Gaflet - nemar, nebriga, bezbrižnost, nehat i indiferentnost

AMi smo za Džehennem mnoge džine i ljude stvorili, oni srca i pameti imaju, ali njima ne razmišljaju i ne shvaćaju, oni oči imaju i njima gledaju a ne vide, oni uši imaju i njima slušaju ali ne čuju! Oni su kao stoka, čak i gori. Eto, takvi su gafiluni - nemarni, nehajni, nepažljivi, ravnodušni, indiferentni i bezbrižni prema istini i znamenjima.” (El-E’araf, 179)

Ko su to, koji su to i kakvi su to ljudi koji srca imaju a njima ništa ne osjećaju i ne shvaćaju, koji ušima slušaju, a ne čuju i očima gledaju, a ne vide! To su svi oni koji poriču i odriču Božiju objavljenu istinu, vrijednosti, načela i principe i koji ne priznaju metafizičku, nadnaravnu, nadumnu, nadempirijsku, nadracionalnu, nadiskustvenu i eshatološku stvarnost i spoznaju.

To je u filozofiji agnosticizam koji je prvi uveo Huxley 1869. godine, da bi njime označio svoje stajalište u pozitivno-racionalnom scijentističkom smislu. A to je teorijsko stajalište da u znanstveno-teorijskom istraživanju valja slušati samo glas razuma, a u negativnom znači i označava ograničenje sigurne spoznaje u svemu i po svemu samo na pozitivno dano u osjetilnom iskustvu, što se može svagda empirijski, putem matematičkih formula i eksperimentom u laboratoriju verificirati.

Svaki agnosticizam zastupa nespoznatljivost istinskoga bitka i neopravdano bit istine, sveukupnog postojanja, stvarnosti i bitka i spoznaje svodi samo na prirodno - empirijsko i znanstveno scijentističko iskustvo kao apsolutno i jedino kompetentno mjerilo istine. U tom širem smislu agnosticizam je cjelokupni empirizam uključujući i savremeni logički empirizam i pozitivizam jer isključuju svaku metafiziku i transcendenciju i ograničavaju bit i granicu istine na znanstveno-provjereni sklop činjenica.

Svi agnostici, empiristi, pozitivisti i scijentisti se slijepo zakivaju samo za jednu razinu stvaranja i stvarnosti: Bihalkillah - egzistenciju ili dunjaluk i sva fizička stvorenja. Njima izmiču i promiču Biemrillah svjetovi: objave, ideje, vrijednosti, duša i duh, eshatologija, moral, sloboda, teleologija, metafizika.

Svaki od njih će se složiti da u čovjeku obitava moral i vrijednost. Moral i vrijednosti jesu u čovjeku a nisu iz čovjeka i njegovog iskustva i saznanja. Kada bi tako bilo, s obzirom da je svaki čovjek različit i nesvodiv na drugog čovjeka i s obzirom da je čovjek slobodan i da etike nema bez slobode onda bi na svijetu bilo osam milijardi etika, tačno onoliko koliko ima ljudi. Ipak, etika je samo jedna zato što je preko meleka savjest udahnuta na ruh svakog čovjeka a ta savjest je univerzalni moralni zakon u svakom čovjeku.

Evo logike i razmišljanja onih koji se u neumitno prolaznu i relativnu stvarnost zaklinju: “Onima koji ne očekuju da će pred Nas stati i koji su zadovoljni samo životom na ovom svijetu, koji su u njemu potpuno smireni i upotpunjeni i onima koji su prema znamenjima i dokazima Našim potpuni gafili - nemarni, ravnodušni agnostici - prebivalište njihovo bit će Džehennem zbog onoga što su radili.»

