeme kada su islamisti i autokrati na Bliskom istoku gušili slobodu izražavanja pod krinkom “zaštite islama”. Sjećam se ugodnog razgovora koji smo vodili o Iranu i vjerskoj politici tokom večere u kući jednog kolege. Pokušao sam vam prenijeti pojavu “post-islamističkog” društva u Iranu, što ste kasnije, čini se, doživjeli tokom svog putovanja u Teheran 2002. godine, prije nego ste govorili o “post-sekularnom” društvu u Evropi. Mi u Kairu smo u vašim temeljnim konceptima vidjeli veliki potencijal za podsticanje transnacionalne javne sfere i međukulturnog dijaloga. Uzeli smo k srcu srž vaše komunikativne filozofije o tome kako se konsenzualna istina može postići slobodnom raspravom.

Nekih 25 godina kasnije, sada u Berlinu, pročitao sam vašu koautorsku izjavu „Principi solidarnosti“o ratu u Gazi s izrazitom zabrinutošću i alarmiranošću. Duh ove izjave općenito opominje one u Njemačkoj koji govore otvoreno, kroz izjave ili proteste, protiv nemilosrdnog izraelskog bombardiranja Gaze kao odgovora na užasne napade Hamasa od 7. oktobra. Ona implicira kako su ove kritike Izraela nepodnošljive jer je podrška Izraelu temeljni dio njemačke političke kulture „za koju su židovski životi i pravo Izraela na postojanje središnji elementi vrijedni posebne zaštite.“Princip „posebne zaštite“je ukorijenjen u iznimnoj i jedinstvenoj historiji Njemačke, u „masovnim zločinima iz nacističkog doba.“

Zadivljujuće je da ste vi i političko-intelektualna klasa vaše zemlje nepokolebljivi u očuvanju sjećanja na taj historijski užas kako slični užasi ne bi zadesili Židove (a pretpostavljam i nadam se i druge narode). Međutim, vaša formulacija i fiksacija na njemačku izuzetnost praktično ne ostavlja prostora za razgovor o izraelskoj politici i pravima Palestinaca. Kada kritiku „postupaka Izraela“pobrkate s „antisemitskim reakcijama“vi podstičete šutnju i gušite raspravu.

Kao akademik, zaprepašten sam saznanjem da na njemačkim univerzitetima – čak i u predavaonama, koje bi trebale biti slobodni prostori za raspravu i zapitanosti – gotovo svi šute kada se spomene pitanje Palestine. Novine, radio i televizija su gotovo u potpunosti lišeni otvorene i smislene rasprave o ovoj temi. Doista, veliki broj ljudi, uključujući Židove koji pozivaju na prekid vatre, otpušteni su s pozicija, otkazani su im događaji i poništene nagrade, te su optuženi za „antisemitizam“. Kako će ljudi raspravljati o onome šta je ispravno, a šta pogrešno, ako im nije dopušteno da slobodno govore? Šta se događa s vašom proslavljenom idejom o „javnoj sferi“, „racionalnom dijalogu“i „deliberativnoj demokratiji“?

Činjenica je da većina kritičara i protesta koje opominjete nikada ne dovodi u pitanje načelo zaštite židovskog života - i, molim vas, nemojte brkati te racionalne kritičare izraelske vlade sa sramotnim krajnje desničarskim neonacistima ili drugim antisemitima kojima se mora suprotstaviti i koji moraju biti oštro osuđeni. Zaista, gotovo svaka izjava koju sam pročitao osuđuje i Hamasove zločine nad civilima u Izraelu i antisemitizam. Ovi kritičari ne osporavaju zaštitu židovskog života ili pravo Izraela na postojanje. Oni osporavaju poricanje života Palestinaca i prava Palestine na postojanje. A to je nešto o čemu je vaša izjava tragično nijema.

U vašoj izjavi se niti jednom ne spominje Izrael kao okupacijska sila ili Gaza kao zatvor na otvorenom. Ne postoji ništa o ovoj izopačenoj nejednakosti. Da ne govorimo o svakodnevnom brisanju palestinskog života na okupiranoj Zapadnoj obali i Istočnom Jerusalemu. “Postupci Izraela”, koje smatrate “načelno opravdanima”, kao posljedicu imaju bacanje 6.000 bombi u šest dana na bespomoćno stanovništvo; više od 15.000 mrtvih (70% žena i djece); 35.000 ranjenih; 7.000 nestalih; te 1,7 milona raseljenih - da ne spominjemo okrutnost uskraćivanja hrane, vode, smještaja, sigurnosti i bilo kakve mrvice dostojanstva stanovništvu Gaze. Ključne infrastrukture potrebne za život su nestale.

