Zlo je i bogatstvo bez granica i ekstremno siromaštvo

Umjesto da ti dođe 10 hiljada, zašto ti ne bi došlo 10 miliona koje bi zarađivao, posjedovao i udjeljivao radi Allaha?

Ravnoteža je u svemu što je objavio Uzvišeni Allah. Npr. na polju ibadeta, koji imaju opće i specifično značenje, opće se odnosi na pridržavanje onoga što nam je Allah stavio u dužnost ili zabranio na svim životnim poljima, a te naredbe i zabrane nisu ograničene na izvršavanje obreda, zbog toga ibadete nazivamo sa eš-šea’ir, a odnose se na namaz, post, hadž i sl. Objedinio sam sve naredbe koje se odnose na ovo polje i one ne prelaze više od 150 ajeta, dok broj Božijih naredbi, zabrana i usmjerenja u onome što se veže za svemir, okorištavanje njegovim potencijalima i sl., iznosi više od 1.500 ajeta. Ibadeti su sprovođenje Božijih naredbi.

Džuma, ali i posao

Obje spomenute vrste ibadeta su naredbe, a sada pogledajmo u kombinovani oblik između njih, kroz suru El-Džumu’a: „O vjernici, kada se u petak na molitvu pozove, kupoprodaju ostavite i pođite molitvu obaviti!“Ove dvije naredbe su u okviru obreda, tj. obavljanja džumanskog molitve, ali odmah nakon toga: „A kad se molitva obavi, onda se po zemlji raziđite i Allahovu blagodat tražite.“Dvije naredbe koje se vežu za kretanje po zemlji radi sticanja halal-opskrbe, okorišćavanja, podučavanja, sticanja znanja, inoviranja, kreiranja i izgrađivanja itd., i Allahovu blagodat tražite obuhvata drugu naredbu koja, ukoliko je tačno ovako se izraziti, nije obredna, nego ovosvjetska, a odnosi se potrebu da ovo razilaženje i kretanje po zemlji bude u skladu sa programiranim planom kako bi se ostvarila dobrobit. Dio ajeta u kojem nam se naređuje da tražimo Allahovu blagodat konsenzusom učenjaka se odnosi na traženje od onoga što nam je Allah stavio na raspolaganje u pogledu priskrbljivanja dobrobiti i zarade. Neophodno je da način zarade bude u suglasju sa planom i programom. Potom se ovaj uslov završava sa: „i Allaha mnogo spominjite.“– zikrullah je u svemu s tobom, u tvome izgrađivanju, inoviranju, učenju, proizvođenju, bavljenju sportom, u svim znanostima kojima se baviš spominješ Allaha, ali krećeš se po zemlji, tražiš najdostojnije prilike, uzimaš od naljepšeg što je u univerzumu od dobra i blagodarnosti, te u tome slučaju neminovno je da tvoji koraci budu uspješni i dobrobit ostvare.

Jedno pravilo glasi: „Osnova u partnerskom poslovanju (gdje jedan ulaže novac, a drugi rad) jeste zarada.“Ukoliko partner tvrdi propast nekog uloga, na njemu je da to jasno dokaže i obrazloži ili nadoknadi štetu, jer većina ljudi u poslovanja ostvaruje dobit, pa ukoliko ostvaruje gubitak – svoju tvrdnju mora dokazati. U suri El-Inširah daje se smjernica u ovom pitanju: „A kad završiš (jedno dobro djelo), ti se odmah posveti činjenju drugog dobrog djela i uvijek Gospodaru svome teži!“. Dvije stvari koje su međusobno upotpunjavajuće. Obaveza ti je, o muslimanu, da kada nešto počneš, to i upotpuniš, a ukoliko je u pitanju velika aktivnost, programski ga podijeliš.

