Očeva kuća bila je posljednja pjesma koju je govorio
Na posljednjoj književnoj večeri s Hadžemom Hajdarevićem
Teško je pisati o prijatelju kad mlad preseli na ahiret. A, ti si, Hadžeme, za mene uvijek bio mlad. Brazde vremena koje su se u našim životima neumitno urezivale shvatao sam kao zrijenje naših godina. Prije pola stoljeća upoznali smo se u Gazi Husrev-begovoj medresi u Sarajevu. U ovu referentnu i jednu od najstarijih škola na zapadnom Balkanu došli smo kao golobradi mladići. Ti iz doline Sutjeske, s Kruševa, fočanskog, a ja iz doline Neretvice, iz Jasenika, konjičkog. Tada smo postali članovi brojne Gazijine učeničke porodice. Svjedočili smo petogodišnjim jesenjim sastancima i junskim rastancima. Prvačići su pristizali, a svršenici petog razreda odlazili. Nismo bili u istom razredu. Bili smo dvije komšijske generacije. No, bili smo u istoj generaciji mladića koji su svoja pera oštrili kroz naš list Zemzem. U njemu smo objavljivali svoje literarne uratke, reporterske zapise s ramazanskih praksi, momačke fotografije koje su inicirale pisma neznanih čitateljki...
Poslije završetka petogodišnjeg školovanja učenici Medrese su odlazili novim životnim stazama. Jedni su odmah nastavljali obrazovanje na visokoškolskim ustanovama, drugi odlazili u imamske misije, treći na odsluženje tadašnje JNA, četvrti zasnivali porodice. Medresa je, ipak, bila jedna od rijetkih škola čiji učenici, na svojim rastancima, u svojim vokabularima, nisu imali – riječ zbogom. Neka čudesna nit držala ih je u vezi, u čestim generacijskim sastancima.
Ovaj put ću se osvrnuti na naš posljednji zajednički nastup na jednoj književnoj manifestaciji. Bilo je to 22. novembra 2023. na 45. tutinskim večerima poezije u prostorijama gradske biblioteke. Ti si zajedno s Kemalom Musićem iz Bijelog Polja (Crna Gora) predstavljao tek izašlu zbirku Ram Bulja i druge priče Ćamila Sijarića koja je priređena povodom 110 godina od Sijarićevog rođenja. Ja sam sa još desetak pjesnika iz Tutina, Sjenice, Novog Pazara, Vrnjačke Banje govorio poeziju. Na samom kraju i vas dvojica ste pročitali po svoj literarni prilog. Ti si kazao jednu od svojih najranijih i, po meni, najboljih pjesama Očeva kuća. Bio sam prijatno iznenađen brojem publike koja je pratila to veče lijepe riječi. Nije bilo prazne stolice, pa ni mjesta za stajanje. Prisutni su bili općinski i kulturni poslanici na čelu sa predsjednikom Općine Tutin Salihom Hotom. Nakon završetka književne večeri otišli smo na zajedničku večeru u tamošnji elitni restoran. Ti si došao do restorana, ali si zbog bolova u desnoj nozi, umjesto za sofru, morao u hitnu pomoć tamošnjeg doma zdravlja. Nije slutilo na dobro. Domaćini su se pobrinuli da ti se obezbijedi sva potrebna medicinska pomoć. Ljekari su ti uključili infuziju i dali injekciju protiv bolova. I sutradan ujutro nisi mogao s nama na doručak. Čekala te je nova tura infuzije i injekcija. Po tvom izlasku iz bolnice krenuli smo kući. Ja sam vozio, a ti si na zadnjim sjedištima pokušavao pronaći položaj da te noga manje boli. U Bijelom Polju smo kahvu popili u jednom restoranu gdje su ti uručeni paketići nove knjige poezije koju su objavili Crnogorci sa Cetinja. Desit će se da je ona bila i posljednja tvoja knjiga čije ćeš stranice, na kojima se još uvijek osjećao miris štampe, osjetiti jagodicama svojih prstiju.
Iz Bijelog Polja nastavili smo put preko Brodareva, Prijepolja, Bistrice, Priboja, Rudog, Međeđe, Rogatice, Mokrog. Sa ulaza u Sarajevo zovnuo sam Selmana Selhanovića da nas sačeka na Grbavici kako bismo ti pomogli da se, budući da zgrada nema lifta, popneš na peti sprat. Selman nas je sačekao po dogovoru i ti si, naslanjajući se na naša ramena i svoju lijevu nogu, uspio izaći u svoj stan. Tvoja supruga Amila nam je napravila kahvu, a ti si ležao na podu, jer ti je tu, zbog umirenja od jakih bolova, najviše odgovaralo.
Sutradan smo razmijenili poruke, a ti si već bio u Općoj bolnici. Hitno si operisan. U nedjelju smo se čuli i telefonom. Bio sam više nego ubijeđen da ćemo te, za nekoliko dana, posjetiti u tvom stanu. Sutradan ujutro nazvao me je naš zajednički prijatelj muftija Remzija Pitić i saopćio najtužniju vijest - da si preselio. A on je tu strašnu vijest dobio porukom iz Bolnice. Ostao sam bez riječi. Nisam mogao vjerovati da ćeš nas tako brzo napustiti, da nećeš dočekati objavljivanje nekoliko hiljada stranica svojih napisanih djela, među kojima je i tvoj ratni dnevnik, da će prestati tvoja predavanja bosanskog jezika mladima diljem Bosne i Hercegovine i dijaspore, da će izostati tvoja urednička i lektorska aktivnost na djelima mnogih pisaca, da će presahnuti naše zajedničke kahve sa Selmanom, Alijom, Uzeirom. Sudbina je bila da, prije nekoliko mjeseci, Alija, Selman i ja budemo svjedoci tvog posljednjeg boravka u rodnom Kruševu pored tvoje srušene kuće čiji su temelji zarasli u žbunje. Na brežuljku iznad nekadašnje kuće, gdje su nastajali prvi tvoji literarni radovi, među gustom hrastovom šumom, pojeli smo pitu koju si ti, na ime doručka, kupio u svojoj sarajevskoj mahali. Nakon doručka krenuli smo prema gatačkoj općini da u Borču klanjamo džuma-namaz. Na Čemernu se desio kvar na tvom autu, te ne stigosmo u Borač. Tad si rekao da ćemo ponovo otići u Borač. Nažalost, nije se to desilo. Nisi dočekao naš ponovni odlazak u Borač. Zato ćemo nas trojica, ako Bog da, ispuniti taj tvoj amanet i u tamošnjoj džamiji proučiti Ja-sin pred tvoju dušu.
Nek je vječni rahmet tvojoj plemenitoj duši, prijatelju moj! I nek ti je lahak boravak u mezaru koji je pored mezara tvoje mjezimice Selme koja je preselila na ahiret u svojoj 26. godini, a koju si ti mnogo volio i često sanjao.