Neutralnost institucija novi legitimni cilj ili izgovor za diskriminaciju?

Pitanje nošenja vjerskih obilježja u javnim institucijama jedan je od važnijih problema s kojima se suočavaju zapadne zemlje. U tom smislu brojni građani svoja prava traže pred nadležnim sudovima čije odluke imaju, osim pravnih, i dugoročne posljedice na

Najnovija presuda Suda pravde EU u Luksemburgu donosi tumačenje člana 2. stava 2. tačka (a) i (b) Direktive Vijeća 2000/78/EZ od 27. 11. 2000. o uspostavi općeg okvira za jednako postupanje pri zapošljavanju i obavljanju zanimanja (SL 2000., L 303, str. 16.)1 Svrha ove Direktive je utvrditi opći okvir za borbu protiv diskriminacije na temelju vjere ili uvjerenja, invaliditeta, dobi ili spolne orijentacije u vezi sa zapošljavanjem i obavljanjem zanimanja, kako bi se u državama članicama ostvarila primjena načela jednakog postupanja.2

Postupak je pokrenut na osnovu Zahtjeva lokalnog suda a u okviru spora između osobe O.P., članice ugovornog osoblja communead’Ans (Općina Ans, Belgija), i te općine, u vezi sa zabranom koju je potonja donijela u odnosu na svoje radnike ne dopuštajući im da nose bilo kakve vidljive simbole koji mogu otkrivati njihovu ideološku ili svjetonazorsku pripadnost odnosno politička ili vjerska uvjerenja.

Zabrana mahrame na radnom mjestu

Tužiteljica iz glavnog postupka radi za Općinu od 11.04.2016., a od 11.10.2016. zaposlena je na radnom mjestu “voditelja ureda”, na kojem dužnost obavlja uglavnom bez kontakta s korisnicima javnih usluga (“back-office”). Svoju je dužnost obavljala bez nošenja simbola koji bi mogli otkrivati njezina vjerska uvjerenja te u tom smislu nije postavljala pisani zahtjev sve do 8.02.2021. kada je zatražila da joj se od 22.02.2021. omogući da nosi “veo na poslu”, a koji pokriva njenu kosu.

Odlukom od 18.02.2021. Općina je odbila taj zahtjev te je tužiteljici iz glavnog postupka privremeno zabranila da prilikom obavljanja svoje profesionalne djelatnosti nosi simbole koji otkrivaju njezina vjerska uvjerenja i to do donošenja općeg propisa o nošenju takvih simbola u okviru općinske uprave.

Dana 29.03.2021. Općinsko vijeće je izmijenilo Pravilnik o radu tako što je u njega uvelo obavezu “isključive neutralnosti” na radnom mjestu, u smislu da se svim radnicima Općine zabranjuje da na radnom mjestu nose bilo kakav vidljivi simbol koji može otkrivati njihova uvjerenja, osobito vjerska ili svjetonazorska, neovisno o tome jesu li u kontaktu s javnošću. U članu 9. tog pravilnika navodi se, između ostalog:

“Radnik ima slobodu izražavanja uz poštovanje načela neutralnosti, obveze

1 Presuda Suda (Veliko vijeće) od 28. novembra 2023. u predmetu C-148/22

2 Član 1. Direktive 2000/78. diskrecije i lojalnosti. Radnik je dužan poštovati načelo neutralnosti, što podrazumijeva da mora izbjegavati svaki oblik prozelitizma i da mu je zabranjeno isticanje bilo kakvog uočljivog simbola koji može upućivati na to da pripada određenoj ideologiji ili svjetonazoru ili da ima određena politička ili vjerska uvjerenja. To je pravilo dužan poštovati kako u kontaktu s javnošću tako i u odnosima s nadređenim osobama i kolegama. [...]”