Pretrpanost obavezama

Savremena nauka je potvrdila da osoba na čijem se radnom stolu nalazi velika količina papira neće ugodno spavati kada se vrati kući. Istraživanja su pokazala da jedan od uzroka duševnih bolesti jeste pretrpanost obavezama i neznanje osobe kako da ih uskladi - lična neorganizacija. Kur’an zbori a kada završiš, čestica iza (kada) u arapskom jezku jeste za završavanje, ostvarenje, neminovno je da se posao završi. Veliki posao podijelim na dijelove, danas završim 10% ili 20% i smirim svoju savjest. Zbog toga kada završiš jedan posao, posveti se drugom, učenjaci su posvećivanje drugom poslu opisali kao slavljenje Allaha, što je tačno, ali fensab označava posvećivanje drugom djelu koje je po planu i programu na redu, a podrazumijeva kontinuitet djelovanja i isplanirani slijed aktivnosti, jasnu viziju do roka kojeg Allah želi.

Mislimo da je kvantitet osnova

Mi smo danas uronjeni u neispravnom razumijevanju obrednih ibadeta i nismo ih usavršili. Mislimo da je kvantitet osnova. Pravedni halifa Omer, r.a., udario bi papučom čovjeka kojeg vidi poslije džume namaza u džamiji, “pa Allah je rekao da se raziđemo po zemlji, a ti tu sjediš, idi! Radi nešto!” Mislimo da je samo namaz ibadet. Dragi brate, idi i radi nešto, najbolji su ljudi oni koji drugima koriste.

Ova izuzetno značajna islamska ravnoteža je vjeru učinila ostvarenjem tvoga balansiranja ovog i budućeg svijeta u službi dobra, sreće, bogatstva, samousluge i tvoje usluge drugima. Sa ovoga mjesta islam dolazi kao model raspoznavanja mjerila u usklađivanju oba svijeta. Mi nemamo s time problem. Sjedio sam sa velikim brojem zapadnih mislilaca koji smatraju da nije moguće usklađivanje dunjaluka i ahireta, te jedno isključuje drugo. Ne razumiju ovo pitanje: naš dunjaluk jeste ahiret, a naš ahiret počinje sa dunjalukom.

Na istome tragu je pitanje siromaštva i bogatstva, gdje sam upratio kroz historijsku i sociološku prizmu kako je islamska civilizacija počela slabiti i koračati ka padu od 3 stoljeću po hidžri, a razlog je pojava ideja i intencija koje zagovaraju monaštvo kroz, kako je Ibn Mubarek oslovio, hladnu osamu, što se karakteriše čovjekovim riječima kako Allah voli siromaštvo, a dunjaluk je apsolutno prljav, bogatstvo problem, imetak smutnja, itd. Tako se kod tebe razvija hladno zadovoljstvo, koje se odnosi na to da ne radiš, nego samo poljubiš i na čelo staviš novac koji ti dođe, što nije ispravno. Umjesto da ti dođe 10 hiljada, zašto ti ne bi došlo 10 miliona koje bi zarađivao, posjedovao i udjeljivao radi Allaha?

O siromaštvu i osami

Kur’an je govorio o siromaštvu i bogatstvu, a hadis je više govorio o siromaštvu, te se iz pojedinih hadisa neispravno razumijeva kako je siromaštvo bolje. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je tražio zaštitu od nevjerništva i siromaštva, utjecao se od nameta i činjenja grijeha. Ajeti i hadisi koji govore o pokuđenosti bogatstva dolaze u kontekstu zabranjenog izvora sticanja imetka te razvijanja obijesti i oholosti. Mjera bogatstva čiji su način sticanja ili ulaganja zabranjeni, a vodi ka oholosti jeste da je takvo, bez sumnje, zabranjeno. Na drugom tasu, u kontekstu pohvale bogatstva, svi ajeti koji se odnose na džihad, navode borbu imetkom prije fizičke borbe u svakoj riječi gdje se podstiče na borbu, bez izuzetka, osim u ajetu gdje nije spomenut izraz borba: „Allah je od vjernika kupio živote njihove i imetke“, što se odnosi na ugovor/dogovor, pa je neophodno da se prije spomene život i odnosi se na ugovor između tebe i Tvog Gospodara, ali u svim drugim ajetima imetak je prije spomenut.

