Da su bogdo i bošnjački političari kao Damir Nikšić
Proteklih dana vodila se rasprava o budućnosti kompleksa Skenderija koji je u ruševnom stanju. Nakon što se urušio krov jedne od dvorana Institut za materijale i konstrukcije Građevinskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu napravio je elaborat o stanju konstrukcija ove građevine. Međutim, ni desetak godina kasnije nije bilo većih ulaganja u ovaj centar. Priča o Skrenderiji je došla opet u fokus kada se saznalo da bi potencijalni investitor srušio Skenderiju i na tom mjestu izgradio savremeni poslovni kompleks. Riječ je o investitoru koji se sa svojom kompanijom Emmar Properties nalazi na Forbesovoj Globalnoj listi 2.000 najvećih kompanija. Najaktivniji u nastojanju da se to ne desi je federalni zastupnik Naše stranke Damir Nikšić koji smatra da Skenderija ima „arhitektonsku i kulturno-historijsku vrijednost kao spomenik arhitekture brutalizma i spomenika jedne plodne kulturne, umjetničke, sportske i privredne aktivnosti u prošlosti.“
Bitka za istinu
Nekoliko godina promovira svoju aktivnost nostalgičnog naslova „Bitka za Skenderiju“koji aludira na partizanske filmove, ne krijući ideološke obrasce svog aktivizma koji se bori protiv neoliberalnih ideologa: „Neoliberalna ideologija je ideologija oportunizma, njihova doktrina je doktrina šoka, oni otimaju javnu imovinu i javni prostor na prepad, iz zasjede, nakon što prethodno puste da sve propadne ne dozvoljavajući da se popravi, možda da bi pokazali i dokazali da takav koncept javnog dobra i imovine ne funkcioniše, pogotovo ako se nalazi na tako atraktivnoj lokaciji, u centru grada, a znamo dobro da, kada je o nekretninama riječ, postoje tri zlatna pravila: lokacija, lokacija, lokacija.“Vrlo je važno ovo što je kazao sadašnji član Naše stranke i bivši član SDP-a, političkog nasljednika komunističkih vlasti koje su upravo ovo radili, o čemu Nikšić piše, kada su otimali vakufe po Sarajevu, uključujući i vakuf Skender-paše. Drugim riječima, kao što Nikšić upozorava da se ruši simbol Sarajeva tako su nekada rušeni i drugi simboli Sarajeva. Njegovu rečenicu: „Kao primjerak arhitekture brutalizma, prvi u nizu kompleksa koji su objedinjavali privredu, sport i kulturu, Skenderija predstavlja srce grada, dočekuje raširenih ruku posjetioce koji u grad ulaze sa sjevera, predstavlja moderni simbol grada, turističku destinaciju (s obzirom da u svijetu trenutno postoji veliko interesovanje za jugoslovenski brutalizam)“, mogli bismo u potpunosti iskoristiti samo umjesto brutalizma koristiti riječ vakuf, a umjesto „interesovanja za jugoslovenski brutalizam“kazati interesovanje za vjersko-kulturno naslijeđe Bosne i Hercegovine. Komunističke vlasti su srušile munaru džamije, dokrajčivši tako i posljednji element simbola Sarajeva, prve potkupolne džamije u Bosni i Hercegovini.
Bošnjački kompleksi
Naime, u Ulici Skenderija je Mustafa-beg, sin Skender-paše po kome je ulica dobila ime, izgradio 1518. godine prvu potkupolnu džamiju u BiH. Džamiju je izgradio pored postojeće očeve tekije. Današnji naziv ulice s desne strane Skenderije naziva se Tekija. Uz džamiju je postojala i česma, naravno kasnije porušena, iznad koje je stajao kronogram. U vrijeme Kraljevine Jugoslavije vlasti su skinule olovo s kupole, obećavši Sarajlijama i Islamskoj zajednici da će umjesto olova postaviti bakar. Kako vlast nikada nije postavila bakar, a Islamska zajednica nije imala sredstava za rekonstrukciju džamije, kupola se uslijed padavina srušila kao i džamija 1935. godine. Munara je ostala uspravna do 1960. godine kada je porušena da bi na tom širem prostoru bio napravljen današnji Sportsko-rekreativni centar Skenderija. Tako je, kako kaže autor Nijazija Koštović, na “lukav i prefidan način, porušena jedna od historijski najznačajnijih džamija u Sarajevu i čitavoj BiH“. Nikšića možemo podržati ili ne, smatrati da se Skenderija treba održati u istom obliku, ali ono što svakako treba priznati jeste njegov trud da bez ikakvih kompleksa brani građevinske komplekse uz koje je odrastao, koji zaista mogu predstavljati simbole Sarajeva, da bez imalo straha nazove ideologijom drugu političku praksu i da bude zaštitnik onoga u što vjeruje i smatra neprevaziđenim. Kada bi ovako bošnjački političari bez ikakvih kompleksa zdušno branili vakufe i podsjećali javnost i gradske vlasti na povijest Sarajeva, na vakufe širom Bosne, naročito Sarajeva, mnogo više vakufa bi se sačuvalo ili revitaliziralo, a neko bi danas, u okviru priča o renoviranju Skenderije, možda i tražio da se ne izostavi povijest lokacije na kojoj se nalazi Skenderija i prije nego je ona postala simbol Sarajeva. Nije to tako davno bilo.