Svaka meni čast

Hidžab je pojava na koju se nažalost morate navići. O vi, kojima se zapjeniše usta pričama o suživotu, toleranciji, i multikulturalnosti! Nismo ni primitivne, ni neobrazovane, a Bogami ni zatucane – mi kojima je prvi imperativ “Uči, čitaj“.

Sakrivena od pogleda rasplamsavam ljudske porive nezasite znatiželje. Upoznala sam je neki dan a „nova“poznanica već je sebi dala za pravo da komentariše moju maramu. Sviđa joj se kako meni stoji, a njoj nikako kaže, probala je više puta kad krene na teraviju, i opet izgleda kao nana. Naravno, ne aludira na to da je upravo podsjećam na nanu, nije joj to poenta. Svaka meni čast veli, ali ona ne bi nikada.

Kolega s kojim često dijelim studentsku svakodnevnicu ljuti se što mu nisam pružila ruku kada se pozdravljao sa mnom, njemu je to nekako radikalno.

Treća osoba iz ovog zapažanja povjerava mi se da je kao mala htjela da se pokrije, ali, eto, sad već neće, nije mala, a i normalna je.

Religija je „skrojena da uskraćuje slobodu“

Nisam je ni pitala, ali kaže išla je u mekteb. Nisam je ni pitala, a već znam i grupu vodiča, i avion s kojim je njena nana išla na hadž 2007. Izvinjava mi se što je opsovala, i obraća mi se kao da imam pet nepunih godina. “Nemojte pred njom to pričati”, govori kao majka pred djecom.

Slijedeća osoba s kojom spontano započeh razgovor izražava zadovoljstvo da sam normalna, jer je imao svakakvih iskustava s muslimanima.

Zaključak je logično da nas je generalizirao, nije do njega, šta će čovjek kad ne razmišljamo vlastitom glavom.

Na pitanje „Da li mi je vruće?“odgovaram da nije, navikla sam se i lijepo mi je.

Poznanica ničim izazvana prokomentarisa da joj je baš vruće, iako je u šorcu, objašnjava mi da ne bi nikada mogla u dugim rukavima, ma ni da joj plate, ali meni svaka čast. Nije neka vjernica, ali poštuje tradiciju.

Njemu, novoupoznatom kolegi je pak religija opijum za narod i upravo, skrojena da uskraćuje slobodu. “Pa dobro”, kažem, “živi kako hoćeš”. Nema on ništa protiv, ali to je(religija) za nepismenu, neotesanu stoku, ipak meni svaka čast.

Pitanje jedne gospođe

Stojim na stanici tako i čekam bus, kao i svaki civilizirani građanin ove zemlje kojem su i gorivo, a i parking preskupi. Stanica onako, sarajevski, zapuštena, puna opušaka, listića iz kladionice, i raznovrsnog smeća. Prilazi mi jedna starija gospođa, i pita može li nešto da me pita. Dragi moj Bože, čim me žele nešto pitati, neće na dobro. “Izvolite”, kažem - ali slutim havariju, po načinu na koji me gleda, spuštenih kapaka koje je nespretno pokušala sakriti pretamnim puderom.

“Kako ti možeš”, kaže ona, “biti pokrivena, a smeće je na stanici?”

“Molim”, rekoh, “ne razumijem na šta aludirate”.

“Po islamu nije lijepo da je okruženje prljavo, pa bi bilo bolje da si pokupila smeće, kad si se već odlučila pokriti”.

“Izvinjavam se, ali ja gospođo nisam komunalno preduzeće”. Ne znam tačno kakav je odgovor očekivala, ali joj se nije svidio ovaj ironični. Nadala se konkretnijem rješenju. Valjda sam trebala odmah skočiti, i baciti se u akciju.

“Slažem se”, dodah na kraju, “sljedeći put ću skinuti šamiju pa u nju potrpati sve smeća što ga ima po sarajevskim stanicama, nego sad nisam stigla”.

“Dobra si ti iz kakvog okruženja dolaziš”

“Dobra si ti iz kakvog okruženja dolaziš”, kaže meni jedan pseudointelektualac kad mu ispričah nešto što sam znala, a za šta on prvi put čuje.

“Kako misliš iz okruženja iz kojeg potičem”, pitam zbunjeno.

“Nije takva vrsta znanja prisutna u muslimanskom okruženju”, reče kao da izgovara najveći aksiom čovječanstva.