Zbog toga se pitanje “hladne osame” odnosi na slabljenje naše motivacije, a ekonomski stručnjaci, na čelu sa Adamom Smithom, govore kako je najbitnije sredstvo za pitanje napretka čovjekov motiv/ njegova lična zagrijanost. Kapitalizam jača ovaj motiv za ostvarenje dobrobiti, ali je naravno, sa šerijatskog aspekta, bez granica i sl. Ali, draga braćo, Allah mi je svjedok i to sam izučavao, ovu zagrijanost i motivisanost islam zahtijeva od čovjeka, ali je ograničena određenim pravilima. Adam Smith spominje uzroke dobrobiti ove ličnog motiva za čovjeka, poput ljubavi za imetkom, dobrobiti i sl. Govori o znanstvenom napretku i za njegov uzrok drži lični motiv, jer čovjek želi dobrobit i npr. u zamjenu da jaše magarca ili konja, želi se voziti autom ili avionom.

Ovaj motiv nalazimo u kur’anskom tekstu, to je od urođenih prirodnosti: „Ljudima je uljepšano ono za čim žude: žene, sinovi, gomile zlata i srebra, divni konji, stoka i usjevi.“.

Ovakvo uljepšavanje je urođeni zakon od Allahovih zakona. Želja za imetkom i zagrijanost je propisana šerijatom, ali uz uslov da ne vodi u obijesnost. Ova pitanja dunjaluka i ahireta, siromaštva i bogatstva su izuzetno bitna. Naše nerazumijevanje ovog pitanja odnosi se na neograničeno bogatstvo bez granica ili ekstremno bezgranično siromaštvo, a oboje je zlo. Siromaštvo u čovjeku je bolest koju treba liječiti i nije prirodno stanje, a bogatstvo je blagodat na kojoj je obaveza zahvaljivati kako bi se povećala. Pronašao sam mnogo ajeta koji izvanjski govore o pokuđenosti imetka, ali smo vidjeli da se svaki pokuđeni imetak pripisuje zabranjenom imetku, onome koji se stavlja u službu zabranjenog, vodi ka izrabljivanju ljudi i sl.

Zbog toga, draga braćo i sestre, ova ravnoteža koja se ostvaruje islamom kroz naše ispravno razumijevanje uspostavlja civilizaciju. Rekli smo da Adam Smith spominje jedan motiv koji se odnosi na samu čovjekov ličnost, dok u islamu raspoznajemo četiri motiva, i to: • osobni/lični, koji je dio čovjekove prirodnosti i osnosi se na njegovu fitru – primordijalnu prirodu, islamski motiv – odnosi se na propisivanje namjesništva i izgrađivanja života na zemlji, ostvarenje ahiretske nagrade i dobrobiti (kroz udjeljivanja, dobrovoljne priloge, itd.), lijep spomen, kao što je poslanik Ibrahim tražio: „i učini da me po lijepom spominju oni što će poslije mene doći.“.

Ovo su, umjesto jednog, četiri motiva kojima su muslimani obavezani da budu najbogatiji, najkreativniji i najveći pregaoci za dobrobit, ali, nažalost, stanje nije takvo zbog neuravnoteženosti naših mjera.

•

•

•

Šta će nam bilo koja blagodat ako ćemo je svojom lošom koncepcijom promijeniti u njenu suprotnost? / Na samom kraju kažimo da se u predajama spominju ljudi koji su na dunjaluku radili paklene poslove, a ući će u Džennet i obratno

UKur’anu imamo opisne detalje ljudskog života, dunjaluka i ahireta, prirode itd. S druge strane, u Kur’anu imamo principe kao aksiome na kojima se temelji život općenito. Vrlo je zanimljivo pratiti kur’anski tekst na toj razini. Za početak našeg promišljanja uzmimo za primjer sljedeće kur’anske ajete:

“Ljudima se čini lijepom strasna ljubav prema ženama, i sinovima, i gomilama zlata i srebra nagomilanoga, i konjima naočitim, i stokom, i usjevima! To su ugođaji života ovosvjetskoga! A kod Allaha, pa kod Njega je mjesto povratka najljepšega! Ti reci: “Hoćete li da vam obznanim ono što je bolje od toga? Onima koji se budu Allaha bojali kod Gospodara njihova pripadaju bašče rajske, kroz koje teku rijeke. Oni će u njima vječno boraviti i čiste žene će imati, i u Allahovu zadovoljstvu biti! – A Allah sve vidi u robova Svojih.” (Ali Imran, 14-15)

U suštini, Kur’an teži popraviti ljudski karakter. Uzvišeni Allah nije zabranio svojim stvorenjima blagodati na ovom svijetu (A’raf, 32). Takvu tvrdnju ne možemo izvući iz kur’anskog konteksta. U prvom ajetu se spominju žene, sinovi, zlato, srebro, konji, stoka i usjevi. Sve su to blagodati za čovjeka, a mogu biti i podstrek za rasplamsavanje njegovih strasti. Vrlo zanimljivo je pratiti na kur’anskim stranicama one ajete koji govore kako čovjek blagodati pretvara u vlastite strasti i iluzije ili kako postaju ovodunjalučke varke. Posmatrat ćemo moguća značenja navedenih kur’anskih ajeta kroz tri nivoa.

Prelaženje mjere

Prvo, ovdje je pitanje ljudske mjere. Naime, kada se pređe mjera (koja je određena šerijatskim propisima), svaki ljudski postupak ili odnos prema ovosvjetskim blagodatima ulazi u područje sumnjivog pa i zabranjenog u mnogim slučajevima. Šta predstavlja neka stvar, pojava, društveni prestiž i položaj za čovjeka na ovom svijetu, zavisi od njegovog odnosa prema tome. Želimo ovdje naglasiti da ako prelazimo mjeru koju šerijatski propisi nalažu (naprimjer, bitna nam je samo materijalna korist, ili udovoljavanje svojim prohtjevima i željama), da pritom zasigurno gubimo poštenje, ljudskost, prijatelje, porodicu itd. Bog, dž.š., je odredio mjeru svakom ljudskom biću. Gubljenjem mjere mi izlazimo iz prirodnog okvira odnosno Božijeg nauma. U gornjem ajetu se spominju žene, sinovi, gomile zlata i srebra, naočiti konji kao blagodati u kojima čovjek prelazi mjeru – mjeru u ljubavi prema istima. Prelazi upravo onu mjeru koju mu je Gospodar svjetova dodijelio – ušao u polje opčinjenosti dunjalučkim blagodatima. To je jedna razina našeg razumijevanja ajeta s početka ovog teksta.

Naša percepcija blagodati

Drugo, u ovom kontekstu je važno imati pri pameti činjenicu da svaku stvar možemo višestruko posmatrati na ovome svijetu. Primjera radi, žena kao kult razvratnosti kako se danas prikazuje u mnogim medijima i žena kao majka su dvije različite žene. Djeca kao ukrasi na dunjaluku i djeca kao oholo produžavanje vlastite loze su dva različita koncepta porodice. Na takav način posmatrajući, svaka ovodunjalučka stvar i pojava ima svoje lice i naličje u ljudskim rezoniranjima. U osnovi se radi o čovjekovoj koncepciji, cilju i načinu prilaska stvarima i pojavama na ovom svijetu, pa i blagodatima koje Kur’an vrlo često tretira kroz opisne detalje. Uostalom, šta će nam bilo koja blagodat ako ćemo je svojom lošom koncepcijom promijeniti u njenu suprotnost? Ono što možemo ovdje vrlo racionalno potvrditi u datom kontekstu kao primjer – šta će roditeljima djeca ako će ona biti ubice, zločinci i pokvarenjaci na Zemlji?!

