Pismo dragom prijatelju

Dragi, plemeniti, dobri Hadžeme, iako ovo pismo ne možeš čitati, znam sigurno da ćeš ga osjetiti svojom plemenitom dušom. Naravno, da ova zabilješka nema onu izražajnu snagu kakvu je ostavljalo tvoje poetsko pero, ali je pišem zbog sebe - jer želim da ostane zabilježen trag o dobrom Bošnjaninu, kosmopoliti, u čijem srcu je bilo mjesta za svakog dobronamjernog čovjeka, bez obzira kako se zvao i kakav svjetonazor slijedio.

Upoznali smo se 2007. godine na Danima Hasana Kaimije. Ono što sam tada, pri tom prvom susretu, osjetila je neka tiha, kazala bih iskonska tuga koja je izbijala iz tvog pogleda uprkos osmijehu na licu. I kroz sve ove godine našeg druženja sam je uvijek iznova zamjećivala u tvojim očima isprepletenu s osmijehom. Možda je ova tuga više bila odraz saznanja da se poetskim perom malo šta može popraviti u ovom varljivom svijetu. Ali ti si se borio i nisi posustajao. Naše prijateljstvo smo ovjekovječili radeći na projektu Ilahiname. Tada sam te bolje upoznala. Spoznala sam svu ljepotu tvoga istančanog poetskog umijeća, ali i osjetila dubinu tvoje širokogrudosti, plemenitosti, spremnosti da se uvaži drugo i drugačije mišljenje, ali i da se sagovorniku na jedan lijep način obrazloži vlastiti stav kako bi se došlo do kompromisa i do najboljeg mogućeg rješenja. Cijelog sebe si, ne žaleći ni truda ni vremena, uložio da – kako si volio kazati – riječi iz jednog jezika presadiš u drugi jezik. Satima si znao bdjeti nad samo jednim stihom, kako bi čitatelju uljepšao čitanje Ilahiname.

Hvala ti za sve lijepe trenutke saradnje. Ponosna sam što sam te poznavala i sretna što si me smatrao prijateljicom.

Selam tvojoj plemenitoj duši! I umalo da zaboravim. Poselami šejha Attara od mene, on te sigurna sam radosno čeka da mu se pridružiš u nepregledima nebeskih prostranstava.