Vučićev 17. decembar: Vanredni izbori kao oruđe vlasti i iluzija demokratije

Nedavni vanredni izbori u Srbiji, koji su bili još samo jedan od simbola političkog pejzaža koji od 2012. godine kroz konstantne vanredne izbore ocrtava Aleksandar Vučić, ponovo su u prvi plan stavili autoritarnu kontrolu predsjednika Srbije i u postizbornom periodu nanovo otkrivaju zapadni pragmatizam. Izbori održani u nedjelju, 17. decembra 2023. obilježeni su kontroverzama, optužbama za izbornu prevaru i strateškim mahinacijama Aleksandra Vučića i njegove Srpske napredne stranke (SNS).

Ovo su bili četvrti vanredni izbori od 2012. godine, što odražava obrazac u vlasti u Srbiji: nijedan sastav vlade ili parlamenta u protekloj deceniji nije završio pun mandat. Ovaj fenomen nije puka slučajnost, već strateški orkestrirana manifestacija političke kontrole od strane SNS-ove vlasti. Vučićeva vladavina je primjer efikasne upotrebe vanrednih izbora kao oruđa autoritarnih lidera da konsoliduju vlast dok stvaraju privid demokratije. Ovaj politički teatar vanrednih izbora više je od pukog spektakla. U njegovom središtu stoji predsjednik Aleksandar Vučić i njegova Srpska napredna stranka (SNS) koji su odnijeli ubjedljivu pobjedu. Osvojenih 47 odsto glasova, daje im apsolutnu većinu u 250-članom parlamentu. Međutim, opoziciona koalicija “Srbija protiv nasilja” osporava ovaj ishod, ukazujući na niz izbornih zloupotreba, posebno u Beogradu.

Dinamike moći i kontrole

Optužbe su ozbiljne i višestruke: kupovina glasova, falsificiranje glasačkih listića, zastrašivanje birača i dovođenje birača iz entiteta Republika srpska u Bosni i Hercegovini u Beograd za koji su predizborne ankete pokazivale da ga opozicija može osvojiti. Uprkos ovim tvrdnjama, međunarodni odgovori su različiti. OSCE i drugi međunarodni posmatrači osudili su ove nepravilnosti, dok je Rusija optužila zapadne zemlje da podstiču nemire, što ilustruje i geopolitičku podlogu izbora.

Strategija koju je na ovim izborima kao i prethodnu deceniju koristio Vučić odiše makijavelističkom političkom kalkulacijom i dubokim razumijevanjem dinamike moći i kontrole. On vješto upravlja složenim srpskim društvom, učeći na “pogrešnim koracima” svih svojih prethodnika nakon raspada Jugoslavije. Vučićeva kontrola nad medijskim kućama, koje pod njegovom palicom propagiraju društvene vrijednosti u skladu s potrebama njegovog režima, odigrala je ključnu ulogu u oblikovanju javnog mnijenja. Njegov režim karakteriše promovisanje ratnih zločinaca, zlostavljača i kriminalaca kao društvenih uzora, čime moralni kompas srpskog društva nastoji zadržati u 90-im.

Istovremeno, Vučić sistematski slabi političku opoziciju dok je u prethodnim izbornim ciklusima kao i u ovome konstruisao parlamentarnu opoziciju po sopstvenom dizajnu kako bi Zapadu demonstrirao da je “manje zlo” u odnosu na krajnje desničarske opcije poput Dveri i Zavetnika. Na ovim izborima strateški je omogućio i potpomogao uspon liste dr. Branimira Nestorovića, osobe čija je cjelokupna politička naracija satkana od teorija zavjere, rusofilije i antizapadne retorike, čime je podijelio biračko tijelo Dveri i Zavetnika svodeći ih na nivo podrške nedovoljan da pređu izborni cenzus. Ova taktika je efikasno spriječila ove grupe da konsoliduju svoju bazu i izazovu ga u pitanjima poput Kosova.

Štaviše, Vučić je na ovim izborima svoje nekadašnje koalicione partnere poput Ivice Dačića i Socijalističke partije vješto marginalizirao ograničavajući im pristup medijima te kroz svoju ličnu kampanju u područjima gdje su najveći glasački bazeni te stranke, južnoj Srbiji, pokazao sposobnost da svoje saveznike svede na puke satelite u političkoj orbiti kojom dominira. O tome govori podatak da je na izborima 17. decembra ta stranka koja je nastupala sa sloganom “Dačić premijer” osvojila svega 6,6 posto glasova. Ovaj pristup je učvrstio pobjedu njegove stranke, unatoč očiglednim dokazima o izbornoj prijevari.

Zapadno udovoljavanje Srbiji

Uprkos dokazima o izbornoj zloupotrebi, protestima koje organiziraju opizicija i studenti, vjerovatnoća da se Srpska napredna stranka odrekne vlasti u Beogradu pod ovim pritiskom ostaje minimalna. Ova otpornost Vučića na pritisak opozicije potkrijepljena je različitim, ali upečatljivim porukama najutjecajnijih diplomatskih aktera u Srbiji – ruskog i američkog ambasadora. Alexander Bocan Harcenko, ruski ambasador, ponavlja narativ SNS-a, opisujući opoziciju kao orkestratore potencijalnog “Majdana” ili “Obojene revolucije”, dok njegov američki kolega, Christopher Hill, usvaja pomirljiviji ton, svodeći mnoštvo dokaza o izbornoj prevari na puke “žalbe” i poruku da Srbija iz ovoga treba da izađe s “osnaženijom demokratijom”.

Ovakvo diplomatsko držanje nagovještava nastavak politike udovoljavanja Zapada prema Srbiji, prepoznajući Vučića i dalje ne kao idealnog ali predvidivog i neophodnog aktera u regionu. Zapad, prvenstveno Sjedinjene Države, ostaje pragmatičan u svom pristupu, svjesni nedostatka snage i kohezije opozicije, kao i odsustva osjetnog ideološkog razlikovanja od Vučićevog SNS-a da bi mogla stvarno izvršiti značajne promjene u Srbiji. U Srbiji koja svojom nesposobnošću da izađe iz ideoloških obrazaca ispisanih u drugoj polovini 80-ih i tokom 90ih godina prethodnog stoljeća, drži cjelokupnu regiju kao taoca svojih, i dalje živućih velikodržavnih ambicija, sada samo fraziranih u nešto sofisticiraniji koncept i politiku tzv. “Srpskog sveta”

Nerazlučivost opozicije i vladajuće stranke u Srbiji, posebno po pitanju Kosova, nedavno je ilustrovano pojavljivanjem istaknute opozicione ličnosti na skupu koji su organizovali parlamentarci jedne veoma uticajne zemlje EU. Tokom ovog događaja, opozicionar ne samo da je izrazio nespremnost da prizna de facto nezavisnost Kosova, već je također sugerirao da će opozicija poništiti potpise na sporazume sklopljene u Briselu. Ova realnost, zajedno s Vučićevim makjavelističkim političkim manevriranjem, ostavlja malo prostora za istinski demokratski napredak.

Suštinski izbori u Srbiji u decembru 2023. pokazuju da Vučićeva vlast, pojačana kako domaćim manevrima, tako i pragmatičnim pristupima međunarodnih aktera, nisu ništa novo nego nastavak statusa quo u srpskoj politici, a time i regiji koju predsjednik Srbije usmjerava preko svojih “igrača” u Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori koji su se u izbornoj noći i našli u njegovom izbornom štabu.