Ljudske opčinjenosti

Treće što je važno naglasiti u ovom kontekstu razumijevanja navedenih ajeta jeste da se tu radi o ljudskim opčinjenostima, a ne o stvarnim potrebama. Inače, čovjek ima vrlo mali broj osnovnih potreba, ali veliki broj potreba koje stvara u svojim opčinjenim opsesijama koje jesu vještačke i izmišljene potrebe.

U navedenom ajetu je glagol u pasivu – zujjine li n-nasi hubbu š-šehevati – koji nosi značenje opčinjenosti i iluzija: Ljudima se prikazuje lijepom sklonost prema strastima… Čovjek je sklon na ovom svijetu vanjskim efektima, a nema nikakve potrebe za većinu onoga što mu priraste srcu kao vanjska senzacija. Čovjek može pojesti određenu količinu hrane, obući jedne hlače i cipele, popiti određenu količinu tečnosti. Međutim, pod uticajem vanjskih efekata i reklama, čovjek nagomila toliko hrane i odjeće da bi čitavu mahalu mogao nahraniti i obući.

Ako kur’anske ajete s početka ovog kazivanja kao i mnoge druge slične opisne detalje u Kur’anu, posmatramo kroz ova tri nivoa, imat ćemo jasniju sliku mogućih značenja istih.

Međutim, kada su posrijedi slični kur’anski opisi ovodunjalučkih blagodati, treba imati na umu da Kur’an govori o dunjalučkome životu kao jednoj vrsti varke, opsjene, poput optičke varke, kada čovjek vidi nestvarne pojave zaodjevene u lažnom ruhu:

“O skupe džinski i ljudski, zar vam iz redova vaših nisu dolazili poslanici koji su vam ajete Moje kazivali i upozoravali vas da ćete ovaj vaš dan dočekati? Oni će reći: ‘Mi svjedočimo protiv sebe.’ Njih je život na Zemlji bio obmanuo i oni će sami protiv sebe posvjedočiti da su bili nevjernici.” (En’am, 130)

Ibn Kesir u svome Komentaru Kur’ana će kazati da dio ajeta “njih je život na Zemlji bio obmanuo”, znači da su se ljudi odali dunjalučkom životu i upropastili sebe zbog toga što su poslanike lažnim smatrali i suprotstavljali se njihovim nadnaravnim djelima (mudžizama). Sve su to oni činili zbog toga što su bili obmanuti nakićenošću i ukrasima ovoga svijeta te se odali njegovim strastima; “...oni će sami protiv sebe posvjedočiti”, tj. na Sudnjem danu, “da su bili nevjernici” na dunjaluku, tj. nisu vjerovali u ono s čime su im dolazili Allahovi poslanici. U kur’anskom poglavlju Hadid (20) imamo upečatljiv primjer ljudske pretjerane ljubavi koja prerasta u opčinjenost i varku:

“Znajte da je dunjalučki život igra, i zabava, i gizdanje, i međusobno hvalisanje, i nadmetanje u mnoštvu imetka i djece! On je nalik kiši, i bilje od nje sijače zadivi, i ono potom, nakon kiše, uzbuja, ali ga zatim vidiš požutjela i potom sasušeno biva. Na ahiretu patnja teška je, a ima i oprost Allahov i zadovoljstvo. A šta je dunjalučki život, doli uživanje varljivo!”

Iluzija i opsjena

Prema tome, najveća varka u životu svakog čovjeka je opčinjenost ukrasima podarenih blagodati. To se dešava onog trenutka kada čovjek sve svoje ljudske potencijale, i fizičke i intelektualne, uloži samo i isključivo za dunjaluk. Kur’an u poglavlju A’raf (175-179) navodi jedan vrlo upečatljiv primjer u kojemu se kaže da se takvi ljudi otrgnu, odvoje i okrenu (fenseleha minha) od Allahovih očiglednih znamenja putem opčinjenosti, a šejtan upravo tada uzima stvari u svoje ruke. Takvi postanu zakovani za zemlju (ahlede ile-l erdi) priklanjajući se ovodunjalučkom životu i slijedeći strasti (ve t-tebea’

hevahu). Ova uporedba u Kur’anu je vrlo zanimljiva.