Iako ovo možda tehnički ne predstavlja „genocidne namjere“, kao što to vaša izjava sugerira, službenici Ujedinjenih nacija nedvosmisleno govore o „ratnim zločinima“, „prisilnom raseljavanju“i „etničkom čišćenju“. Moja zabrinutost ovdje nije kako prosuđivati „postupke Izraela“iz pravne perspektive, već kako shvatiti ovu moralnu hladnoću i ravnodušnost koju pokazujete pred takvim zapanjujućim razaranjem. Koliko još života treba nestati prije nego što postanu vrijedni pažnje? Kakvo značenje na koncu ima „obaveza poštovanja ljudskog dostojanstva“koju vaša izjava naglašeno ističe? Kao da se bojite da će govor o patnji Palestinaca uništiti vašu moralnu posvećenost židovskim životima? Ako je tako, koliko je tragično to da ispravljanje ogromne nepravde počinjene u prošlosti treba biti povezano s ovjekovječenjem druge monstruozne nepravde koja se čini u sadašnjosti.

Bojim se da je ovaj iskrivljeni moralni kompas povezan s logikom o njemačkoj izuzetnosti koju vi zagovarate. Jer, izuzetnost, po definiciji, ne dopušta jedan univerzalni standard već različite standarde. Neki ljudi postaju više vrijedna ljudska bića, drugi manje vrijedna, a treći bezvrijedna. Ta logika isključuje racionalni dijalog i desenzibilizira moralnu svijest. Ona podiže kognitivnu blokadu koja nas sprečava da vidimo patnju drugih i sprečava empatiju.

Ali ne podliježu svi ovoj kognitivnoj blokadi i moralnom mrtvilu. Koliko uviđam, mnogi mladi Nijemci privatno izražavaju sasvim drugačija stajališta o izraelsko-palestinskom sukobu od onih koje zagovaraju političari ove zemlje. Neki čak učestvuju u javnim protestima. Mlada generacija je izložena alternativnim medijima i izvorima znanja i iskustva, te doživljava drugačije kognitivne procese od starije generacije. Ali, većina šuti u javnom prostoru iz straha od odmazde.

Čini se kao da se pojavljuje neka vrsta „skrivene sfere“, ironično u demokratskoj Njemačkoj, slična onoj u istočnoj Evropi prije 1989. godine ili onoj pod despotskom vlašću na Bliskom istoku današnjice. Kada zastrašivanje ukine javno izražavanje, ljudi su skloni kreirati svoje vlastite, alternativne narative o ključnim društvenim stvarima u privatnosti, čak i onda kada pristanu povinovati se službeno odobrenim stajalištima u javnosti. Takva jedna skrivena sfera može eksplodirati kada joj se ukaže prilika.

Ovo su uznemirujuća vremena, profesore Habermas. Upravo u takvim vremenima su mudrost, znanje i iznad svega moralna hrabrost mislilaca poput Vas najpotrebniji. Vaše poticajne i velike ideje o istini i komunikativnom djelovanju, kozmopolitizmu, deliberativnoj demokratiji i ljudskom dostojanstvu ostaju neizmjerno važne. Međutim, vaš eurocentrizam, njemačka izuzetnost i zatvaranje javne debate o Izraelu i Palestini kojoj doprinosite, izgleda su u suprotnosti s ovim idejama.

Bojim se da puko znanje i svijest neće biti dovoljni. Nakon svega, kako jedan intelektualac može „znati“bez „razumijevanja“i razumjeti bez „osjećanja“, kao što se pitao Antonio Gramsci? Samo kad „osjećamo“patnje jedni drugih, kroz empatiju, može biti nade za naš svijet koji je u problemima.

Prisjetimo se riječi perzijskog pjesnika Saadija Širazija iz 13. stoljeća:

Ljudska bića pripadaju jednoj cjelini, Stvorena su od jedne suštine i duše. Ako je jedno pogođeno bolom,

Ostala će nelagodna ostati.

Ako suosjećanja nemaš za ljudsku bol, Naziv ljudski ne možeš zadržati!