Sud radnih odnosa u Liègeu (Belgija), koji je vodio postupak po tužbi radnice, je odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu pravde EU sljedeća prethodna pitanja:

“1. Može li se član 2. stav 2. tačka (a) i (b) Direktive [2000/78] tumačiti na način da dopušta javnoj upravi da ustroji potpuno neutralno upravno okruženje i da stoga zabrani svim članovima osoblja nošenje simbola [koji mogu otkrivati njihova vjerska uvjerenja], neovisno o tome jesu li u izravnom kontaktu s javnošću?

2. Može li se član 2. stav 2. tačke (a) i (b) Direktive [2000/78] tumačiti na način da dopušta javnoj upravi da ustroji potpuno neutralno upravno okruženje i da stoga zabrani svim članovima osoblja nošenje simbola [koji mogu otkrivati njihova vjerska uvjerenja], neovisno o tome jesu li u izravnom kontaktu s javnošću, čak i ako se čini da ta neutralna zabrana pogađa većinom žene i da stoga može predstavljati prikrivenu diskriminaciju na temelju roda?”

Odluka Suda

Nakon analize i razmatranja zakonske regulative Belgije i EU, Sud pravde EU je donio sljedeću odluku:

“Na prvo pitanje valja odgovoriti tako da član 2. stav 2. tačka (b) Direktive 2000/78 treba tumačiti na način da se interno pravilo općinske uprave, kojim se članovima osoblja te uprave općenito i bez razlike zabranjuje da na radnom mjestu vidljivo nose bilo kakav simbol koji otkriva, osobito, svjetonazorska ili vjerska uvjerenja, može opravdati željom navedene uprave da uspostavi, uzimajući u obzir vlastiti kontekst, potpuno neutralno upravno okruženje, pod uvjetom da je to pravilo prikladno, nužno i proporcionalno s obzirom na taj kontekst i uzimajući u obzir različita prava i interese koji pritom postoje.”

Što se tiče drugog pitanja, Sud pravde EU smatra da zahtjev ne sadrži naznake koje omogućavaju utvrđivanje činjenične okolnosti na kojoj se temelji drugo pitanje kao ni razloge zbog kojih bi odgovor na to pitanje, uz odgovor na prvo pitanje, bio potreban za odlučivanje u glavnom postupku. U tim je okolnostima drugo pitanje nedopušteno.

Doista je šteta što Sud nije odlučio o ovom drugom pitanju jer tu postoji dosta osnova za indirektnu diskriminciju, tj. na izgled neutralna opća odredba koja pogađa određenu skupinu, odnosno žene muslimanke koje nose mahramu. Pogotovo ako se uzme u obzir da je radnica zatražila dozvolu da nosi mahramu u februaru 2022., a da je opće pravilo o zabrani doneseno u martu 2022. g. – dakle, nakon njenog zahtjeva i očigledno motivirano njenim zahtjevom.

Pravo na slobodu vjere ili uvjerenja je definisano u članu 9. Evropske konvencije, a u stavu 2. istog člana se navode uslovi kada država može legitimno ograničiti to pravo. U stavu 2. člana 9. EKLJP se eksplicitno navodi pet legitimnih ciljeva i to: javna sigurnost; javni poredak; zdravlje; moral i prava i slobode drugih. Iz ovog jasno proizilazi da “neutralnost” nije navedena kao legitimni cilj, a Evropski sud za ljudska prava je ustanovio sudsku praksu da ograničenja vjerskog izražavanja mogu biti ograničena samo ako se slijedi jedan od pet legitimnih ciljeva iz stava 2. člana 9. EKLJP. Iako se u Presudi navodi da: “provedba načela neutralnosti javne službe, koje ima pravni temelj u člancima 10. i 11. belgijskog Ustava, u načelu nepristranosti i načelu neutralnosti države”3, no moram istaći da članovi 10 i 11. Ustava Belgije ne govore o “načelu neutralnosti” nego o zabrani diskriminacije te o ravnopravnosti muškarca, žena i manjina.4