Ustvari, suština je u sljedećem: dunjaluk odvojen od ahireta postaje, da se ovdje poslužimo kur’anskom sintagmom - meta’ul gurur - životna prevara, iluzija i opsjena. Najveća obmana ljudska na ovom svijetu jeste težiti da se ima ono što je prolazno, a pritom zaboravljati ono što je vječno – čovjek se odriče vječnosti radi prolaznosti. Ovi detalji u Kur’anu na posredan način ukazuju čovjeku na te činjenice. Na mnogim kur’anskim stranicama opisani su detalji ljudskoga života, prirode pa i blagodati koje su pripremljene za vjernike na onom svijetu. Čovjek je sklon bolje razumijevati ove momente u životu kada su dati u opisanoj formi pa kada je riječ i o Džennetu ili Džehennemu.

Kur’anski principi

Kur’an iznosi vrlo precizne i jasne principe koje možemo prepoznavati kao kur’anske principe. U Kur’anu postoje principi na kojima se temelji ljudski život, životne situacije pa i prirodni fenomeni. Principi su nepromjenjivi, stalni, trajne vrijednosti i predstavljaju temelje života. Jedan od tih principa sadržavaju kur’anske riječi iz sure Bekare (216):

“Propisuje vam se borba, a ona vam je mrska! Vi nešto mrzite, a ono – dobro vaše; vi nešto volite, a ono – zlo vaše! Allah zna! A vi ne znate!”

Naime, u ovom ajetu se ukazuje na sljedeće momente:

- Borba je nezamjenjiva u mnogim životnim momentima;

- Ljudski sudovi o drugima su ograničeni, a samim time relativni;

- Nepostojanje generalnih sudova onog trenutka kada se promijene okolnosti ukazuje na samu ograničenost čovjeka.

Čovjekov sud o drugom je manjkav, relativan i uvjetovan mnogim okolnostima. Taj princip je prisutan od prvog čovjeka na Zemlji. Zašto je ovo važno imati stalno na umu? Ljudi vrlo često sude o drugima, pa i o različitim situacijama iznose svoja mišljenja, a ne znaju da su ljudska mišljenja partikularna, relativna i ograničena. Kada bolje saslušate ljude koji sude o drugima, oni čak svojim stavom i dikcijom pokazuju da donose generalne, istinite stavove o drugima. Zaista bi društvo bilo puno bolje, zdraviji bi odnosi bili unutar naših porodica, komšiluka i šire zajednice da se pridržavamo ovog principa. Takvih ljudi i situacija u kojima se iznose generalni sudovi treba se kloniti. Gornji ajet ukazuje da ljudski sudovi o drugima, a pogotovo presuđivanja moraju biti oprezni. Ovo posebno naglašavamo kada imamo na umu sljedeći ajet:

“… i povikat će: ‘Šta nam je, pa ne vidimo ljude koje smo mi ubrajali u zlikovce, koje smo s podsmijehom prihvatili?! Ili su nam se iz pogleda izgubili?’” (Sad, 62-3)

Premda neki komentari Kur’ana specificiraju značenje gornjeg ajeta, postoje neka komentatorska mišljenja koja daju ajetu opće značenje – oni o kojima ljudi presude neće biti s njima jer nisu imali dobar i istinit sud o njima. Zbog loše procjene i suda o komšiji, bratu, prijatelju, može se doći u situaciju da se izgubi iz našeg pogleda i društva, kako se i kaže u navedenom kur’anskom ajetu. Na samom kraju kažimo da se u predajama spominju ljudi koji su na dunjaluku radili paklene poslove, a ući će u Džennet i obratno. Ljudski sud o drugome je manjkav. Pa otkud taj ljudski poriv da donosi sud o drugima čak i u momentima kada nije ničim izazvan da mora izreći svoj stav o drugome.

Mnogo je takvih principa na stranicama Kur’ana preko kojih prelazimo (samo) listajući Kur’an.