Oni koji negiraju objavljenu istinu, vjerovanje u drugi svijet, Božiju nagradu i kaznu i polaganje ispita pred Bogom, oni su za te svjetove u koje ne vjeruju pravi pravcati džahili bez obzira na dunjalučka znanja i zvanja. Za njih su njihova uvjerenja na nivou aksioma i postulata: “Ti sa svakim lijepo i prelazi preko slabosti i zahtjevaj da se čine dobra djela i od namjernih džahila - neznalica u vjeri ti se okreni! (El-E’araf, 199)

Od njih treba glavu okrenuti i ne raspravljati zato što u svojim uvjerenjima nastupaju s pozicija aksioma, a o aksiomima, kaže Aristotel, raspravljaju budale. Razgovor i rasprava s tim ljudima o takvim pitanjima nikada ništa ne rješava i ljude jedne drugima ne približava.

Rasprava i razgovor ima svrhe i smisla ukoliko ljude približava, život im olakšava i ukoliko temu razjašnjava. Međutim, agnosticizam ili potpuna indiferentnost i ravnodušnost kod nekih ljudi da ih se kao uopće ne tiče da li Bog postoji ili ne postoji jer su oni u svojoj umišljenoj svijesti to pitanje nadišli i prevazišli. Ukoliko bi i prihvatili postojanje svjetskog duha, svjetske ideje, uma i zakona po Aristotelovom deizmu poriču i negiraju bilo kakvu Božiju intervenciju, kaznu i nagradu prema stvorenjima, posebno prema ljudima: “A ti nikako i nikada ne misli da je Allah nemaran, nehajan, i da ne motri na ono što rade zalimi nasilnici, mračnjaci. On ih samo pušta i ostavlja do Dana kada će im oči ostati otvorene i ukočene, i kada će žureći, uzdignutih praznih glava netremice gledati, a srca će im prazna biti!” (Ibrahim, 42. i 43)

Allahovo znanje, volja, odredba, moć, mjera obuhvata sve u stvorenim svjetovima i prema stvorenjima, a ljudska suluda fikcija i iluzija isključuje Stvoritelja kao svjedoka i znalca svih zbivanja: “Allah zna sve tajne nebesa i Zemlje i Njemu se sve vraća, zato se samo Njemu klanjaj i robuj i u Njega se uzdaj! A Gospodar tvoj nije nemaran i sve motri.” (Hud, 123)

“Kaži: Hvala Allahu, On će vam znamenja i dokaze Svoje pokazati, pa ćete ih vi spoznati. A Gospodar tvoj nikada nije indiferentan i motri na sve što radite.” (En-Neml, 193)

Nevjerovatna je stvar u kakve klopke, zamke, tegabune - samoobmane, iluzije, fikcije, kontradikcije, aporije i antinomije zapadaju ljudi jednodimenzionalne svijesti koji se samo vežu i zakivaju za dunjaluk. Tako se Hegelu učinilo i pričinilo da je Napoleon utjelovljena ideja svjetskog duha koja jaše na bijelom konju, a tu ideju kao učenje razvio je upravo Hegel. Nije to iznenađenje, Hajdeger je u Hitlerovoj nacionalsocialističkoj partiji vidio otjelovljeni i ostvareni svjetski bitak. Nobelovac Peter Handke je apologeta koji je genocid nad Bošnjacima doveo do apoteoze izvođače tih zločina.

Suština je u nevjerovanju u susret s Božijim sudom, nagradom i kaznom: “Obećanje je Allahovo, a Allah će svako Svoje obećanje ispuniti, ali većina ljudi ne zna. Oni znaju i vjeruju samo spoljašnju stranu života na ovom svijetu, a prema onom svijetu su potpuno ravnodušni i ignorantni - gafili. A zašto ne razmisle o sebi. Pa Allah je stvorio nebesa i Zemlju i ono što je između njih s ciljem i do roka određenog. A mnogi ljudi ne vjeruju da će pred Gospodara svoga doista izaći. (Er-Rum, 6-8)

“Ko je u većoj zabludi od onih koji se umjesto Allahu klanjaju onima koji im se do Sudnjeg dana neće odazvati i koji su prema njihovim molbama ravnodušni. (El-Ahkaf, 5)