Opravdano se postavlja pitanje zašto se uvodi novi legitimni cilj i da li zaista postoje opravdani razlozi za to. Zašto i na koji način uposlenici koji nose vjerska obilježja ličnog karaktera ne mogu biti neutralni u svom poslu? Ako se smatra da vjernici odnosno osobe koje nose odjevne predmete koji otkrivaju njihovu vjersku pripadnost ne mogu biti neutralni – to je zapravo predrasuda, a nikako činjenica na osnovu koje bi se moglo donositi pravilnike ili odlučivati. Takođe, nije mi poznato da li ima ikakvo istraživanje u tom smislu. Sama činjenica da neko nosi vjerska obilježja ne podrazumijeva da je riječ o

Pet legitimnih ciljeva

3 Presuda, tačka 32.

4 Belgijski Ustav

Član 10 - U državi ne postoje klasne razlike. Belgijanci su jednaki pred zakonom; samo oni imaju pravo na civilnu i vojnu službu, ali uz izuzetke koji se mogu propisati zakonom za posebne slučajeve. Jednakost između žena i muškaraca je zagarantovana.

Član 11 - Uživanje prava i sloboda priznatih Belgijancima mora biti omogućeno bez diskriminacije. U tom cilju, zakoni i savezni zakoni garantuju, između ostalog, prava i slobode ideoloških i filozofskih manjina. prozelitizmu. To, naravno, ni na koji način ne treba ugroziti sekularni karakter države i državne administracije. Treba naglasiti i jedno od osnovnih načela Evropske konvencije, a to je zaštita i promocija vjerskog pluralizma što je u direktnoj suprotnosti s uvođenjem “isključive neutralnosti” kao novog legitimnog cilja.

Neutralnost u federalnim institucijama SAD

Situacija je prilično drugačija u Americi. Naravno da se vodi računa o neutralnosti institucija i da ni se jedna državna institucija ne može opredjeliti za ili promicati neki religijski svjetonazora i u tom smislu nisu dozvoljeni vjerski simboli na zidu u državnim institucijama. Međutim dozvoljeno je uposlenicima da nose vjerska obilježja na radnom mjestu koja su ličnog karaktera. Tako se, u Vodiču Bijele Kuće o vjerskoj praksi i vjerskom izražavanju na radnom mjestu u federalnim institucijama, navodi:

“A. Vjersko izražavanje: U skladu sa zakonom, agencija neće ograničiti lično vjersko izražavanje od strane zaposlenih na radnom mjestu u federalnim institucijama, osim

- ako interes vlade u efikasnom pružanju javnih usluga nadmašuje interes zaposlenog u izražavanju ili

- kada izražavanje utječe na legitimna prava drugih zaposlenika ili

- kada se može stvoriti dojam, za razumnog posmatrača, da je vlada zvanično usvojila određenu religiju.”5

U skladu s ovim propisom, muslimanke s hidžabom mogu biti sudije, a kršćani mogu nositi križeve na lančiću oko vrata dok su na radnom mjestu, uz niz drugih olakšanja za pripadnike raznih vjera.

Iako pomenuta Odluka Suda pravde EU nije konačna, po pitanju tužbe radnice, ovom presudom se otvaraju nove mogućnosti ograničenja vjerskog izražavanja koja nisu u skladu s Evropskom konvencijom. A od svih država potpisnica Evropske konvencije se očekuje da pružaju svojim građanima više prava od onoga koji definiše Evropska konvencija. Ovakva odluka Suda pravde EU nije u skladu s Evropskom konvencijom i jednim od osnovnih načela a to je zaštita vjerskog pluralizma.

EMIR KOVAČEVIĆ, ADVOKAT, ČLAN PANELA EKSPERATA ZA SLOBODU VJERE ILI UVJERENJA OSCE/ ODHIR (2016-2022)

5 Vodič Bijele kuće o vjerskoj praksi i vjerskom izražavanju na radnom mjestu u federalnim institucijama (The White House, August 14, 1997)