Kako pisati riječi sa specifičnim arapskim slovima
Glas ajn označava se znakom apostrofa (‘) u sredini i na kraju riječi, npr.: El-Me’arri, Ez-Zejle’i, hušu’, sa’, ruku’, sa’j, itd.
U riječima arapskog porijekla koje su se odomaćile u bosanskom jeziku glas ajn ne obilježava se nikakvim posebnim znakovima, npr: džemat, ibret, nimet, ibadet, imaret, mudžiza, avret, alim, ulema, itd.
Glas hemze piše se kao apostrof i označava istim znakom kao i glas ajn
kako u sredini, tako i na kraju riječi, dakle: Kur’an, El-Ma’ide, džeza›, itd.
U riječima arapskog porijekla koje su se odomaćile u bosanskom jeziku glas hemze ne obilježava se nikakvim posebnim znakovima, npr: kiraet, ikre, mumin, džuz, fena, beka, reis,
džaiz, itd.
U slučajevima kada se radi o starim posuđenicama u bosanskom jeziku koje su se adaptirale preko perzijskog ili turskog, bilo da se radi o arapskim leksemama ili ne, njihova se transkripcija vrši u skladu s općeupotrebnim oblicima u oznakama za dad, tj. zamjenjuju se grafemom z: farz, hajz, ramazan, kazajeta, hazreti, itd.
U riječima koje nisu u toj mjeri odomaćene u bosanskom jeziku, dad se zamjenjuje grafemom d, npr.: dalalet, Karadavi, gadab, kadija, itd.
Kada se u riječima arapskog porijekla javlja dad, transkripcija tih glasova u užim stručnim i naučnim diskursima vrši se prema DMG sistemu, npr.: ayf, alāl, ma mūn, maġ ūb,
itd.
Kada se u riječima javlja glas koji je predstavljen kefom (ar. kjaf), oznaka za ovaj glas može biti opcionalna na način da se umjesto kefa (ar. kjaf) koristi grafema k, kj ili pak da se koristi grafema ć npr.: zekat / zekjat / zećat, rekat / rekjat / rećat, Kaba / Kjaba / Ćaba, keške / ćeške, kafir / kjafir / ćafir, kitab / ćitab, melek (meleci) / meleć, zikr / zićir, mubarek / mubareć, Bajram mubarek olsun / Bajram mubarek ola / Bajrambarekola / Bajrambarećola i sl. Tekstovi u kojima se pojavljuju navedeni i slični primjeri trebaju biti ujednačeni na način da se koristi samo jedna od odgovarajućih mogućnosti.
Zbog činjenice da se javljaju primjeri odavno odomaćeni u bosanskom jeziku u kojima je u upotrebi samo jedna odgovarajuća zamjena za kef (ar. kjaf), u tim slučajevima koristi se samo ć, npr. ćage, ćilim, ćenifa, ćenevir, ćemane, ćilibar, ćevap, ćor itd. Međutim, postoje i primjeri u kojima je adaptiran kef (ar. kjaf) u k, npr: tekbir, mekteb, mekruh, tekfir,
itd.