Da je dio priče koju pišem, izbacila bih ove dijaloge jer bi mi bilo previše nevjerovatno da čitatelj u njih povjeruje. Ostavljam ih, dakle, jer su se desili. U najsavremenijem svijetu otvorenih vidika svaka mi se navedena rečenica desila. Internalizovana islamofobija, uz stoljećima realizovanu mizoginiju, rak-rana je koja nagriza tkivo Bosne i Hercegovine,i osnovni je faktor ograničavanja i omalovažavanja pokrivenih žena. Problemi, ili njihovo uočavanje, počinju s adolescencijom. U tom se periodu mlada misleća žena, u ovom slučaju pokrivena, svjesno, ili uz pomoć društva, nadoji apstrakcijama o tome šta bi ona zapravo trebala predstavljati kako bi se drugi osjećali ugodnije u njenom, a ona što neugodnije u vlastitom prisustvu. Liberalno kul-društvo postavilo je svoje imperative, a sve ono što se vezuje za islam i njegovu tradiciju izlazi iz navedenog okvira općeprihvaćenog, i tumači se kao banalno, arhaično i primitivno.

Sugerira joj se da je do istinskog smisla, i uživanja u potpunom hedonizmu 21. stoljeća koči samo jedno: njena marama. Problem je ovo s kojim se ne susreću mladi muškarci koji praktikuju islam. Ništa ih ne izdvaja iz mase, niti pokazuje kako se identificiraju, i u šta vjeruju. Stoga, kada se pokrivena žena pojavi u društvu koje se temelji na “prihvatanju drugog i drugačijeg”, ona za cilj ima da svim mogućim sredstvima, kroz sve argumentacijske linije, i unaprijed spremljene konstrukcije rečenica, dokaže da nije primitivna i ograničena.

Kome smeta komad platna na glavi

Predrasude ove vrste nastaju prateći recept odobren od strane ksenofoba širom svijeta, osnovni sastojak lagano je pronaći, to je naprosto nedovoljna informiranost, i već pomalo dosadno i viđeno neznanje. Utopistički bi bilo da pokrivene žene očekuju da će informisati i osvijestiti duboko neobrazovanu masu. Ono što ona može uraditi zapravo je njen spas. Obrazovati sebe i nepokolebljivo stajati iza svojih uvjerenja, osvijestiti ko je Onaj vrijedan njezine borbe, ključ je kojim će zauvijek zaključati vrata koja vode u prividnu slobodu, kakvu nudi “ispravnost” kapitalističko-materijalnog života. Zaista ne pišem ovo da bi se neko sažalio nad našim sudbinama, a nisam ni od onih što nastoje sprovoditi političku korektnost, niti za cilj imam promjenu svijeta i utilitarizam. Ne potresaju me svakakvi komentari čangrizavih baba po tramvajima, ili pretpostavke polupismenih ljudi o meni, a još manje o religiji čijih pet islamskih šarti ne znaju pobrojati. Ovim tekstom samo želim skrenuti pažnju na onekoji za sebe tvrde da imaju najšire vidike, a skidaju svoje tolerantne maske svaki put kada vide način života koji nije sličan njihovom. Želim razotkriti lažnu pristojnost njihovih komentara, i istaći zazirne rečenice upakovane u potpunu netoleranciju i nerazumijevanje. Globalno rješenje za ovakvu vrstu netrpeljivosti nisam došla tražiti, lične se frustracije rješavaju, valjda, na istom mjestu iz kojeg su i potekle, u dubinama vlastitog bića.

Zanima me jedinoodakle proizilazi tolika srdžba i netrpeljivost pojedinih ljudi ovdje, voljela bih znati koji su to

momenti bili presudni za razvijanje i njegovanje ovako duboko ukorijenjenog nezadovoljstva. Kome smeta komad platna na glavi i zašto je ono pokretač za bujicu ljutnje u vama? Ko se boji burkinija na Panonskom jezeru tolerantne Tuzle? Ko vas uvjerava da su pokrivene žene primitivne i neobrazovane? Ko vas uči da je feminizam ženama dopustiti da otkriju šta žele, ali zabraniti da pokriju šta žele?

Islamofobija u Sarajevu

Virus islamofobije zarazio je više od polovine “naprednog” zapadnog svijeta, pokrivenim se ženama po najvećim metropolama uskraćuju osnovna ljudska prava, poručujući im da marama nije potrebna jer imaju slobodu, ali ne i slobodu da same izaberu da je nose. Neko je bilesizaražen došao i u Sarajevo spreman da unaprijedi državu tako da ženama kaže šta je to sloboda koju Zapad podržava. Pokrivena žena u Sarajevu nije krme u Teheranu. Hidžab je ovdje takoreći svakidašnja pojava, ili zapravo pojava na koju se nažalost morate navići.

Ovi, kojima se zapjeniše usta pričama o suživotu, toleranciji, i multikulturalnosti! Nismo ni primitivne, ni neobrazovane, a Bogami ni zatucane – mi kojima je prvi imperativ “Uči, čitaj“. A za bijes koji vri u pojedinima kad nas vide, mogu reći da nije slučajno što je prva riječ evropske književnosti upravo „Srdžba“.Ako se, naravno, uopće čitao Homer u okruženju iz kojeg potičete.